Još antiruske histerije iz New York Timesa

Richard E. Rubenstein, World BEYOND WarVeljače 27, 2024

Također objavljuje CounterPunch

Putin je nemilosrdni autokrat, ali mediji još jednom krivo shvataju “rusku prijetnju”.

Maloprije sam izazvao grupu diplomiranih studenata da pronađu jedan članak u New York Times napisana u posljednjih pet godina koja ima nešto povoljno za reći o Rusiji. Njihovo opsežno istraživanje otkrilo je jedan članak objavljen 2021. koji opisuje blagotvorne učinke globalnog zatopljenja na hladne zemlje. Članak je bio naslovljen "Kako Rusija zarađuje na klimatskim promjenama". Osim toga, veliki broj stručnjaka za Rusiju u novinama nije izvijestio praktički ništa o najmnogoljudnijoj europskoj naciji osim priča koje su Vladimira Putina i Rusku Federaciju prikazivale kao spletkare, korumpirane i nesposobne vladare, miješane u izbore drugih nacija, brutalne vlastite tlačitelje ljudi i agresivni ekspanzionisti koji prijete neovisnosti i slobodi svih ostalih.

Čovjek ne mora biti obožavatelj gospodina Putina ili njegovog desničarskog režima da bi ovo izvješćivanje smatrao toliko neuravnoteženim i rusofobnim da predstavlja oblik ratnog huškanja. Razmotrite nedavni članak Davida Sangera i Stevena Erlangera pod naslovom “Ozbiljnost Putinovih prijetnji sviće Europi”. Vrijedno je ispitati kako ova vrsta novinarstva funkcionira.

Priča počinje (i na mnogo načina završava) iznošenjem pretpostavke o zlim motivima Rusije kao činjenice. Prema izvjestiteljima, Putin je "imao poruku" za zapadne čelnike okupljene na konferenciji u Münchenu. Poruka: "Ništa što su do sada učinili - sankcije, osude, pokušaji obuzdavanja - ne bi promijenilo njegove namjere da poremeti trenutni svjetski poredak."

Nema dokaza za tu “poruku” jer ona i ne postoji, osim kao metafora. Pretpostavka autora je da su, budući da je Putin urođeni agresor, ruska invazija na Ukrajinu i pokušaj uspostavljanja kontrole nad provincijama Donjeck i Lugansk u kojima se govori ruski vrlo vjerojatno uvod u daljnju agresiju na druge europske države. Izvor naveden za ovaj zaključak je glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg, koji se “više puta pozivao na nedavne zaključke obavještajnih službi da bi gospodin Putin za tri do pet godina mogao pokušati testirati vjerodostojnost NATO-a napadom na jednu od zemalja na ruskim granicama, najvjerojatnije na mala baltička nacija.”

Ako vas ova rečenica ne počeše po glavi, ne obraćate pozornost. Kakvi to “obavještajni zaključci” predviđaju mogući napad velike sile za “tri do pet godina”? Koliko je pouzdano ovakvo predviđanje? Zašto bi Rusija pokrenula takav napad na članicu NATO-a – samo da bi “testirala vjerodostojnost NATO-a”? Zar ne bi shvatili da bi napad na “malu baltičku naciju” aktivirao cijeli savez? I zašto, oh zašto, bi Times novinari prihvaćaju i citiraju ovu maštovitu spekulaciju ne tražeći od Jensa Stoltenberga, poznatog jastreba i zagovornika širenja NATO-a, da dokaže svoj slučaj?

Zapravo, nema dokaza da Rusi planiraju bilo kakvu takvu akciju, niti postoji razlog da to čine. Putin je krenuo protiv Ukrajine tek nakon što je njezina izabrana proruska vlada svrgnuta 2014. u pobuni koju je podupirao Zapad, SAD i NATO objavili svoju namjeru da uključe naciju u NATO, izbio je građanski rat u istočnim pokrajinama u kojima se govori ruski i Sjedinjene Države proglasile su ruski prijedlog za pregovore o percipiranim prijetnjama svojim vitalnim sigurnosnim interesima "nepokretanjem". Budući da su izgubili više od 45,000 vojnika u ratu u Ukrajini, besmislena je ideja da bi ruski čelnici pomislili napasti postojeću članicu NATO-a poput Latvije, Litve ili Poljske, čime bi objavili rat svim ostalim članicama, uključujući SAD.

Ali pretpostavke, koliko god besmislene, zahtijevaju od svojih autora da iznesu neku vrstu dokaza ako žele da ih se smatra minimalno vjerodostojnima. Gospoda Sanger i Erlander stoga nude tri informacije koje su navodno dokazne. Prvo, primjećuju da je “Rusija ostvarila svoj prvi veliki dobitak u Ukrajini u gotovo godinu dana, zauzevši uništeni grad Avdiivku, uz veliku ljudsku cijenu za obje strane.” Zatim primjećuju da je "sumnjiva smrt Alekseja A. Navaljnog u udaljenom arktičkom zatvoru još jasnije pokazala da gospodin Putin neće tolerirati neslaganje kako se približavaju izbori." Konačno, pozivaju se na američko otkriće da je “g. Putin možda planira postaviti nuklearno oružje u svemir” – protusatelitsko oružje koje bi moglo “izbrisati vezivno tkivo globalnih komunikacija”.

Vau! Jesu li ti Rusi negativci ili što? Ali primijetite kako te optužbe, čak i ako su točne, ne uspijevaju proizvesti čak ni naznaku agresivnih namjera prema Europi.

