Božićno pismo o mirovini

To je 2: 00 ujutro, a većina naših ljudi spava u svojim zemunicama - ipak nisam mogla sama spavati prije nego što vam pišem o čudesnim događajima Badnjaka. Zapravo, ono što se dogodilo izgleda kao bajka, a da to nisam i sam proživio, rijetko bih povjerovao u to. Zamislite: dok ste vi i obitelj pjevali božićne pjesme prije požara u Londonu, isto sam učinio s neprijateljskim vojnicima na bojnim poljima Francuske!

Kao što sam već napisao, u posljednje vrijeme nije bilo ozbiljnih borbi. Prve ratne bitke ostavile su toliko mrtvih da su obje strane zadržale sve dok zamjena nije došla iz kuće. Tako smo uglavnom ostali u našim rovovima i čekali.

Ali kakvo je to strašno čekanje bilo! Znajući da će svaki trenutak artiljerijska granata možda sletjeti i eksplodirati pored nas u rovu, ubiti ili osakatiti nekoliko ljudi. I na dnevnom svjetlu ne usuđujući se podići naše glave iznad zemlje, iz straha od metka snajpera.

A kiša je pala gotovo svakodnevno. Naravno, skuplja se u našim rovovima, gdje ga moramo izvaditi loncima i tavama. A kad je kiša došla, blato - dobro ili duboko. Razbija i peče sve, i stalno nam je sranje u čizmama. Jedna nova osoba dobila je stopala zaglavljena u njemu, a onda i njegove ruke kad je pokušao izaći - baš kao u onoj američkoj priči o bebi katrana!

Kroz sve to, nismo se mogli oteti znatiželjnim o njemačkim vojnicima preko puta. Naposljetku, suočili su se s istim opasnostima kao i mi i zapljusnuli se u istom blatu. Štoviše, njihov prvi rov bio je samo 50 metara od naše. Između nas je ležala Ničija zemlja, obrubljena bodljikavom žicom s obje strane - a ipak su bili dovoljno blizu da smo ponekad čuli njihove glasove.

Naravno, mrzili smo ih kad su ubili naše prijatelje. Ali drugi put smo se šalili s njima i gotovo smo osjetili da imamo nešto zajedničko. I sada se čini da su se osjećali isto.

Upravo jučer ujutro - Badnjak - imali smo prvo dobro zamrzavanje. Hladni kao što smo bili, pozdravili smo ga, jer se barem blato smrzlo. Sve je bilo bijelo od mraza, dok je sjajno sunce sjalo nad svima. Savršeno božićno vrijeme.

Tijekom dana bilo je malo granatiranja ili vatre puške s obje strane. I dok je tama padala na naš Badnjak, pucnjava se potpuno zaustavila. Naša prva potpuna tišina u mjesecima! Nadali smo se da bi to moglo obećati miran odmor, ali nismo računali na to. Rekli su nam da će nas Nijemci napasti i pokušati nas uhvatiti nespremne.

Otišao sam u zemunicu da se odmorim, i ležao sam na krevetiću, zasigurno sam zaspao. Odjednom me je prijatelj John stresao, govoreći: “Dođite i vidite! Pogledajte što rade Nijemci! "Zgrabio sam pušku, spotaknuo se u rov i oprezno gurnuo glavu iznad vreća s pijeskom.

Nikad se ne nadam da ću vidjeti stranca i ljepši prizor. Grozdovi sićušnih svjetiljki blistali su cijelom njemačkom linijom, lijevo i desno sve dok je oko moglo vidjeti.

"Što je?" Upitao sam zbunjeno, a John je odgovorio: "Božićna drvca!"

I tako je i bilo. Nijemci su postavili božićna drvca ispred svojih rovova, osvijetljeni svijećama ili fenjerom poput svjetionika dobre volje.

A onda smo čuli njihove glasove podignute u pjesmi.

Stille nacht, heilige nacht. . . .

Ta pjesma nam možda još nije poznata u Britaniji, ali Ivan je to znao i preveo: "Tiha noć, sveta noć." Nikad nisam čuo jednu ljupku - ili još značajniju, u toj tihoj, bistroj noći, njezinu tamnu tamu mjesec u prvoj četvrtini.

Kad je pjesma završila, ljudi u našim rovovima su pljeskali. Da, britanski vojnici pljeskaju Nijemcima! Tada je jedan od naših ljudi počeo pjevati, i svi smo se pridružili.

Prvi Nowell, rekao je anđeo. . . .

Zapravo, zvučali smo ne tako dobro kao njemački, s njihovim finim harmonijama. Ali oni su oduševljenim pljeskom odazvali svoje, a onda su počeli još jedan.

O Tannenbaum, o Tannenbaum. . . .

Tada smo odgovorili.

O dođite svi vjerni! . . .

Ali ovaj put su se pridružili, pjevajući iste riječi na latinskom.

