Napisao Peter van den Dungen, World BEYOND WarSiječanj 23, 2022
Recenzija knjige: Zašto Rat? Christopher Coker, London, Hurst, 2021., 256 str., 20 £ (tvrdi uvez), ISBN 9781787383890
Kratak, oštar odgovor na Zašto rat? da čitateljice mogu iznijeti je 'zbog muškaraca!' Drugi odgovor bi mogao biti 'zbog stavova izraženih u ovakvim knjigama!' Christopher Coker se poziva na 'misterij rata' (4) i tvrdi da su 'Ljudi neizbježno nasilni' (7); 'Rat je ono što nas čini ljudima' (20); 'Nikada nećemo pobjeći od rata jer postoje granice koliko daleko možemo staviti svoje porijeklo iza sebe' (43). Iako Zašto Rat? odmah podsjeća na prepisku sličnog naslova između Alberta Einsteina i Sigmunda Freuda,1 koju je 1933. objavio Međunarodni institut za intelektualnu suradnju Lige naroda, Coker se na nju ne poziva. Ne spominje se niti CEM Joadova knjiga Zašto rat? (1939). Joadov stav (različit od Cokerovog) hrabro je izrečen na naslovnici ovog specijala za Penguin iz 1939.: 'Moj slučaj je da rat nije nešto što je neizbježno, već je rezultat određenih okolnosti koje je stvorio čovjek; da ih čovjek može ukinuti, kao što je ukinuo okolnosti u kojima je kuga cvjetala'. Jednako je zbunjujuće i nepostojanje reference na klasik na tu temu, Čovjek, država i rat Kennetha N. Waltza ([1959] 2018). Ovaj istaknuti teoretičar međunarodnih odnosa pristupio je pitanju identificirajući tri konkurentne 'slike' rata, locirajući problem u bitne značajke pojedinca, države, odnosno međunarodnog sustava. Waltz je zaključio, poput Rousseaua prije njega, da se ratovi među državama događaju jer ih ništa ne može spriječiti (za razliku od relativnog mira unutar nacionalnih država zahvaljujući središnjoj vlasti, s anarhijom koja prevladava među njima zbog nepostojanja sustava globalno upravljanje). Od 19. stoljeća, rast međuovisnosti država kao i sve veća destruktivnost rata rezultirali su pokušajima da se smanji učestalost rata uspostavljanjem struktura globalnog upravljanja, posebice Lige naroda nakon Prvog svjetskog rata i Ujedinjenih naroda. Nacije nakon Drugog svjetskog rata. U Europi su stoljetne sheme prevladavanja rata konačno (barem djelomično) ostvarene u procesu koji je rezultirao Europskom unijom i koji je potaknuo nastanak drugih regionalnih organizacija. Prilično zbunjujuće za nedavno umirovljenog profesora međunarodnih odnosa na LSE-u, Cokerovo objašnjenje rata zanemaruje ulogu države i nedostatke međunarodnog upravljanja te razmatra samo pojedinca.
Otkriva da rad nizozemskog etologa Nika Tinbergena ('za kojeg vjerojatno niste čuli') - 'čovjeka koji je promatrao galebove' (Tinbergen [1953] 1989), koji je bio zaintrigiran njihovim agresivnim ponašanjem - nudi najbolji način da date odgovor na Zašto rat? (7). Reference na ponašanje raznih životinja pojavljuju se u cijeloj knjizi. Ipak, Coker piše da je rat nepoznat u životinjskom svijetu i da je, citirajući Tukidida, rat 'ljudska stvar'. Autor slijedi 'Tinbergenovu metodu' (Tinbergen 1963.) koja se sastoji od postavljanja četiri pitanja o ponašanju: koji su njezini podrijetli? koji su mehanizmi koji mu omogućuju da procvjeta? kakva je njegova ontogenija (povijesna evolucija)? i koja je njegova funkcija? (11). Svakom od ovih pravaca istraživanja posvećeno je poglavlje sa završnim poglavljem (najzanimljivijim) koji se bavi budućim razvojem događaja. Bilo bi prikladnije i plodonosnije da je Coker zapazio rad Nikova brata Jana (koji je 1969. podijelio prvu Nobelovu nagradu za ekonomiju; Niko je 1973. podijelio nagradu za fiziologiju ili medicinu). Ako je Coker čuo za jednog od najistaknutijih svjetskih ekonomista koji je bio savjetnik Lige naroda 1930-ih i snažan zagovornik svjetske vlade, o tome nema ni spomena. Janova duga i slavna karijera bila je posvećena pomaganju u promjeni društva, uključujući prevenciju i ukidanje rata. U svojoj koautorskoj knjizi Ratovanje i blagostanje (1987.), Jan Tinbergen je argumentirao neodvojivost dobrobiti i sigurnosti. Mreža europskih znanstvenika za mir nazvala je svoju godišnju konferenciju po njemu (20. izdanje 2021.). Također je bitno istaknuti da je kolega Nika Tinbergena, ugledni etolog i zoolog Robert Hinde, koji je služio u RAF-u tijekom Drugog svjetskog rata, bio predsjednik i Britanske Pugwash grupe i Pokreta za ukidanje rata.
