Naljutite se zbog nuklearnog ludila

David Swanson, rujan 24, 2022

Napomene u Seattleu 24. rujna 2022. u https://abolishnuclearweapons.org

Tako sam umoran od ratova. Spreman sam za mir. A ti?

Drago mi je to čuti. Ali skoro svi su za mir, čak i ljudi koji misle da je najsigurniji put do mira kroz više ratova. Oni ipak imaju stup mira u Pentagonu. Prilično sam siguran da ga više ignoriraju nego štuju, iako podnose mnogo ljudskih žrtava za tu svrhu.

Kad pitam sobu ljudi u ovoj zemlji misle li da bilo koja strana bilo kojeg rata može biti opravdana ili da je ikada bila opravdana, 99 puta od 100 brzo čujem uzvike "Drugi svjetski rat" ili "Hitler" ili "Holokaust". ”

Sada ću učiniti nešto što inače ne radim i preporučit ću vam da pogledate super dugi film Kena Burnsa na PBS-u, novi o SAD-u i holokaustu. Mislim osim ako niste jedan od onih čudnih dinosaura poput mene koji čitaju knjige. Čita li netko od vas knjige?

U redu, vi ostali: pogledajte ovaj film, jer on eliminira razlog broj jedan koji ljudi daju za podršku prvom ratu iz prošlosti koji podržavaju, a koji je propagandni temelj broj jedan za podržavanje novih ratova i oružja.

Očekujem da čitatelji knjiga to već znaju, ali spašavanje ljudi iz logora smrti nije bilo dio Drugog svjetskog rata. Zapravo, potreba za fokusiranjem na vođenje rata bila je glavni javni izgovor za nespašavanje ljudi. Vrhunska privatna isprika bila je da niti jedna država svijeta ne želi izbjeglice. Film pokriva suludu raspravu koja se vodila oko toga treba li bombardirati logore smrti kako bi ih spasili. Ali to vam ne govori da su mirovni aktivisti lobirali kod zapadnih vlada da pregovaraju o slobodi predviđenih žrtava logora. Uspješno su vođeni pregovori s nacističkom Njemačkom oko ratnih zarobljenika, kao što su nedavno uspješno vođeni pregovori s Rusijom oko razmjene zarobljenika i izvoza žita u Ukrajini. Nevolja nije bila u tome što Njemačka neće osloboditi ljude - godinama je glasno zahtijevala da ih netko uzme. Problem je bio u tome što američka vlada nije htjela osloboditi milijune ljudi koje je smatrala velikom nepogodnošću. A sada je problem što američka vlada ne želi mir u Ukrajini.

Nadam se da će SAD primiti Ruse koji bježe i da će ih upoznati i svidjeti im se kako bismo mogli surađivati ​​s njima prije nego što SAD dođu do točke pokretanja mobilizacije.

Ali dok je samo glasna manjina u Sjedinjenim Državama htjela pomoći žrtvama nacizma, prema nekim mjerama sada u SAD-u imamo tihu većinu koja želi okončati pokolj u Ukrajini. Ali nismo svi tihi cijelo vrijeme!

A anketa Podaci za napredak Devetog kongresnog okruga Washingtona početkom kolovoza otkrili su da je 53% birača reklo da bi podržalo nastavak pregovora Sjedinjenih Država o što skorijem okončanju rata u Ukrajini, čak i ako to znači postizanje nekih kompromisa s Rusijom. Jedan od mnogih razloga zbog kojih vjerujem da bi se taj broj mogao povećati, ako već nije, jest to što je u istoj anketi 78% birača bilo zabrinuto zbog nuklearnog sukoba. Pretpostavljam da onih 25% ili više koji se očito brinu da će rat postati nuklearni, ali vjeruju da je to cijena koju vrijedi platiti kako bi se izbjegli bilo kakvi pregovori o miru, nemaju potpuno sveobuhvatno razumijevanje što je nuklearni rat.

