Kako su palestinske žene uspješno odbranile svoje selo od rušenja

Autor Sarah Flatto Mansarah, listopad 8, 2019

Od Vođenje nenasilja

Prije nešto više od godinu dana, fotografije i videozapisi izraelske pogranične policije nasilno su uhitili mlada Palestinka prešao virusno. Činilo se da vrišti dok su joj otkidali hidžab i gurnuli ga na zemlju.

Uhvatio je trenutak krize jula 4-a, 2018-a, kada su izraelske snage došle s buldožerima u Khan al-Amar, spremne protjerati i srušiti maleno palestinsko selo pod puškomitraljezom. Bio je to neizbrisiv prizor u kazalištu surovosti koji je definirao opkoljeno selo, Vojsku i policiju dočekalo je stotine palestinskih, izraelskih i međunarodnih aktivista koji su se mobilizirali da svoja tijela dovedu u red. Zajedno s klerom, novinarima, diplomatima, prosvjetnim radnicima i političarima, jeli su, spavali, strateški i pružali nenasilni otpor protiv predstojećeg rušenja.

Odmah nakon što je policija uhitila mladu ženu s fotografije i druge aktiviste, stanovnici su podnijeli peticiju Vrhovnog suda za zaustavljanje rušenja. Izdana je hitna zabrana da se privremeno zaustavi. Vrhovni sud zatražio je od stranaka da naprave "sporazum" za rješavanje situacije. Tada je sud proglasio da se stanovnici Khan al-Amara moraju složiti s prisilnim preseljenjem na mjesto uz odlagalište smeća u istočnom Jeruzalemu. Odbili su prihvatiti ove uvjete i ponovno su potvrdili svoje pravo da ostanu u svojim domovima. Konačno, 5. rujna 2018. godine, suci su odbacili prethodne predstavke i presudili da se rušenje može kretati naprijed.

Zajednice na okupiranom palestinskom teritoriju navikavaju se na prisilno raseljavanje, posebno u Rusiju Područje C, koji je pod potpunom izraelskom vojnom i administrativnom kontrolom. Česta rušenja su definirajuća taktika izraženih planova izraelske vlade za aneksirati cijeli palestinski teritorij, Khan al-Amar je presjekao jedinstveno središnje mjesto koje je Izrael nazvao "E1", a nalazi se između dva masovna izraelska naselja koja su po međunarodnom pravu nezakonita. Ako bude uništen Khan al-Amar, vlada će uspjeti inženjerirati neprekidni izraelski teritorij na Zapadnoj obali i otjerati palestinsko društvo od Jeruzalema.

Međunarodna osuda plana izraelske vlade za rušenje sela bila je bez presedana. Glavni tužitelj Međunarodnog kaznenog suda izdao je izjavu da "veliko uništavanje imovine bez vojne potrebe i transfera stanovništva na okupiranom teritoriju predstavljaju ratne zločine." Upozorila je Europska unija da će posljedice rušenja biti "vrlo ozbiljne." Masovni nenasilni prosvjedi koji su trajali tokom dana budno su nadzirali nad Khan al-Amarom sve do kraja listopada 2018, kada je izraelska vlada proglasila da će biti "evakuacija". kasni, okrivljujući za neizvjesnost izborne godine. Kad su protesti napokon prestali, stotine Izraelaca, Palestinaca i međunarodnih državljana štitilo je selo četiri mjeseca.

Više od godinu dana nakon što je rušenje dobilo zeleno svjetlo, Khan al-Amar živi i odahne s olakšanjem. Njeni ljudi ostaju u svojim domovima. Odlučni su, odlučni u tome ostati tamo dok ih se fizički ne uklone. Mlada žena na fotografiji, Sarah, postala je još jedna ikona otpora koji vode žene.

Što je pošlo po redu?

U lipnju 2019 sjeo sam u Khan al-Amar pijući čaj s kaduljom i grickajući perece sa Sarah Abu Dahouk, ženom s viralne fotografije, i majkom Um Ismael (njezino puno ime ne može se koristiti zbog brige o privatnosti). Na ulazu u selo muškarci su se naslonili u plastične stolice i pušili shisha, dok su se djeca igrala s loptom. Bio je osjećaj dobrodošlice, ali neodlučna smirenost u ovoj izoliranoj zajednici opuštenoj prostranim širinama gole pustinje. Razgovarali smo o egzistencijalnoj krizi prošlog ljeta, eufemistički to nazivajući mushkilehili probleme na arapskom jeziku.

Smješten samo nekoliko metara od prometne autoceste koju posjećuju izraelski doseljenici, ne bih uspio pronaći Khan al-Amar da nisam sa Sharonom Weiss, iskusnom američkom aktivistkinjom za ljudska prava koja je prošlog ljeta provela tjedne. Oštro smo skrenuli s autoceste i zaputili se nekoliko stjenovitih metara do ulaza u selo. Bilo je apsurdno da čak i većina desničarskih Kahanist supremacist bi mogao smatrati da je ta zajednica - koju čine desetine obitelji koje žive u šatorima ili drvenim i limenim kolibama - prijetnja državi Izrael.