Coker piše: 'Postoji specifičan razlog zašto sam napisao ovu knjigu. U zapadnom svijetu svoju djecu ne pripremamo za rat' (24). Ova tvrdnja je upitna, i dok bi se jedni složili i ocijenili da je ovo neuspjeh, drugi bi uzvratili, 'također – trebamo odgajati za mir, a ne za rat'. Skreće pozornost na kulturne mehanizme koji pridonose opstanku rata i pita: 'Nismo li pokušavali prikriti ružnoću rata? . . i nije li to jedan od faktora koji ga pokreće? Ne anesteziramo li se i dalje do smrti upotrebom eufemizama kao što su “Pali”?' (104). Baš tako, ali čini se da ne želi priznati da takvi čimbenici nisu nepromjenjivi. Sam Coker možda nije u potpunosti besprijekoran kada tvrdi: 'Nema tabua protiv rata. Ne postoji zabrana koja se protiv toga ne može naći u Deset zapovijedi' (73) – što implicira da se 'Ne ubij' ne odnosi na ubijanje u ratu. Za Harryja Patcha (1898.–2009.), posljednjeg britanskog preživjelog vojnika iz Prvog svjetskog rata, 'Rat je organizirano ubojstvo, i ništa drugo'2; za Lava Tolstoja, 'vojnici su ubojice u uniformama'. Postoji nekoliko referenci na Rat i mir (Tolstoj 1869), ali nijedno na njegove kasnije, vrlo različite spise na tu temu (Tolstoj 1894, 1968).
O slikarstvu, još jednom kulturnom mehanizmu koji Coker razmatra, komentira: 'Većina umjetnika . . . nikada nije vidio bojno polje, pa stoga nikada nije slikao iz iskustva iz prve ruke. . . njihov rad ostao je sigurno lišen bijesa ili bijesa, pa čak ni osnovnog suosjećanja prema žrtvama rata. Rijetko su birali govoriti u ime onih koji su kroz vjekove ostali bez glasa' (107). To je doista još jedan čimbenik koji doprinosi nagonu za ratom koji je, međutim, također podložan promjenama i čije implikacije, opet, ignorira. Štoviše, previđa djela nekih od najvećih slikara modernog doba poput Rusa Vasilija Vereščagina. William T. Sherman, američki zapovjednik postrojbi Unije tijekom američkog građanskog rata, proglasio ga je 'najvećim slikarom užasa rata koji je ikada živio'. Vereščagin je postao vojnik kako bi upoznao rat iz osobnog iskustva i koji je poginuo na bojnom brodu tijekom rusko-japanskog rata. U nekoliko zemalja vojnicima je bilo zabranjeno posjećivati izložbe njegovih (anti)ratnih slika. Njegova knjiga o Napoleonovom katastrofalnom ruskom pohodu (Verestchagin 1899.) bila je zabranjena u Francuskoj. Također se moraju spomenuti Iri i Toshi Maruki, japanski slikari ploča iz Hirošime. Postoji li dirljiviji izraz bijesa ili bijesa od Picassove Guernice? Coker se na to poziva, ali ne spominje da je verzija tapiserije koja je donedavno bila izložena u zgradi UN-a u New Yorku (ne)slavno zataškana u veljači 2003., kada je američki državni tajnik Colin Powell argumentirao argumente za rat protiv Iraka. 3
