David Swanson, World BEYOND War, Srpanj 16, 2020
Nova knjiga Nicholsona Bekera, Baseless: Moja potraga za tajnama u ruševinama Zakona o slobodi informacija, zapanjujuće je dobar. Ako istaknem bilo kakve manje pritužbe s tim, a pritom ignoriram, primjerice, cijelu Trumpovu posljednju konferenciju za novinare, to je zato što se propusti ističu u remek-djelu dok čine ujednačenu cjelovitost Trumpandemic Razgovora.
Baker započinje kao da ima neodgovoreno i možda neodgovorno pitanje: Je li američka vlada 1950-ih koristila biološko oružje? Pa da, naravno da jesam, želim odgovoriti. Koristila ih je u Sjevernoj Koreji i (kasnije) na Kubi; testirao ih je u američkim gradovima. Znamo da je širenje lajmske bolesti proisteklo iz ovoga. Možemo biti prilično sigurni da je Frank Olson ubijen zbog onoga što je znao o američkom biološkom ratu.
Isprva nije jasno, kao što se čini kasnije, da Baker sugerira mnogo više neizvjesnosti nego što zapravo ima - vjerojatno zato što to radite na početku knjige kako ne biste uplašili krhke čitatelje.
Baker prelazi na raspravu o beskrajnim frustracijama pokušaja izvlačenja čak i izuzetno starih podataka iz američke vlade uporabom Zakona o slobodi informacija (FOIA), koji kaže da vlada rutinski krši. Baker sugerira da će se knjiga uglavnom baviti ovim traženjem informacija, a tek sekundarno o biološkom ratovanju (BW). Srećom, BW i srodne teme i dalje su prisutne u knjizi, dok je rasprava o dobivanju informacija i dalje zanimljiva. Baker nam iznosi što može dokumentirati i što misli da to znači - model i za predstavljanje istraživanja o teškoj temi i za protest protiv skrivanja podataka od strane onih koji ih posjeduju.
Ova knjiga daje nam nesporan dokaz da je američka vlada imala značajan, uvredljiv program biološkog oružja (ako ne toliko važan program kao što je sanjala), da je eksperimentirala na ljudima tijekom i nakon Drugog svjetskog rata i da je to rutinski lagao o tome što radi. Baker dokumentira testove koristeći ne baš bezopasne zamjene za biološko oružje koje je američka vlada provela u brojnim američkim gradovima.
Ova knjiga nedvojbeno dokumentira ogromne napore i resurse posvećene mnogim godinama maštanju, istraživanju, razvoju, testiranju, prijetnjama, fingiranju i laganju o BW-u. To je uključivalo namjerno uništavanje velikih masa insekata i sisavaca te trovanje ekosustava, zaliha vode i usjeva. Znanstvenici su proučavali iskorjenjivanje vrsta, uklanjanje ribljih populacija i uporabu svih vrsta ptica, paučnjaka, insekata, buba, voluharica, šišmiša i naravno perja za širenje zaraznih bolesti. U tom procesu zaklali su velik broj ispitanika, uključujući majmune, svinje, ovce, pse, mačke, štakore, miševe i ljude. Osmislili su mine i torpeda za trovanje oceana. Vodonosnik koji se nalazi ispod utvrde Dietrich među najzagađenijima je u Sjedinjenim Državama, prema EPA-i - zagađen materijalima namjerno razvijenim kao zagađivači.
Američka vojska / CIA očigledno je svaki katastrofalni rezultat ekološke industrijske masovne potrošnje proučavao kao namjerni cilj.
Ova knjiga predstavlja nevjerojatne dokaze da su, da su Sjedinjene Države u Koreji koristile BW, čak i ako ni priznanja ni izvinjenja nema. Kad su Kinezi detaljno izvijestili bez posebne svrhe samo ono što je CIA radila i planirala učiniti, i kada niti jedna laž ili istina s obje strane ne može stvoriti vjerodostojno objašnjenje osim onog što se zapravo dogodilo, čekajući ispovijed je čin apsurdne servilnosti, a ne akademska strogost. A kad CIA ne ponudi opravdanje, a to se čak niti ne čini moguće, za čuvanje tajnih dokumenata starih više od pola stoljeća, teret dokazivanja mora biti na onima koji tvrde da dokumenti ne sadrže ništa neugodno ili inkriminirajuće.
Ova knjiga pruža snažne dokaze da Sjedinjene Države nisu samo bacale bolesno perje i kukce na Koreju iz aviona, već su koristile i američke trupe koje su se povlačile kako bi distribuirale takve nosače bolesti u kućama u koje bi se ljudi vraćali - kao i dokaze da su žrtve ovo ludilo uključivalo je i same američke trupe. Američka vlada pedesetih godina optužila je Kinu za izbijanje bolesti i iznijela izvješća koja navodno znanstveno dokazuju da bolest nije mogla proizaći iz bio oružja - što je obje radnje zabrinjavajuće poznato 1950. godine.
bestemeljan uključuje snažne dokaze o zločinima za koje prije nisam znao, za neke bi bilo dobro imati više dokaza. Iako je zahtjev za dodatnim dokazima obično utaja američke politike, izgovor da se ne opozove, ne krivično gonjuje, ne osuđuje ili ne postupa na bilo koji drugi način, u ovom je slučaju posve primjereno da Baker zahtijeva više dokaza. Baker je, međutim, prikupio uvjerljive dokaze da su Sjedinjene Države širile svinjsku koleru u Istočnoj Njemačkoj, davale bolesti usjevima u Čehoslovačkoj, Rumunjskoj i Mađarskoj, sabotirale usjev kave u Gvatemali, širile užasno učinkovitu bolest na usjev riže u Japanu u 1945. - moguće i s letovima koji su se dogodili pet i šest dana nakon bombardiranja Nagasakija i usmrtili veći dio usjeva tvrde pšenice u Sjedinjenim Državama bolesti 1950. godine - slučajno nanijevši Sjedinjenim Državama oružje razvijeno za sovjetsku pšenicu.