Sarah ima samo 19 godina, puno je mlađa nego što bih pretpostavio iz njezinog posjedovanja i samopouzdanja. Namirisali smo se zbog slučajnosti da smo oboje Sarah udane za Mohammeda ili se udajemo za Mohammeda. Oboje želimo gomilu djece, dječaka i djevojčica. Um Ismael igrao se s mojim tromjesečnim djetetom, dok se šestogodišnji Sharonov sin izgubio među kolibama. "Mi samo želimo ovdje živjeti u miru i živjeti normalnim životima", rekao je um Ismael više puta, strastveno. Sarah je odjeknula mišljenje: „Za sada smo sretni. Samo želimo ostati sami. "

Iza njihovih ne postoji nikakva podmukla politička računica sumudili postojanost. Dva puta ih je raselila država Izrael, pa ne žele još uvijek biti izbjeglice. To je tako jednostavno. Ovo je čest refren u palestinskim zajednicama, kada bi samo svijet dosadio slušati.

Prošle godine Sarah je hidžab otela teško naoružana muška policija dok je pokušavala obraniti svog ujaka od uhićenja. Dok se ona uskraćivala da pobjegne, prisilili su je na zemlju da je i ona uhiti. Ovo posebno brutalno i rodno nasilje privuklo je pozornost svijeta na selo. Incident je bio dubok kršenje na brojnim razinama. Njezino osobno izlaganje vlastima, aktivistima i stanovnicima sela sada se proširilo svijetom jer se fotografija brzo dijelila na društvenim mrežama. Čak i oni koji se zalažu za borbu s Khanom al-Amarima nisu osjećali nikakve probleme u širenju ove fotografije. U prethodni račun napisala Amira Hass, obiteljska prijateljica objasnila je duboki šok i poniženje koje je incident potaknuo: "Staviti ruku na mandalu [štetnik] je naštetiti ženskom identitetu."

Ali njezina obitelj nije htjela da ona bude "heroj". Seoski čelnici njezino uhićenje su smatrali sramotnim i neprihvatljivim, koji duboko brinu o sigurnosti i privatnosti svojih obitelji. Smetala im je ideja da se mlada žena privede i zatvori. U naglom činu, grupa muškaraca iz Khan al-Amar predstavila se sudu kako bi bila uhapšena u Sarahinu mjestu. Iznenađujuće je njihova ponuda odbijena i ona je ostala u pritvoru.

Sarah je zatvorena u istom vojnom zatvoru kao Ahed Tamimi, palestinska tinejdžerica osuđena za klanje vojnika i njezina majka Nariman, koja je zatvorena zbog snimanja incidenta. Dareen Tatour, palestinski pisac s izraelskim državljanstvom, također je bio zatvoren zajedno s njima objavljivanje pjesme na Facebooku koji se smatraju "poticajem". Svi su pružali prijeko potrebnu emocionalnu podršku. Nariman joj je bio zaštitnik i ljubazno joj je pružao krevet kad je ćelija bila prenapučena. Na vojnom saslušanju, vlasti su objavile da je Sarah jedina osoba iz Khana al-Amara, optuženog za "sigurnosne prekršaje", te je ostala u pritvoru. Sumnjiva optužba protiv nje bila je da je pokušala udariti vojnika.

Krv svog susjeda

Um Ismael, Sarahina majka, poznata je kao stup zajednice. Obaveštavala je žene na selu tijekom krize rušenja. To je dijelom bilo zbog pogodnog položaja njezine kuće na vrhu brda, što je značilo da se njezina obitelj često prva suočila s upadima policije i vojske. Također je bila veza s aktivistima koji su donijeli zalihe i donacije za djecu. Poznato je da se šali i drži duh visoko, čak i kad su se buldožeri kretali da bi uništili njezin dom.

Sharona, Sarah i Um Ismael pokazali su me po selu, uključujući malu školu prekrivenu šarenom umjetnošću koja je bila predviđena za rušenje. Spasio ga je tako što je postao mjesto za prosvjede uživo u kojem su mjesecima bili aktivisti. Pojavilo se više djece i oduševljeno nas dočekalo uzvicima „Halo, kako si?“ Igrali su se s mojom djevojčicom pokazujući joj kako prvi put klizi po doniranom igralištu.

Dok smo obilazili školu i veliki stalni šator, Sharona je sažela rutinu nenasilnog otpora prošlog ljeta i zašto je to bilo tako učinkovito. "Između srpnja i listopada, svake večeri je u školi bilo 24 sata nadzornih smjena i šatora za sjedenje", objasnila je. "Beduinske žene nisu ostale u glavnom protestnom šatoru, ali Um Ismael je rekla aktivistkinjama da mogu spavati u njenoj kući."

