David Swanson
Primjedbe na događaju Independence from America izvan baze Menwith Hill "RFA" (NSA) u Yorkshireu.
Prije svega, hvala Lindis Percy i svima ostalima koji su uključeni u dovođenje ovdje, i koji su me doveli sa sobom mog sina Wesleya.
I hvala Kampanji na odgovornosti američkih baza. Znam da dijelite moje stajalište do koje bi se vodila odgovornost američkih baza eliminacija američkih baza.
I hvala Lindis što mi je poslala svoje račune o odbijanju uhićenja, osim ako se policija nije razoružala. U Sjedinjenim Državama, odbijanjem bilo kakvih uputa od strane policajca, optužit ćete se za kazneno djelo odbijanja zakonite naredbe, čak i kad je naredba nezakonita. U stvari, to je često jedina optužba podignuta protiv ljudi kojima je naloženo da prekinu prosvjede i demonstracije koji su u teoriji potpuno legalni. I, naravno, reći američkom policajcu da se razoruža, moglo bi vas vrlo lako zatvoriti za ludost ako vas ne bi upucali.
Mogu li samo reći kako je prekrasno biti izvan Sjedinjenih Država XNUMX. srpnja? U Sjedinjenim Državama ima mnogo prekrasnih i lijepih stvari, uključujući moju obitelj i prijatelje, uključujući tisuće istinski predanih mirovnih aktivista, uključujući ljude koji hrabro odlaze u zatvor protestirajući zbog ubojstava dronom drugih koje nikada nisu sreli u dalekim zemljama čije su voljene vjerojatno nikad neće čuti za žrtve koje prosvjednici podnose. (Jeste li znali da zapovjednik vojne baze u državi New York ima sudske mjere zaštite kako bi se određeni nenasilni mirovni aktivisti udaljili od njegove baze kako bi osigurao njegovu fizičku sigurnost - ili je to njegov duševni mir?) I, naravno, milijuni Amerikanaca koji toleriraju ili slave ratove ili uništavanje klime divni su, pa čak i herojski u svojim obiteljima i četvrtima i gradovima - a to je i dragocjeno.
Navijao sam tijekom utakmica Svjetskog kupa u SAD-u. Ali navijam i za timove iz susjedstva, grada i regije. A o timovima ne govorim kao da sam ih. Ne kažem "Pogodili smo!" dok sjedim na stolici i otvaram pivo. I ne kažem "Pobijedili smo!" kada američka vojska uništi naciju, ubije ogroman broj ljudi, truje zemlju, vodu i zrak, stvara nove neprijatelje, troši bilijune dolara i svoje staro oružje predaje lokalnoj policiji koja ograničava naša prava u ime ratova borio se u ime slobode. Ne kažem "Izgubili smo!" ili. Mi koji se opiremo odgovorni smo da se snažnije odupremo, ali ne da se poistovjetimo s ubojicama, a svakako ne da zamislimo da muškarci, žene, djeca i dojenčad ubijeni na stotine tisuća čine protivnički tim koji nosi drugu uniformu, tim za čiji bih poraz od rakete hellfire trebao navijati.
Identifikacija s mojom ulicom ili mojim gradom ili mojim kontinentom ne vodi na ista mjesta koja vodi identifikacija sa službama vojske plus-neke-manje-sporedne strane koje sebe naziva moja nacionalna vlada. I vrlo je teško identificirati se s mojom ulicom; Imam tako malu kontrolu nad onim što rade moji susjedi. I ne uspijevam se poistovjetiti sa svojom državom jer je većinu nikada nisam ni vidio. Dakle, nakon što se apstraktno počnem identificirati s ljudima koje ne poznajem, ne vidim razuman argument za zaustavljanje bilo gdje osim identifikacije sa svima, umjesto izostavljanja 95% i identificiranja sa Sjedinjenim Državama, ili izostavljanja 90% i identificiranja sa takozvana "međunarodna zajednica" koja surađuje s američkim ratovima. Zašto se jednostavno ne bi poistovjetili sa svim ljudima svugdje? U onim rijetkim prilikama kada saznamo osobne priče dalekih ili omalovaženih ljudi, trebali bismo primijetiti: "Opa, to ih stvarno humanizira!" Pa, volio bih znati, što su bili prije nego što su ih ti detalji učinili humaniziranima?
U SAD-u stalno postoje posvuda američke zastave, a za svaki dan u godini postoji vojni praznik. Ali četvrti srpanj je najviši praznik svetog nacionalizma. Više nego bilo koji drugi dan, vjerojatno ćete vidjeti djecu koja su naučena zavjetovati se na vjernost zastavi, regurgirajući psalam na poslušnost poput malih fašističkih robota. Vjerojatnije je da ćete čuti američku himnu, Zvijezdani natpis. Tko zna iz kojeg rata dolaze riječi te pjesme?