Mislim da moramo nastaviti iskušavati sve moguće načine kako bismo ljude upoznali s desecima zamalo nesreća i sukoba, koliko je malo vjerojatno da će biti lansirana samo jedna nuklearna bomba, a ne mnogo njih u dva smjera , da je vrsta bombe koja je uništila Nagasaki sada samo detonator za vrstu znatno veće bombe koju planeri nuklearnog rata nazivaju malom i upotrebljivom, i o tome kako bi čak i ograničeni nuklearni rat stvorio globalnu nuklearnu zimu koja bi ubila usjeve i koja bi mogla ostaviti živi zavide mrtvima.

Razumijem da neki ljudi u i oko Richlanda, Washington, pokušavaju promijeniti neka imena stvari i općenito umanjiti veličanje proizvodnje plutonija koji je masakrirao ljude u Nagasakiju. Mislim da trebamo pozdraviti nastojanje da se poništi slavljenje genocidne akcije.

Korištenje električnih romobila ističe New York Times nedavno pisao o Richland, ali je uglavnom izbjegavao ključno pitanje. Da je istina da je bombardiranje Nagasakija zapravo spasilo više života nego što je koštalo, onda bi ipak moglo biti pristojno da Richland pokaže malo poštovanja prema životima koji su oduzeti, ali bi također bilo važno proslaviti tako teško postignuće.

Ali ako je istina, kao što činjenice jasno pokazuju, da nuklearne bombe nisu spasile više od 200,000 života, zapravo nisu spasile nijedan život, onda je njihovo slavljenje samo zlo. A budući da neki stručnjaci vjeruju da rizik od nuklearne apokalipse nikad nije bio veći nego što je sada, bitno je da to shvatimo kako treba.

Bombardiranje Nagasakija zapravo je pomaknuto s 11. kolovoza na 9. kolovoza 1945. kako bi se smanjila vjerojatnost da će se Japan predati prije nego što bomba bude bačena. Dakle, što god mislili o nuklearnom bombardiranju jednog grada (kada su mnogi nuklearni znanstvenici željeli demonstraciju na nenaseljenom području umjesto toga), teško je izmisliti opravdanje za nuklearno bacanje tog drugog grada. I zapravo nije bilo opravdanja za uništenje prvog.

Američko istraživanje strateškog bombardiranja, koje je uspostavila američka vlada, zaključio je, “svakako prije 31. prosinca 1945., a po svoj prilici i prije 1. studenog 1945., Japan bi se predao čak i da atomske bombe nisu bačene, čak i da Rusija nije ušla u rat, pa čak i da nije došlo do invazije bilo planirano ili razmatrano.”

Jedan disident koji je izrazio ovo isto stajalište ministru rata i, prema vlastitom iskazu, predsjedniku Trumanu, prije bombardiranja bio je general Dwight Eisenhower. General Douglas MacArthur je prije bombardiranja Hirošime objavio da je Japan već poražen. Predsjednik Združenog stožera admiral William D. Leahy je 1949. gnjevno rekao: “Uporaba ovog barbarskog oružja u Hirošimi i Nagasakiju nije bila od materijalne pomoći u našem ratu protiv Japana. Japanci su već bili poraženi i spremni na predaju.”

Predsjednik Truman opravdavao je bombardiranje Hirošime, ne kao ubrzavanje kraja rata, već kao osvetu protiv japanskih uvreda. Tjednima je Japan bio spreman predati se ako može zadržati svog cara. Sjedinjene Države su to odbijale sve dok bombe nisu pale. Dakle, želja za bacanjem bombi možda je produžila rat.

Trebalo bi nam biti jasno da je tvrdnja da su bombe spasile živote izvorno imala malo više smisla nego sada, jer se radilo o životima bijelaca. Sada je svima previše neugodno uključiti taj dio tvrdnje, ali svejedno nastavlja s iznošenjem osnovne tvrdnje, iako je ubojstvo 200,000 XNUMX ljudi u ratu koji bi mogao biti gotov ako ga samo prekinete možda nešto najdalje od toga što možete zamisliti od spašavanja života.