Palestinski, izraelski i međunarodni aktivisti okupljali su se svake večeri u školi kako bi razgovarali o strategiji i zajedno dijelili veliki obrok koji je pripremila domaća žena Mariam. Političke stranke i lideri koji inače ne bi radili zajedno zbog ideoloških razlika spojili su se oko zajedničkog slučaja u Khan al-Amaru. Mariam se također pobrinula da svi uvijek imaju prostirku za spavanje i da im je ugodno unatoč okolnostima.

Žene su stajale postojano na prvim crtama protiv policijske agresije i spreja s paprom, dok su ideje o mogućim ženskim akcijama bile zaoštrene. Često su sjedili zajedno, povezujući ruke. Bilo je nekih nesuglasica u pogledu taktike. Neke žene, uključujući beduinske žene, željele su stvoriti prsten oko mjesta iseljavanja i pjevati, stajati snažno i prekrivati ​​lice u tandemu jer nisu htjele biti na fotografijama. No, muškarci bi često inzistirali da žene odu u susjedstvo koje nije bilo ugroženo s druge strane ceste, kako bi bile zaštićene od nasilja. Mnoge noći viđene oko 100 aktivista, novinara i diplomata dolaze kako bi bile prisutne sa stanovnicima, s više ili manje, ovisno o očekivanjima rušenja ili molitvama u petak. Ova snažna solidarnost dovodi u obzir zapovijed Levita 19-a: 16: Ne mirite se krvlju bližnjega. Rizik od normalizacije između Izraelaca i Palestinaca u početku je lokalno stanovništvo činio neugodnim, ali postalo je manje problem nakon što su Izraelci uhićeni i pokazali da su spremni riskirati za selo. Ova djela suprostavljanja dočekana su izuzetnom gostoprimstvom zajednice kojoj je i samo postojanje ugroženo.

Diljem područja C, gdje je nasilje vojske i doseljenika često iskustvo, žene često mogu imati jedinstveno moćnu ulogu u “uklanjanju uhićenja” Palestinaca. Vojska jednostavno ne zna što učiniti kad žene uskoče i počnu vikati u lice. Ova izravna akcija često sprečava uhićenja aktivista i uklanjanje s mjesta prekida pritvaranjem.

'Lijepe lutke' Khana al-Amara

Tijekom prosvjeda, međunarodne i izraelske žene primijetile su da domaće žene nisu izašle u javni štrajk zbog lokalnih normi o privatnosti i razdvojenosti spolova. Yael Moaz iz prijatelja Jahalina, lokalna neprofitna organizacija, pitao je što se može učiniti kako bi ih podržao i uključio. Eid Jahalin, vođa sela, rekao je, "trebaš nešto učiniti sa ženama." Isprva nisu znali kako to "nešto" može izgledati. Ali tijekom mushkileh, stanovnici su često izražavali frustraciju zbog svoje ekonomske marginalizacije. U prošlosti ih je naselja zapošljavala, a vlada im je davala radne dozvole za ulazak u Izrael, ali ovo je sve zaustavljeno kao odmazda zbog njihovog aktivizma. Kad rade, to je za skoro nikakav novac.

Aktivisti su ženama postavili jednostavno pitanje: "Što znate kako raditi?" Bila je jedna starija žena koja se sjetila kako stvarati šatore, ali vez je kulturološka vještina koju je većina žena izgubila. Prvo su žene rekli da ne znaju veziti. Ali onda su se neki od njih sjetili - oponašali su vlastitu izvezenu odjeću i smislili vlastiti dizajn za lutke. Neke od žena naučile su se kao tinejdžerke i počele su govoriti Galyi Chai - dizajnerici i jednoj od izraelskih žena koje su pomogle da zadrže bdijenje nad Khan al-Amarom prošlog ljeta - kakve veze za vezenje mogu ponijeti.

Novi projekt pod nazivom "Lueba Heluwa," ili Lijepa lutka, izrastao je iz ovog napora i sada mjesečno donosi nekoliko stotina šekela od posjetitelja, turista, aktivista i njihovih prijatelja - što stvara značajan pozitivan utjecaj na kvalitetu života stanovnika. Lutke se također prodaju širom Izraela, u progresivnim aktivističkim prostorima poput Kafić Imbala u Jeruzalemu. Oni sada žele prodavati lutke na drugim mjestima, poput Betlehema i u inozemstvu, jer je ponuda nadmašila lokalnu potražnju.