Točno, Rat za oslobođenje Kanade, u kojem su Sjedinjene Države pokušale osloboditi Kanađane (ne prvi ili posljednji put) koji su ih dočekali onako kako će to Iračani kasnije učiniti, a Britanci su spalili Washington. Poznat i kao rat 1812. godine, dvjestogodišnjica obilježena je u SAD-u prije dvije godine. Tijekom tog rata, koji je ubio tisuće Amerikanaca i Britanaca, uglavnom zbog bolesti, tijekom jedne besmislene krvave bitke, među ostalima, umrlo je puno ljudi, ali zastava je preživjela. I tako slavimo opstanak te zastave pjevajući o zemlji slobodnog koja zatvara više ljudi nego bilo gdje drugdje na zemlji i domu hrabrih koji trakom pretražuju putnike aviona i započinju ratove ako tri muslimana viknu "buu!"
Jeste li znali da je opozvana američka zastava? Znate kako će proizvođač opozvati automobil ako kočnice ne rade? Satirični list pod nazivom Onion izvijestio je da je američka zastava opozvana nakon što je rezultiralo 143 milijuna smrtnih slučajeva. Bolje ikad nego nikad.
U američkoj kulturi ima mnogo divnih i ubrzanih elemenata. Postalo je široko i sve neprihvatljivije biti fanatičan ili imati predrasude prema ljudima, barem ljudima u blizini, zbog njihove rase, spola, seksualne orijentacije i drugih čimbenika. To još uvijek traje, naravno, ali namrgođeno je. Prošle sam godine razgovarao s čovjekom koji je sjedio u sjeni rezbarenja konfederacijskih generala na mjestu koje je nekada bilo sveto Ku Kux Klanu i shvatio sam da nikada, čak i ako to pomisli, nikada neće reći nešto rasističko o crncima u Sjedinjenim Državama strancu kojeg je upravo upoznao. A onda mi je rekao da bi volio vidjeti čitav Bliski Istok uništen nuklearnim bombama.
Karijere komičara i kolumnista završili smo rasističkim ili seksističkim primjedbama, ali izvršni se direktori oružja šale na radiju kako žele velika nova zanimanja određenih zemalja i nitko ne trepće. Imamo antiratne skupine koje se zalažu za proslavu vojske na Dan sjećanja i druge dane poput ovog. Imamo takozvane progresivne političare koji vojsku opisuju kao program za zapošljavanje, iako zapravo stvara manje radnih mjesta po dolaru od obrazovanja, energije ili infrastrukture ili uopće ne oporezuje te dolare. Imamo mirovne skupine koje se svađaju protiv ratova s obrazloženjem da vojsku treba održavati spremnom za druge, možda važnije ratove. Imamo mirovne skupine koje se protive vojnom otpadu, kada alternativa vojne učinkovitosti nije ono što je potrebno. Imamo slobodnjake koji se protive ratovima jer koštaju, baš kao što se protive školama ili parkovima. Imamo humanitarne ratnike koji se zalažu za ratove zbog suosjećanja s ljudima koje žele bombardirati. Mi imamo mirovne skupine koje se priklone slobodnjacima i potiču na sebičnost, zalažući se za škole kod kuće umjesto za bombe za Sirijce, bez objašnjenja da bismo Sirijancima i sebi mogli pružiti stvarnu pomoć za djelić cijene bombi.
Imamo liberalne odvjetnike koji kažu da ne mogu znati je li dizanje djece dronovima legalno ili ne, jer predsjednik Obama ima tajni dopis (sada samo djelomično tajni) u kojem ga legalizira čineći ga dijelom rata, a oni nisu vidjeli dopis, a u principu oni, poput Amnesty Internationala i Human Rights Watcha, ignoriraju Povelju UN-a, Kellogg Briandov pakt i nezakonitost rata. Ljudi se svađaju kako je bombardiranje Iraka sada dobra stvar jer napokon SAD i Iran međusobno razgovaraju. Neprestano odbijamo spomenuti pola milijuna do milijun i pol Iračana na temelju uvjerenja da Amerikanci mogu brinuti samo o 4,000 Amerikanaca ubijenih u Iraku. Imamo ozbiljne križarske ratove da američku vojsku pretvorimo u snagu zauvijek i neizbježni zahtjev onih koji se počinju okretati protiv rata da Sjedinjene Države moraju dovesti put do mira - kad bi naravno svijet bio oduševljen kad bi samo podigao stražnju stranu.
Pa ipak, imamo i ogroman napredak. Prije stotinu godina Amerikanci su slušali brze melodije o tome kako je lov na Hune bila zabavna igra, a profesori su učili da rat izgrađuje nacionalni karakter. Sad se rat mora prodavati po potrebi i humanitarno, jer više nitko ne vjeruje da je to zabavno ili dobro za vas. Ankete u Sjedinjenim Državama stavljaju potporu za moguće nove ratove ispod 20 posto, a ponekad i ispod 10 posto. Nakon što je ovdje Donji dom rekao ne raketnim napadima na Siriju, Kongres je poslušao ogromnu javnu galamu u SAD-u i također rekao Ne. U veljači su javni pritisci doveli do toga da je Kongres podržao novi zakon o sankcijama Iranu koji je postao široko shvaćen kao korak prema ratu, a ne kao odmak od njega. Novi rat protiv Iraka mora se prodavati i razvijati polako suočen s velikim javnim otporom koji je čak rezultirao nedavno odustajanjem nekih istaknutih zagovornika rata 2003. godine.