Čini mi se da bi se škole, umjesto da koriste oblake gljive za logotipe, trebale usredotočiti na bolje podučavanje povijesti.

Mislim na sve škole. Zašto vjerujemo u kraj hladnog rata? Tko nas je tome naučio?

Navodni završetak Hladnog rata nikada nije uključivao ni Rusiju ni Sjedinjene Države da smanje svoje nuklearne zalihe ispod onoga što bi bilo potrebno da se višestruko uništi gotovo sav život na Zemlji - ne prema shvaćanju znanstvenika prije 30 godina, a pogotovo ne sada kada mi znati više o nuklearnoj zimi.

Navodni završetak Hladnog rata bio je stvar političke retorike i medijskog fokusa. Ali projektili nikada nisu nestali. Oružje nikad nije skinuto s projektila u SAD-u ili Rusiji, kao u Kini. Ni SAD ni Rusija nikada se nisu obvezale da neće započeti nuklearni rat. Čini se da obveza iz Ugovora o neširenju nikada nije bila iskrena obveza u Washingtonu. Oklijevam čak i citirati ga iz straha da će netko u Washingtonu DC saznati da postoji i potrgati ga. Ali svejedno ću ga citirati. Stranke ugovora obvezale su se na:

"nastaviti pregovore u dobroj vjeri o učinkovitim mjerama koje se odnose na skori prekid utrke u nuklearnom naoružanju i na nuklearno razoružanje, te na ugovor o općem i potpunom razoružanju pod strogim i učinkovitim međunarodnim nadzorom."

Volio bih da američka vlada potpiše puno ugovora, uključujući ugovore i sporazume koje je raskinula, kao što su Iranski sporazum, Sporazum o nuklearnim snagama srednjeg dometa i Ugovor o protubalističkim raketama, uključujući ugovore koje je nikad potpisan, kao što je Ugovor o zabrani nuklearnog oružja. Ali niti jedan od njih nije tako dobar kao postojeći ugovori s kojima bismo mogli zahtijevati poštivanje, kao što je Kellogg-Briand pakt koji zabranjuje sve ratove, ili ugovor o neširenju nuklearnog naoružanja, koji zahtijeva potpuno razoružanje - svih oružja. Zašto imamo ove zakone u knjigama koji su toliko bolji od stvari o kojima sanjamo da ćemo lako prihvatiti propagandnu tvrdnju da oni zapravo ne postoje, da bismo trebali vjerovati našim televizijama, a ne vlastitima lažljive oči?

Odgovor je jednostavan. Zato što je mirovni pokret 1920-ih bio jači nego što možemo zamisliti, i zato što je antiratni i antinuklearni pokret 1960-ih također bio prokleto dobar. Oba ova pokreta stvorili su obični ljudi baš kao i mi, samo s manje znanja i iskustva. Možemo mi isto i bolje.

Ali trebamo se naljutiti zbog nuklearnog ludila. Moramo se ponašati kao da svakom djeliću ljepote i čuda na Zemlji prijeti brzo uništenje zbog bahate arogancije nekih od najglupljih ljudi na svijetu. Doista imamo posla s ludilom, a to znači da trebamo objasniti što s tim nije u redu za one koji će slušati, dok gradimo pokret političkog pritiska za one koje treba gurati.

Zašto je ludost željeti najveće i najgore oružje, čisto da bi se odvratili iracionalni stranci od neprovociranih napada poput onoga na koji je Rusija tako pažljivo isprovocirana?

(Vjerojatno svi znate da biti isprovociran na nešto ne opravdava to učiniti, ali vjerojatno sam to ipak dužan reći.)