Iako Coker piše da su umjetnici tek s Prvim svjetskim ratom slikali prizore 'koji su trebali obeshrabriti svakoga tko je pomislio pridružiti se bojama' (108), šuti o raznim mehanizmima koje državne vlasti koriste kako bi spriječile takvo obeshrabrivanje. Oni uključuju cenzuru, zabranu i spaljivanje takvih djela – ne samo, na primjer, u nacističkoj Njemačkoj nego i u SAD-u i Velikoj Britaniji sve do danas. Laganje, potiskivanje i manipulacija istinom, prije, za vrijeme i nakon rata, dobro je dokumentirano u klasičnim izlaganjima, npr. Arthura Ponsonbyja (1928.) i Philipa Knightlyja ([1975.] 2004.) i, u novije vrijeme, u The Pentagon Papers ( Vijetnamski rat),4 Izvješće o istrazi u Iraku (Chilcot)5 i The Afghanistan Papers Craiga Whitlocka (Whitlock 2021). Isto tako, nuklearno oružje je od početka bilo okruženo tajnom, cenzurom i lažima, uključujući i posljedice bombardiranja Hirošime i Nagasakija u kolovozu 1945. Dokazi o tome nisu mogli biti prikazani na njegovu 50. godišnjicu 1995. na velikoj izložbi koja je bio je planiran u Smithsonianu u Washingtonu DC; otkazan je, a ravnatelj muzeja je otpušten. Rane filmove o uništenju dvaju gradova SAD su zaplijenile i potisnule (vidi, npr. Mitchell 2012; također vidjeti recenziju Loretza [2020]), dok je BBC zabranio prikazivanje na televiziji The War Game, filma koji je imao naručio o učinku bacanja nuklearne bombe na London. Odlučila je ne emitirati film iz straha da bi mogao ojačati pokret protiv nuklearnog oružja. Hrabri zviždači poput Daniela Ellsberga, Edwarda Snowdena i Juliana Assangea procesuirani su i kažnjeni zbog razotkrivanja službene prijevare, zločina agresije i ratnih zločina.
Kao dijete, Coker se volio igrati s vojnicima, a kao adolescent bio je strastveni sudionik ratnih igara. Dobrovoljno se prijavio u školske kadetske postrojbe i rado čitao o Trojanskom ratu i njegovim herojima te se zagrijao za biografije velikih generala poput Aleksandra i Julija Cezara. Potonji je bio 'jedan od najvećih pljačkaša robova svih vremena. Nakon sedam godina kampanje vratio se u Rim s milijun zarobljenika koji su prodani u ropstvo, čime su . . . što ga je preko noći učinilo milijarderom' (134). Kroz povijest su rat i ratnici bili povezani s avanturom i uzbuđenjem, kao i sa slavom i herojstvom. Potonje stavove i vrijednosti tradicionalno su prenosile država, škola i crkva. Coker ne spominje da su potrebu za drugačijim obrazovanjem, heroja i povijesti već prije 500 godina (kada su rat i oružje bili primitivni u odnosu na današnje) argumentirali vodeći humanisti (i kritičari države, škole i crkve) kao što su Erasmus i Vives koji su također bili utemeljitelji moderne pedagogije. Vives je pridavao veliku važnost pisanju i podučavanju povijesti te je kritizirao njezinu pokvarenost, tvrdeći 'Bilo bi istinitije nazvati Herodota (kojega Coker više puta naziva dobrim pripovjedačem ratnih priča) ocem laži nego povijesti'. Vives se također usprotivio hvaljenju Julija Cezara jer je poslao tolike tisuće ljudi u nasilnu smrt u ratu. Erazmo je bio strogi kritičar pape Julija II (još jedan obožavatelj Cezara koji je kao papa prihvatio njegovo ime) koji je navodno više vremena provodio na bojnom polju nego u Vatikanu.