Rusi pobjeđuju u ratu u Ukrajini. Da, to je slučaj otkad je ukrajinska "kontraofenziva" u ljeto 2023. koja je bila toliko razvikana, nije uspjela postići svoje ciljeve. No implicira li ruski dobitak u regiji Donbasa da će napasti sam Kijev ili izvršiti invaziju na neku drugu naciju? jasno da ne. Zadnje što Putin i njegove kolege žele je još jedan veliki rat. Dok Bidenov režim krivi Kongres i navodnu nestašicu streljiva za pad Avdiivke – vježba povijesne fikcije – Times novinari i dalje promiču paranoičnu predodžbu da je Putin neizlječivi megaloman koji jednostavno ne može prestati agresirati. Sva ova buka ima za cilj odvratiti pozornost od potrebe za sporazumnim rješenjem kojim se priznaje neovisnost Ukrajine i pravo na pridruživanje EU, te neovisnost i pravo istočnih pokrajina da se pridruže Ruskoj Federaciji.

Putin je odgovoran za smrt Aleksa Navalnog. Opet, ovo je točno, ali nevažno za temu o kojoj se radi. Bez obzira na to jesu li ruski agenti imali bilo kakve veze s trovanjem Navaljnog 2020., režim mu je sudio na temelju izmišljenih optužbi i zatvorio ga u koloniju na Arktičkom krugu, gdje je umro u dobi od 47 godina. Bila je to tragedija, ali nije veliko iznenađenje. S kratkom iznimkom Gorbačovljevog režima (1985.-1991.), ruski vladari od careva nadalje često su progonili domaće disidente, a Putinova vlada nije iznimka. Ali to ne predstavlja prijetnju Europi osim ako netko nije neokonzervativac ideolog koji pokušava konstruirati neohladnoratovsku borbu između "demokratskog" i "autoritarnog" bloka.

Molimo vas da nas poštedite vraćanja na političku teologiju Whitakera Chambersa i braće Dulles! Ideja da je Putin neka vrsta hitlerovskog ili napoleonovskog pustolova s ​​kompleksom mesije može se činiti uvjerljivom nekim neokonzervativcima iz SAD-a i NATO-a, ali većina razumnih ljudi razumije da je to fantazija vođena pristranostima.

Rusija planira poslati nuklearno protusatelitsko oružje u svemir. Može biti . . . ali izvjestitelji iz Times i drugi časopisi uspijevaju emitirati ovu optužbu američkog šefa nacionalne sigurnosti Johna Kirbyja bez traženja dokaza ili pitanja zašto bi ruski čelnici razmotrili učiniti tako nešto. Što se tiče dokaza, navodni dokazi za navodni plan su, naravno, "povjerljivi". Što se tiče motiva, može li biti da SAD koristi neke od svojih više od 300 vojnih satelita za prenošenje obavještajnih podataka o kretanju ruskih trupa ukrajinskoj vojsci, koja ih zatim koristi za ubijanje ruskih boraca? No, u ovim se izvještajima ne može pronaći rasprava o mogućim motivima. Niti je takva rasprava potrebna ako se prihvati ideja da Putin vrši agresiju zato što je agresor. Na kraju krajeva, nema smisla ispitivati ​​đavolove motive da bude đavo.

Ukratko: “dokazi” za loše namjere Rusa prema Europi svode se na pretpostavku o zloj prirodi njihova vođe. Osobito je primjetan nedostatak bilo kakvog drugog vezivnog tkiva koje povezuje tri stavke za koje se kaže da stvaraju rusku prijetnju. Pobjeda kod Avdiivike, smrt Navaljnog i navodni plan protusatelitskog oružja nepovezane su informacije ili nagađanja, ali njihovo izgovaranje u nizu (u tonu ozbiljne zabrinutosti) ima za cilj poslati poruku da su “Rusi dolaze! Zaokružite vagone!”

Sve to tjera čovjeka da se zapita što New York Times smatra “odgovornim novinarstvom”. Gomilanje nepovezanih informacija predstavljenih kao dokaz nedokazive motivacije jedan je od najstarijih propagandnih trikova u knjigama. Nije li vrijeme da novinari nauče biti neovisni izvjestitelji i tumači vijesti, a ne ropski glasnogovornici proratnih političara i korporacija? Ovdje sam se usredotočio na novinare za Times, no televizijski i radijski novinari su, ako ništa drugo, manje skloni kritičkom razmišljanju o takvim navodima od svojih kolega iz tiskanih medija. Bilo da je tema Putinova Rusija, Kina ili Iran, neosporna, nedokazana pretpostavka uvijek je da neki demonski agresivni protivnik želi pojesti naš ručak.

Problem s ovim pristupom, trebalo bi biti jasno, nije samo u tome što stvara pretjerani osjećaj prijetnje, već također u tome što proizvodi pretjeranu pseudo-obrambenu reakciju. Nakon što nisu uspjele apsorbirati Ukrajinu, kako je NATO prijetio još 2008., članice te organizacije sada se naoružavaju do zuba kako bi “odvratile” nepostojeću rusku prijetnju Europi. Može li se to ponovno naoružavanje, u kombinaciji s odbijanjem pregovora o sigurnosnim pitanjima, smatrati ozbiljnom prijetnjom Rusije? Sigurno! I tako, početno pretjerivanje u prijetnji može završiti stvaranjem stvarne prijetnje i, vrlo moguće, pravog rata.

U ovakvim trenucima, možemo se samo nadati da će nekoliko zdravih vođa koje podržava javnost umorna od zapaljive retorike i bespotrebnog ubijanja zaustaviti šovinističke pretpostavke o suštinskoj nevinosti naše strane i suštinskoj agresivnosti druge strane. To što te pretpostavke generiraju milijarde dolara profita za vojno-industrijske korporacije ne znači da ih je lako iskorijeniti. Unatoč tome, možemo zahtijevati da novinari koji bi trebali biti bolji od novinara prestanu trljati te laži i pretjerivanja – a sve veći broj bistrih građana reći će: “Amen!”