U selu koje je izraelska vlada zatvorila s mape, Chai je objasnio kako pristupaju očitoj neravnoteži moći. „Povjerenje smo stekli dugim i napornim radom“, rekla je. "Bilo je toliko ljudi prošlog ljeta, koji su dolazili jednom i dva puta, ali teško je biti dio nečega cijelo vrijeme. Mi smo jedini koji to zapravo i činimo. Tamo smo dva, tri, četiri puta mjesečno. Znaju da nismo zaboravili na njih, da smo tamo. Tamo smo jer smo prijatelji. Sretni su što nas vide, a to je sada i osobno. "

Projekt je neočekivano uspio bez ikakvog formalnog financiranja. Oni su započeli Instagram Imajte na umu da se žene ne slažu ako se ne mogu fotografirati, ali samo selo, djeca i njihove ruke mogu biti. Oni su ugostili jedan događaj kojem su prisustvovali posjetitelji 150-a i razmišljaju o održavanju više velikih događaja. "To im je važno jer se osjećaju tako udaljeno", objasnio je Chai. "Svaka lutka nosi poruku koja govori o selu. Na njemu imaju ime proizvođača. "

Žene razmišljaju dovesti više skupina u selo kako bi naučile umjetnost vezenja. Ni dvije lutke nisu slične. "Lutke su počele izgledati poput ljudi koji ih prave", rekao je Chai uz smijeh. "Nešto je o lutki i njenom identitetu. Imamo mlađe djevojke, poput 15 godina, koje su vrlo talentirane, a lutke izgledaju mlađe. Počinju ličiti na svog proizvođača. "

Projekt raste, i svi se mogu pridružiti. Trenutno ima oko 30 izrađivača lutki, uključujući i tinejdžerke. Oni rade samostalno, ali postoje kolektivna okupljanja nekoliko puta mjesečno. Projekt se razvio u veće nastojanje rješavanja problema bez gluposti, preraspodjele resursa i samostalnog oslobodilačkog organiziranja. Na primjer, starije žene imaju problema s vidom, pa ih izraelske žene voze kako bi vidjeli optičara u Jeruzalemu koji nudi besplatne usluge. Žene su sada zainteresirane za učenje šivanja šivaćih strojeva. Ponekad žele raditi keramiku, pa će Izraelci donijeti glinu. Ponekad kažu, dođite s automobilima i napravimo piknik.

Chai pažljivo izjavljuje da "mi ne samo donosimo i ne radimo, već i oni za nas. Uvijek nam žele dati nešto. Ponekad nam prave kruh, ponekad nam prave čaj. Prošli put kad smo bili tamo, žena je za nju napravila lutku s imenom Ghazala. "Zove se Yael, što zvuči kao ghazala, što na arapskom znači gazela. Kad neki Izraelci saznaju o projektu, oni predlažu stvari da nauče žene. No Chai je odlučna u pogledu pravde projekta - ona nije tu da pokrene ili stvori stvari na određeni način, već da zajedno dizajnira. "Morate puno razmišljati o svemu što radite i da ne budete naporni, da ne budete" Izraelci "."

Sljedeće godine, inšallah

Prelazeći rukama preko jednog od zamršenih uboda lutke, udahnuo sam miris tvrdo nabijene zemlje koji je dugo prije i dugo će nadživjeti vojnu okupaciju. Podsjetio sam da su kulturno pamćenje i preporod presudni oblik otpora, jednako važan kao i Sarah koja se trudila da oslobodi svoje tijelo od stiska policajaca, ili stotine aktivista koji održavaju četveromjesečni boravak u opkoljenoj školi Khan al-Amar ,

Obitelji očito nedostaje uvjerljiva prisutnost i solidarnost međunarodnih posjetitelja. Dok smo se pripremali za polazak, Um Ismael rekao mi je da se moram uskoro posjetiti Khan al-Amar i dovesti mog muža. "Slijedeće godine, inshallah, “Bio je najiskreniji odgovor koji sam mogao dati. Oboje smo znali da je posve moguće da izraelska vlada ispuni svoje obećanje i uništi Khan al-Amar prije sljedeće godine. Ali za sada je moć ljudi prevladala. Pitao sam Saru i njenu majku misle li na to mushkileh nastavio bi se - ako se vrate oružane snage, buldožeri i rušenja. - Naravno - umorno je rekao Um Ismael. "Mi smo Palestinci." Svi smo upravljali tužnim osmijehom, pijući čaj u tišini. Zajedno smo gledali kako zalazak sunca zalazi na naizgled beskonačna pustinjska brda.

Sarah Flatto Manasrah je zagovornica, organizatorica, spisateljica i rođena radnica. Njezin se rad fokusira na rodu, imigrantsku pravdu, izbjegličku pravdu i prevenciju nasilja. Sjedište joj je u Brooklynu, ali provodi značajno vrijeme ispijajući čaj u svetoj zemlji. Ponosan je član muslimansko-židovsko-palestinsko-američke obitelji s četiri generacije izbjeglica.