Evo 10 razloga zašto je želja za nuklearnim oružjem ludost:

1. Neka prođe dovoljno godina i postojanje nuklearnog oružja sve će nas slučajno ubiti.
2. Neka prođe dovoljno godina i postojanje nuklearnog oružja će nas sve pobiti činom nekog luđaka.
3. Ne postoji ništa što nuklearno oružje može odvratiti što golema gomila nenuklearnog oružja ne može bolje odvratiti - ali pričekajte #4.
4. Nenasilno djelovanje pokazalo se uspješnijom obranom od invazija i okupacija od uporabe oružja.
5. Prijetnja uporabom oružja kako ga nikada ne biste morali upotrijebiti stvara visok rizik od nevjerice, zbunjenosti i stvarne uporabe oružja.
6. Angažiranje velikog broja ljudi na pripremi za uporabu oružja stvara zamah za njegovu uporabu, što je dio objašnjenja onoga što se dogodilo 1945. godine.
7. Hanford, kao i mnoga druga mjesta, leži na otpadu koji neki nazivaju podzemnim Černobilom koji čeka da se dogodi, a nitko nije smislio rješenje, ali stvaranje više otpada oni koji su zahvaćeni ludilom smatraju neupitnim.
8. Ostalih 96% čovječanstva nije više iracionalno od 4% u Sjedinjenim Državama, ali ni manje.
9. Kada se Hladni rat može ponovno pokrenuti jednostavnim odabirom da se primijeti da nikada nije završio, i kada se može zahuktati u trenu, ne uspjeti radikalno promijeniti kurs je definicija ludila.
10. Vladimir Putin — kao i Donald Trump, Bill Clinton, dva Bushea, Richard Nixon, Dwight Eisenhower i Harry Truman — prijetio je da će upotrijebiti nuklearno oružje. To su ljudi koji smatraju da je ispunjenje prijetnji mnogo važnije od ispunjavanja obećanja. Američki Kongres otvoreno tvrdi da nije u stanju zaustaviti predsjednika. A The Washington Post kolumnist kaže da nema razloga za brigu jer SAD ima toliko nuklearnog oružja koliko i Rusija. Cijeli naš svijet nije vrijedan kocke koju neki nuklearni car u SAD-u ili Rusiji ili negdje drugdje neće provesti.

Ludilo je mnogo puta izliječeno, a nuklearno ludilo ne mora biti iznimka. Institucije koje su trajale dugi niz godina, a koje su označene neizbježnim, prirodnim, bitnim i raznim drugim pojmovima sličnog sumnjivog značaja, ukinute su u raznim društvima. To uključuje kanibalizam, žrtvovanje ljudi, iskušenje, krvnu osvetu, dvoboje, poligamiju, smrtnu kaznu, ropstvo i program Fox Newsa Billa O'Reillyja. Većina čovječanstva toliko želi izliječiti nuklearno ludilo da stvaraju nove ugovore kako bi to učinili. Većina čovječanstva je prestala posjedovati nuklearne bombe. Južna Koreja, Tajvan, Švedska i Japan odlučili su da nemaju nuklearno oružje. Ukrajina i Kazahstan odustali su od nuklearnog oružja. Tako je i Bjelorusija. Južnoafrička Republika odustala je od svog nuklearnog oružja. Brazil i Argentina odlučili su da nemaju nuklearne bombe. I premda Hladni rat nikada nije završio, poduzeti su tako dramatični koraci u razoružanju da su ljudi zamišljali da završava. Prije 40 godina stvorena je takva svijest o problemu da su ljudi mislili da se problem jednostavno mora riješiti. Ove smo godine ponovno vidjeli tračak te svijesti.

Kad je rat u Ukrajini prošlog proljeća izbio u vijesti, znanstvenici koji čuvaju Sat sudnjeg dana već su 2020. pomaknuli polovnu kazaljku bliže apokaliptičnoj ponoći, ostavljajući malo prostora da je pomaknu još bliže kasnije ove godine. Ali nešto se barem osjetno promijenilo u američkoj kulturi. Društvo koje, iako ima malo značaja za usporavanje klimatskog kolapsa, vrlo je otvoreno svjesno te apokaliptične budućnosti, odjednom je pomalo počelo govoriti o apokalipsi na ubrzanom premotavanju koja bi bila nuklearni rat. Seattle Times čak je objavio ovaj naslov "Washington je prestao planirati nuklearni rat 1984. Trebamo li početi sada?" To je ludilo, kažem vam.