Ne spominju se brojni interesi povezani s ratom i koji ga potiču, prije svega vojna profesija, proizvođači oružja i trgovci oružjem (tzv. 'trgovci smrti'). Poznati i mnogo odlikovani američki vojnik, general bojnik Smedley D. Butler, tvrdio je da je rat reket (1935.) u kojem nekolicina profitira, a mnogi plaćaju troškove. U svom oproštajnom obraćanju američkom narodu (1961.), predsjednik Dwight Eisenhower, još jedan visoko odlikovani general američke vojske, proročki je upozorio na opasnosti rastućeg vojno-industrijskog kompleksa. Način na koji je uključen u donošenje odluka koje dovode do rata, te u njegovo vođenje i izvješćivanje, dobro je dokumentiran (uključujući i gore navedene publikacije). Postoje mnoge uvjerljive studije slučaja koje rasvjetljavaju podrijetlo i prirodu nekoliko suvremenih ratova i koje daju jasne i uznemirujuće odgovore na pitanje Zašto rat? Čini se da je ponašanje galebova nebitno. Takve studije slučaja utemeljene na dokazima nisu dio Cokerove istrage. Izrazito odsutan u brojčano impresivnoj bibliografiji ca. 350 naslova je znanstvena literatura o miru, rješavanju sukoba i prevenciji rata. Doista, riječ 'mir' praktički je odsutna u bibliografiji; rijetka referenca javlja se u naslovu slavnog Tolstojeva romana. Čitatelj tako ostaje u neznanju o nalazima o uzrocima rata kao rezultatu istraživanja mira i mirovnih studija koje su se pojavile 1950-ih iz zabrinutosti da rat u nuklearnom dobu prijeti opstanku čovječanstva. U Cokerovoj idiosinkratičnoj i zbunjujućoj knjizi, reference na široku lepezu literature i filmova guraju stranicu; različiti elementi koji se ubacuju u mješavinu stvaraju kaotičan dojam. Na primjer, čim se Clausewitz uvede tada se pojavljuje Tolkien (99–100); Homer, Nietzsche, Shakespeare i Virginia Woolf (između ostalih) se pozivaju na sljedećih nekoliko stranica.
Coker ne smatra da možemo imati ratove jer je 'svijet prenaoružan, a mir nedovoljno financiran' (Glavni tajnik UN-a Ban Ki-moon). Ili zato što se još uvijek vodimo drevnom (i diskreditiranom) izrekom, Si vis pacem, para bellum (Ako želiš mir, pripremi se za rat). Može li to biti zato što jezik kojim se služimo skriva stvarnost rata i zaogrnut je eufemizmima: ministarstva rata su postala ministarstva obrane, a sada i sigurnosti. Coker se ne bavi (ili samo usputno) ovim pitanjima, za koja se sve može smatrati da doprinose postojanju rata. Rat i ratnici dominiraju povijesnim knjigama, spomenicima, muzejima, nazivima ulica i trgova. Nedavna događanja i pokreti za dekolonizaciju nastavnog plana i programa i javne arene, te za rasnu i rodnu pravdu i jednakost, također se trebaju proširiti na demilitarizaciju društva. Na taj način kultura mira i nenasilja može postupno zamijeniti duboko ukorijenjenu kulturu rata i nasilja.
Kada raspravlja o HG Wellsu i drugim 'izmišljenim iteracijama budućnosti', Coker piše: 'Zamišljati budućnost, naravno, ne znači je stvarati' (195–7). Međutim, IF Clarke (1966.) je tvrdio da su priče o budućem ratu ponekad potaknule očekivanja koja su osiguravala da, kada dođe do rata, on bude nasilniji nego što bi inače bio slučaj. Također, zamišljanje svijeta bez rata bitan je (iako nedovoljan) preduvjet za njegovo ostvarivanje. Važnost ove slike u oblikovanju budućnosti uvjerljivo su argumentirali, primjerice, E. Boulding i K. Boulding (1994), dva pionira istraživanja mira čiji su radovi inspirirani Fredom L. Polaka The Image of the Future (1961). Slika koja ledi krv na naslovnici časopisa Zašto rat? govori sve. Coker piše: 'Čitanje nas doista čini različitim ljudima; skloni smo na život gledati pozitivnije . . . čitanje inspirativnog ratnog romana čini vjerojatnijim da se možemo držati ideje ljudske dobrote' (186). Ovo se čini čudnim načinom nadahnuća ljudske dobrote.