Ova promjena u stavu prema ratovima uglavnom je rezultat ratova protiv Afganistana i Iraka i razotkrivanja laži i strahota. Ne bismo trebali podcjenjivati ovaj trend ili zamišljati da je to jedinstveno pitanje Sirije ili Ukrajine. Ljudi se okreću protiv rata. Za neke je možda sve u novcu. Za ostale može biti pitanje koja politička stranka posjeduje Bijelu kuću. Washington Post ima anketu koja pokazuje da gotovo nitko u SAD-u ne može pronaći Ukrajinu na karti, a oni koji je smjeste najudaljenije od mjesta gdje doista leži, najvjerojatnije žele tamošnji američki rat, uključujući one koji je smještaju u Sjedinjene Države . Čovjek ne zna treba li se smijati ili plakati. Ipak, veći je trend sljedeći: od genijalaca pa sve do morona, mi se, većina nas, okrećemo protiv rata. Amerikanaca koji žele da napadne Ukrajinu manje je od onih koji vjeruju u duhove, NLO ili blagodati klimatskih promjena.
Pitanje je možemo li se otarasiti ideje da bi nakon stotina loših ratova mogao doći do dobrog iza ugla. Da bismo to učinili, moramo prepoznati da nas ratovi i vojske čine manje sigurnima, a ne sigurnijima. Moramo shvatiti da Iračani nisu nezahvalni jer su glupi, već zato što su im SAD i saveznici uništili dom.
Na argumentaciju za okončanje ratne institucije možemo staviti još veću težinu. Te američke špijunske baze koriste se za ciljanje projektila, ali također i za špijuniranje vlada, tvrtki i aktivista. A što opravdava tajnost? Što omogućuje tretiranje svih kao neprijatelja? Pa, jedna neophodna komponenta je koncept neprijatelja. Bez ratova nacije gube neprijatelje. Bez neprijatelja, nacije gube izgovore za zlostavljanje ljudi. Britanija je bila prvi neprijatelj kojeg su proizveli mogući vladari Sjedinjenih Država 4. srpnja 1776. Pa ipak, zlostavljanja kralja Georgea ne mjere se zlostavljanjima u kojima su naše vlade sada, opravdana njihovom tradicijom ratovanja i omogućena po vrstama ovdje smještenih tehnologija.
Rat je naš najgori razarač prirodnog okoliša, najgori generator kršenja ljudskih prava, vodeći uzrok smrti i tvorac izbjegličkih kriza. Globalno proguta oko dva bilijuna dolara godišnje, dok deseci milijardi mogu ublažiti nevjerojatne patnje, a stotine milijardi mogu platiti za masovni prelazak na obnovljive izvore energije koji bi nam mogli pomoći u zaštiti od stvarne opasnosti.
Ono što nam sada treba je pokret obrazovanja i lobiranja i nenasilni otpor koji ne pokušava civilizirati rat, već poduzeti korake u smjeru njegovog ukidanja - koji započinje shvaćajući da ga možemo ukinuti. Ako uspijemo zaustaviti projektile u Siriji, nema čarobne sile koja sprečava zaustavljanje projektila u bilo kojoj drugoj zemlji. Rat nije iskonski poriv nacija koji mora puknuti malo kasnije ako se jednom suzbije. Nacije nisu takve. Rat je odluka koju donose ljudi i koja je krajnje neprihvatljiva.
Ljudi u desecima zemalja sada rade na kampanji za uklanjanje svih ratnih zbivanja World Beyond War. Molimo provjerite WorldBeyondWar.org ili razgovarajte sa mnom o tome da se uključite. Cilj nam je dovesti mnogo više ljudi i organizacija u pokret koji nije usmjeren na određeni ratni prijedlog određene vlade, već na cjelokupnu ratnu instituciju posvuda. Morat ćemo raditi globalno da bismo to učinili. Morat ćemo podržati rad koji rade skupine poput Kampanje za odgovornost američkih baza i Pokreta za ukidanje rata te Kampanje za nuklearno razoružanje i veterana za mir i toliko drugih.
Neki naši prijatelji iz Afganistana, afganistanski dobrovoljci za mir, predložili su da svi koji žive pod istim plavim nebom žele premjestiti world beyond war nosite nebeskoplavi šal. Možete ih izraditi sami ili ih pronaći na TheBlueScarf.org. Nadam se da ću nošenjem ovoga prenijeti svoj osjećaj povezanosti s onima u Sjedinjenim Državama koji rade na stvarnoj slobodi i hrabrosti, te svoj isti osjećaj povezanosti s onima u ostatku svijeta kojima je dosta rata. Sretan vam četvrti srpanj!