Korištenje električnih romobila ističe Seattle Times promovirao vjerovanje u usamljenu nuklearnu bombu i pojedinačna rješenja. Vrlo je malo razloga za zamisliti da će jedna nuklearna bomba biti lansirana bez brojnih popratnih bombi i brojnih bombi koje gotovo odmah odgovore s druge strane. Ipak, više se pozornosti sada posvećuje tome kako se treba ponašati kada pogodi jedna bomba nego daleko vjerojatnijim scenarijima. Grad New York izdao je javnu objavu u kojoj se stanovnicima kaže da idu unutra. Zagovornici onih koji nemaju domove ogorčeni su nepravednim utjecajem nuklearnog rata, iako će pravi nuklearni rat pogodovati samo žoharima, a za mali postotak onoga što potrošimo pripremajući se za njega, svakoj osobi bismo mogli dati kuću. Čuli smo ranije danas o otopini tableta joda.

Neindividualni odgovor na ovaj suštinski kolektivni problem bio bi organiziranje pritiska za razoružanje - bilo zajedničko ili jednostrano. Jednostrano odstupanje od ludila je čin zdrave pameti. I vjerujem da mi to možemo. Ljudi koji su organizirali ovaj događaj danas koristeći abolishnuclearweapons.org mogu organizirati druge. Naši prijatelji u Centru za nenasilnu akciju Ground Zero točno znaju što rade. Ako trebamo kreativnu javnu umjetnost kako bismo prenijeli svoju poruku, Backbone Campaign s otoka Vashon to može riješiti. Gore na otoku Whidbey, Whidbey Environmental Action Network i njihovi saveznici upravo su izbacili vojsku iz državnih parkova, a Sound Defense Alliance radi na uklanjanju zadivljujućih zrakoplova smrti s neba.

Iako nam je potrebno više aktivizma, događa se mnogo više nego što obično znamo. Na DefuseNuclearWar.org pronaći ćete planove koji su u tijeku diljem Sjedinjenih Država za hitne protunuklearne akcije u listopadu.

Možemo li se riješiti nuklearnog oružja i zadržati nuklearnu energiju? Sumnjam. Možemo li se riješiti nuklearnog oružja i držati planinske zalihe nenuklearnog oružja smještene u 1,000 baza u tuđim zemljama? Sumnjam. Ali ono što možemo učiniti je napraviti korak i gledati kako svaki sljedeći korak postaje lakši, jer to čini obrnuta utrka u naoružanju, jer obrazovanje čini to takvim i zato što to čini zamah. Ako postoji nešto što političari vole više od spaljivanja cijelih gradova, to je pobjeda. Ako nuklearno razoružanje počne pobjeđivati, može očekivati ​​puno više prijatelja da se popne na njega.

Ali trenutno nema niti jednog člana Kongresa SAD-a koji se ozbiljno zalaže za mir, a još manje za klub ili stranku. Glasovanje za manje zlo uvijek će imati snagu logike koju ima, ali niti jedan od izbora na glasačkim listićima ne uključuje ljudski opstanak - što samo znači da - kao i kroz povijest - trebamo učiniti više od glasanja. Ono što ne možemo učiniti je dopustiti da naše ludilo postane podlost, ili da naša svijest postane fatalizam, ili da naša frustracija postane prebacivanje odgovornosti. Sve je to naša odgovornost, htjeli mi to ili ne. Ali ako damo sve od sebe, radeći u zajednici, s vizijom mirnog svijeta bez nuklearnog oružja pred sobom, mislim da bi nam se to iskustvo moglo dopasti. Ako posvuda možemo formirati zajednice koje se zalažu za mir, kao što je ova kojoj smo bili jutros, možemo uspostaviti mir.

Videozapisi s događaja u Seattleu trebali bi se pojaviti ovaj kanal.