Adeste fideles. . . .

Britanci i Nijemci harmoniziraju se preko Ničije zemlje Mislio sam da ništa ne može biti nevjerojatnije - ali ono što je uslijedilo bilo je više.

"Engleski, dođi!" Čuli smo kako jedan od njih viče. "Vi ne pucate, mi ne pucamo."

Tamo u rovovima smo se zbunjeno gledali. Tada je jedan od nas u šali uzviknuo: "Dođi ovamo."

Na naše iznenađenje, vidjeli smo kako se iz jarka uzdižu dvije figure, popnu se preko bodljikave žice i nezaštićeno se kreću preko Ničije zemlje. Jedan od njih nazvao je: "Pošalji službenika da govori."

Vidio sam kako jedan od naših ljudi podiže pušku u gotovs, i bez sumnje drugi su učinili isto - ali naš je kapetan zazvao: "Držite vatru." Zatim je izašao i otišao u susret s Nijemcima na pola puta. Čuli smo ih kako razgovaraju, a nekoliko minuta kasnije, kapetan se vratio s njemačkom cigaretom u ustima!

"Dogovorili smo se da sutra neće biti pucnjave prije ponoći", objavio je. "Ali stražari ostaju na dužnosti, a vi ostali budite budni."

Preko puta mogli smo razaznati skupine od dva ili tri muškarca koji su počeli izlaziti iz rovova i dolazili prema nama. Tada su se i neki od nas penjali, i za nekoliko minuta, bili smo u Ničijoj zemlji, više od stotinu vojnika i časnika svake strane, rukujući se s muškarcima koje smo pokušavali ubiti samo nekoliko sati ranije!

Ubrzo je izgrađen krijes, a oko njega smo se miješali - britanski kaki i njemački sivi. Moram reći da su Nijemci bili bolje odjeveni, sa svježim uniformama za odmor.

Samo nekoliko naših ljudi znalo je njemački, ali više Nijemaca znalo je engleski. Pitao sam jednog od njih zašto.

"Zato što su mnogi radili u Engleskoj!" Rekao je. - Prije svega, bio sam konobar u hotelu Cecil. Možda sam čekao na tvom stolu! "

"Možda jesi!" Rekao sam, smijući se.

Rekao mi je da ima djevojku u Londonu i da je rat prekinuo njihove planove za brak. Rekao sam mu: “Ne brini. Morat ćemo te pobijediti do Uskrsa, onda se možeš vratiti i oženiti djevojku. "

Nasmijao se na to. Zatim je pitao da li ću joj poslati razglednicu koju će mi dati kasnije, a ja sam obećao da ću.

Drugi je Nijemac bio vratar na postaji Victoria. Pokazao mi je sliku svoje obitelji u Münchenu. Njegova najstarija sestra bila je tako divna, rekao sam da bih je volio upoznati jednoga dana. Zračio se i rekao da bi mu se to jako svidjelo i dao mi adresu svoje obitelji.

Čak i oni koji nisu mogli razgovarati, još su mogli razmjenjivati ​​darove - naše cigarete za cigare, naš čaj za kavu, naša govedina za kobasice. Značke i gumbi iz uniformi promijenili su vlasnike, a jedan od naših momaka otišao je s zloglasnom šiljastom kacigom! I ja sam trgovao nožem za kožni remen - lijep suvenir za pokazivanje kad se vratim kući.

Novine su se također mijenjale, a Nijemci su zavijali od smijeha u našem. Uvjerili su nas da je Francuska dovršena i da je i Rusija gotovo pobijeđena. Rekli smo im da je to glupost, a jedan od njih je rekao: "Pa, vjerujete svojim novinama i vjerujemo u naše."

Očito su lagali - ali nakon susreta s tim ljudima pitam se koliko su istinite naše vlastite novine. Ovo nisu "divlji barbari" o kojima smo toliko čitali. To su muškarci s kućama i obiteljima, nade i strahovi, principi i, da, ljubav prema zemlji. Drugim riječima, ljudi vole sebe. Zašto smo naveli da vjerujemo drugačije?

Kako je postalo kasno, oko vatre se razmjenjivalo još nekoliko pjesama, a onda su se svi pridružili - ne lažem vam - "Auld Lang Syne." nogometna utakmica.

Upravo sam se vraćao u rovove kad me je stariji Nijemac uhvatio za ruku. "Bože moj", rekao je, "zašto ne možemo imati mir i svi ići kući?"

Rekao sam mu nježno: "Da moraš pitati cara."

Tada me pogledao, u potrazi. - Možda, prijatelju. Ali također moramo pitati naša srca. "

I tako, draga sestro, recite mi, je li ikad postojala takva Badnja u cijeloj povijesti? I što sve to znači, to nemoguće prijateljstvo s neprijateljima?