Baker krivi za laboratorije BW, ne samo za Lyme, već i za epidemiju kuniće groznice, Q groznice, ptičje gripe, pšenične hrđe pšenice, afričke svinjske groznice i kolere svinje. Samopovređivanje, ozljede i smrti, kao i nuklearni testovi i drugi ratni pripravci, uobičajeni su kod znanstvenika i osoblja i ljudi koji su živjeli na krivom mjestu u krivo vrijeme.
Također na putu, Baker nam daje svoje misli i emocije i svakodnevnu rutinu. On nam čak daje humanost najciničnijih i sadističkih i sociopatskih bioloških ratnika koje proučava. Ali ono što nam ti likovi pružaju je u velikoj mjeri licemjerje i projekcija na željenog neprijatelja, pretvaranje da je uvreda obrana, pretpostavljena potreba za razvijanjem bizarnih novih oblika ubijanja i nanošenja boli, jer bi teoretski to mogao učiniti prvi. Ova činjenica nekako ne mijenja očiglednu činjenicu da su i vlade osim Sjedinjenih Država učinile strašna djela. bestemeljan dokumentira da je američka vlada posudila razne strahote od nacističke i japanske vlade. Ali ne samo da ne možemo pronaći dokaze da je američka vlada nastavila ovo ludilo jer su Sovjeti to prvo učinili, nego pronalazimo dokaze da je američka vlada razvila ovo zlo oružje i nastojala da ga sovjeti svjesnu, čak i da prevariše Sovjete u vjerujući da Sjedinjene Države imaju sposobnosti koje nisu imale u cilju poticanja, a možda i pogrešnog, sovjetskog ulaganja u BW.
Jedna od mojih najdražih ideja koje financiraju američki porezni obveznici i o kojima sam saznao u ovoj knjizi - koja, koliko znam, zapravo nije korištena - bila je staviti malene sitne napalmske prsluke na šišmiše i poslati ih da se smjeste pod strehom kuća , gdje bi planuli. Ovi mi se šišmiši uglavnom sviđaju jer mislim da bi mogli biti dobra zamjenska maskota za Washington Redskins.
Baker sugerira, relativno nehajno, da je protivljenje upotrebi biološkog i kemijskog oružja u ratu protiv Vijetnama okončalo takve programe u Sjedinjenim Državama ili ih barem znatno smanjilo. Ovo je posljednje vjerojatno točno. Ali jesu li nestali? Baker nam kaže da je utvrda Dietrich "prenamijenjena" za istraživanje raka - što znači istraživanje prevencije raka, a ne širenje raka. Ali je li bilo? Je li antraks koristan u istraživanju raka? Je li američka vlada reformirana? Nije li ponovno stvaranje velike Amerike napor za pomlađivanjem svih najgorih aspekata pedesetih?
Baker je kroz ovu knjigu vrlo jasan u vezi s tim što on zna i kako on to zna i koji se zaključci mogu izvući s kojim stupnjem sigurnosti. Dakle, teško je reći da išta pogreši. Ali može biti nekoliko stvari. Kaže da je najveći plan ubojstava ikad osmišljen nacistički plan ubijanja Židova, a drugi je tajni američki plan za puštanje japanskih gradova. Ali Hitlerovi ratni planovi daleko su nadmašili očekivane i postigli smrtne planove za Židove. Čak je i stvarni holokaust obuhvatio milijune žrtava koje nisu bile Židovi. I, da uzmemo jedan primjer mnogo većeg plana ubojstva, Daniel Ellsberg govori nam očekivalo se da će američki planovi nuklearnog rata kao odgovor na bilo koji sovjetski napad ubiti trećinu čitavog čovječanstva.
Mislim da Baker također griješi kad rat opisuje kao ubijanje ljudi koji bi radije imali druge državne poslove - osim vojnika, mornara i pilota. Mrzim to iznositi, jer je Bakerova proza snažna, čak i poetična, ali većina ljudi koji su ubijeni u ratu su civili koji uopće nemaju državne poslove, a većina američke javnosti lažno vjeruje da je većina ljudi ubijenih u ratovima vojnici. Uz to, većina ljudi ubijenih u američkim ratovima nalazi se na drugoj strani ratova, a većina ljudi u Sjedinjenim Državama lažno vjeruje da američke žrtve čine visok postotak žrtava u američkim ratovima. Čak i američki plaćenici umiru u američkim ratovima višim stopama od američkih vojnih pripadnika, ali njih dvoje zajedno čine mali postotak mrtvih. Dakle, mislim da je važno da prestanemo to pogrešno shvaćati.
bestemeljan uključuje mnoge tangente, sve one vrijedne. Na jednom od njih saznajemo da je američka Kongresna knjižnica mikrofilmirala i izbacila ogromne količine neprocjenjivih tiskanih materijala kako bi se stvorilo mjesta za istraživanje za američko ratno zrakoplovstvo - istraživanje ciljeva za bombardiranje po cijelom svijetu - a sve kako bi se zraku pomoglo Force vara pravilo o tome koliko bi civila mogla zaposliti. Kongresna knjižnica bila je militarizirana za obavljanje poslova koje su sada Google karte učinile suvišnima, a samo taj posao trebao bi dovesti do toga da preispitamo prioritete američke vlade. Sposobnost američke vojske da otkupi druge vladine agencije po potrebi samo je jedan od razloga za premještanje ogromnih kamiona novca iz nje u pristojne stvari.