Bilješke
- Zašto Rat? Einstein Freudu, 1932, https://en.unesco.org/courier/may-1985/ why-war-letter-albert-einstein-sigmund-freud Freud Einsteinu, 1932, https:// en.unesco.org /kurir/marzo-1993/why-war-letter-freud-einstein
- Patch i Van Emden (2008.); Zvučna knjiga, ISBN-13: 9781405504683.
- Za reprodukcije djela spomenutih slikara, vidi Rat i umjetnost koju je uredila Joanna Bourke i recenzirana u ovom časopisu, Vol 37, br. 2.
- Dokumenti Pentagona: https://www.archives.gov/research/pentagon-papers
- Istraga o Iraku (Chilcot): https://webarchive.nationalarchives.gov.uk/ukgwa/20171123122743/http://www.iraqinquiry.org.uk/the-report/
Reference
Boulding, E., i K Boulding. 1994. Budućnost: slike i procesi. 1000 Oaks, Kalifornija: Sage Publishing. ISBN: 9780803957909.
Butler, S. 1935. Rat je reket. Reprint 2003, SAD: Feral House. ISBN: 9780922915866.
Clarke, IF 1966. Glasovi koji prorokuju rat 1763-1984. Oxford: Oxford University Press.
Joad, CEM 1939. Zašto rat? Harmondsworth: Pingvin.
Knightly, P. [1975] 2004. Prva žrtva. 3. izd. Baltimore: Sveučilišna naklada Johns Hopkins. ISBN: 9780801880308.
Loretz, John. 2020. Pregled Fallouta, zataškavanja Hirošime i reportera koji je to otkrio svijetu, Lesley MM Blume. Medicina, sukob i opstanak 36 (4): 385–387. doi:10.1080/13623699.2020.1805844
Mitchell, G. 2012. Atomsko zataškavanje. New York, Sinclair Books.
Patch, H. i R Van Emden. 2008. Posljednji borbeni Tommy. London: Bloomsbury.
Polak, FL 1961. Slika budućnosti. Amsterdam: Elsevier.
Ponsonby, A. 1928. Falsehood in War-time. London: Allen & Unwin.
Tinbergen, Jan i D Fischer. 1987. Ratovanje i blagostanje: Integriranje sigurnosne politike u društveno-ekonomsku politiku. Brighton: Wheatsheaf Books.
Tinbergen, N. [1953] 1989. Svijet galeba haringe: Studija društvenog ponašanja ptica, Nova prirodoslovna monografija M09. novo izd. Lanham, Md: Lyons Press. ISBN: 9781558210493. Tinbergen, N. 1963. “O ciljevima i metodama etologije.” Zeitschrift für Tierpsychologie 20: 410–433. doi:10.1111/j.1439-0310.1963.tb01161.x.
Tolstoj, L. 1869. Rat i mir. ISBN: 97801404479349 London: Penguin.
Tolstoj, L. 1894. Kraljevstvo Božje je u vama. San Francisco: Internet Archive Open Library Edition No. OL25358735M.
Tolstoj, L. 1968. Tolstojevi spisi o građanskoj neposlušnosti i nenasilju. London: Peter Owen. Verestchagin, V. 1899. “1812” Napoleon I. u Rusiji; s Uvodom R. Whiteinga. 2016. dostupna kao e-knjiga projekta Gutenberg. London: William Heinemann.
Waltz, Kenneth N. [1959] 2018. Čovjek, država i rat, Teorijska analiza. revidirano izd. New York: Columbia University Press. ISBN: 9780231188050.
Whitlock, C. 2021. The Afghanistan Papers. New York: Simon & Schuster. ISBN 9781982159009.
Peter van den Dungen
Bertha Von Suttner Peace Institute, Haag
petervandendungen1@gmail.com
Ovaj je članak ponovno objavljen uz manje izmjene. Ove promjene ne utječu na akademski sadržaj članka.
© 2021. Peter van den Dungen
https://doi.org/10.1080/13623699.2021.1982037