Za borbe ovdje, naravno, to znači nažalost malo. Pristojni momci mogu biti vojnici, ali oni slijede naredbe i mi isto činimo. Osim toga, mi smo tu da zaustavimo njihovu vojsku i pošaljemo je kući, i nikada ne bismo mogli izbjeći tu dužnost.

Ipak, ne može se zamisliti što bi se dogodilo ako bi ovdje prikazani duh uhvatili narodi svijeta. Naravno, uvijek se moraju pojaviti sporovi. Ali što ako bi naši vođe ponudili dobre želje umjesto upozorenja? Pjesme umjesto uvreda? Pokloni umjesto odmazde? Ne bi li se svi ratovi istodobno završili?

Svi narodi kažu da žele mir. Ipak, na ovo božićno jutro, pitam se želimo li ga sasvim dovoljno.

O priči

Arthur Conan Doyle nazvao je Božićno primirje 1914-a "jedna ljudska epizoda u svim zločinima". To je zasigurno jedan od najznačajnijih događaja Prvog svjetskog rata, a možda i sve vojne povijesti. Inspirirajući i popularne pjesme i kazalište, izdržao je kao gotovo arhetipska slika mira.

Počevši na nekim mjestima na Badnjak, au drugima na Božić, primirje je obuhvatilo čak dvije trećine britansko-njemačkog fronta, a sudjelovali su i Francuzi i Belgijanci. Sudjelovale su tisuće vojnika. U većini mjesta je trajala barem kroz Boxing Day (prosinac 26), au nekim do sredine siječnja. Možda je najupečatljivije to što je izrasla iz nijedne inicijative, već se spontano i samostalno pojavila na svakom mjestu.

Neslužbeni i pjegavi, kao što je bilo primirje, bilo je onih koji su bili uvjereni da se to nikada nije dogodilo - da je cijela stvar izmišljena. Drugi su vjerovali da se to dogodilo, ali da su vijesti potisnute. Niti je istina. Iako je u Njemačkoj malo tiskano, primirje je u britanskim novinama tjednima bilo naslovnica, s objavljenim pismima i fotografijama vojnika na fronti. U jednom izdanju, najnovije glasine o njemačkim zvjerstvima mogle bi dijeliti prostor s fotografijom britanskih i njemačkih vojnika okupljenih zajedno, s izmijenjenim čepovima i kacigama, smiješeći se kameri.

S druge strane, povjesničari su pokazali manji interes za neslužbeno izbijanje mira. Postoji samo jedna sveobuhvatna studija incidenta: Božićno mirovanje, Malcolma Browna i Shirley Seaton, Secker & Warburg, London, 1984. - prateći svezak autorskog dokumentarca BBC-ja iz 1981. godine, Mir u ničijoj zemlji. U knjizi se nalazi veliki broj računa iz prve ruke iz pisama i dnevnika. Gotovo sve što je opisano u mojem izmišljenom pismu izvučeno je iz tih izvještaja - iako sam dramu donekle pojačao odabirom, uređivanjem i komprimiranjem.

U mom pismu pokušao sam se suprotstaviti dvije popularne zablude o primirju. Jedna je da su u njoj sudjelovali samo obični vojnici, dok su se policajci protivili tome. (Nekoliko se policajaca usprotivilo tome, a mnogi su sudjelovali.) Drugi je da se nijedna strana nije htjela vratiti u borbu. (Većina vojnika, osobito britanski, francuski i belgijski, i dalje su odlučni u borbi i pobjedi.)

Nažalost, također sam morao izostaviti Božićne nogometne igre - ili nogomet, kako ih zovu u SAD - često lažno povezane s primirjem. Istina je da je teren Ničije zemlje isključivao formalne igre - premda su neki vojnici šutirali oko lopti i improviziranih zamjena.

Još jednu lažnu ideju o primirju držali su čak i većina vojnika koji su bili tamo: da je jedinstvena u povijesti. Iako je božićno primirje najveći primjer takve vrste, neformalno primirje bilo je dugogodišnja vojna tradicija. Za vrijeme američkog građanskog rata, primjerice, Rebels i Yankees trgovali su duhanom, kavom i novinama, mirno lovili na suprotnim stranama potoka i čak skupljali kupine. Određeni stupanj osjećaja kolega oduvijek je bio čest među vojnicima poslanim u borbu.

Naravno, sve se to promijenilo u moderno doba. Danas, vojnici ubijaju na velikim udaljenostima, često pritiskom na gumb i opažanjem na zaslonu računala. Čak i tamo gdje se vojnici suočavaju, njihovi jezici i kulture često su toliko raznovrsni da prijateljsku komunikaciju čini nevjerojatnom.

Ne, ne bismo trebali očekivati ​​još jedno Božićno mirovanje. Ipak, ono što se dogodilo na tom Božiću 1914-a može nadahnuti mirotvorce današnjice - jer je sada, kao i uvijek, najbolje vrijeme za mirovanje mnogo prije nego što vojske uđu u rat.