Pozadina sadašnje krize Rusija / Ukrajina

Phil Wilayto, prosinac 6, 2018

Napetosti između Rusije i Ukrajine naglo su porasle nakon zarobljavanja dvaju ukrajinskih topovnjača i tegljača i zatvaranja ukrajinskih mornara 25 brodovima ruske granične straže. Incident se dogodio dok su brodovi pokušavali prijeći iz Crnog mora kroz uski Kerčenski tjesnac u Azovsko more, plitko vodeno tijelo koje je Ukrajina povezivala sa sjeverozapadom i Rusijom na jugoistok. Nakon incidenta, Rusija je blokirala dodatni pomorski promet kroz tjesnac.

Ukrajina ruske akcije naziva kršenjem međunarodnog prava, dok Rusija kaže da su ukrajinski brodovi pokušali neovlašteno proći ruskim teritorijalnim vodama.

Ukrajinski predsjednik Petro Porošenko pozvao je NATO da pošalje ratne brodove u Azovsko more. On je također proglasio izvanredno stanje na područjima Ukrajine koja graniče s Rusijom, tvrdeći kako je moguće ruska invazija.

Rusija sa svoje strane tereti da je Porošenko izazvao incident kako bi izgradio nacionalističku potporu prije predsjedničkih izbora zakazanih za ožujak 31. Većina anketa pokazuje da je njegovo odobrenje jedva dostiglo dvoznamenkaste brojke. Također je moguće da se Poroshenko pokušao uvjeriti u svoje anti-ruske zapadne pokrovitelje.

Od prosinca 5, nema naznaka da će NATO intervenirati, ali gotovo svi promatrači ustanova opisuju situaciju kao vrlo opasnu.

POZADINA PRISUTNE KRIZE

Nemoguće je razumjeti bilo što o sadašnjim rusko-ukrajinskim odnosima, a da se ne vratimo barem do kasnog 2013-a, kada su izbile masovne demonstracije protiv tadašnjeg ukrajinskog predsjednika Viktora Janukoviča.

Ukrajina je pokušavala odlučiti želi li bliže ekonomske odnose s Rusijom, svojim tradicionalnim glavnim trgovinskim partnerom ili s bogatijom Europskom unijom. Parlament zemlje, odnosno Rada, bio je proeuropski nastrojen, dok je Janukovič favorizirao Rusiju. U to su vrijeme - kao i sada - mnogi političari u zemlji bili korumpirani, uključujući Janukoviča, pa je protiv njega već bilo narodnog negodovanja. Kad se odlučio suprotstaviti Radi zbog trgovinskih sporazuma, održali su se masovni prosvjedi na Majdanu nezavisnosti (Trgu neovisnosti) u glavnom gradu Kijevu.

No, ono što je počelo kao mirno, čak i slavljenički skupovi brzo su preuzeli desničarske paravojne organizacije po uzoru na ukrajinske milicije iz vremena Drugog svjetskog rata u savezu s nacističkim okupatorima. Slijedilo je nasilje i Janukovič je pobjegao iz zemlje. Zamijenio ga je vd predsjednik Oleksandr Turchynov, a zatim pro-US, pro-EU, pro-NATO Poroshenko.

Pokret koji je poznat kao Maidan bio je ilegalni, protuustavni, nasilni puč - a na njega su potpomognute američka vlada i mnoge zemlje Europske unije.

Tadašnji pomoćnik državnog tajnika za europske i euroazijske poslove Victoria Nuland, koji je osobno pozdravio prosvjednike na Maidanu, kasnije se hvalio o ulozi koju su SAD odigrale u postavljanju temelja za 2014. Tako je opisala taj napor u govoru u prosincu 2013-u Zakladi SAD-Ukrajina, nevladinoj agenciji:

“Od neovisnosti Ukrajine u 1991-u, Sjedinjene Države podržavaju Ukrajince u izgradnji demokratskih vještina i institucija, jer promiču građansko sudjelovanje i dobro upravljanje, a sve su to preduvjeti da Ukrajina ostvari svoje europske težnje. Uložili smo više od 5 milijardi dolara za pomoć Ukrajini u ovim i drugim ciljevima koji će osigurati sigurnu i prosperitetnu i demokratsku Ukrajinu. "

Drugim riječima, SAD su potrošile $ 5 milijarde koje su intervenirale u unutarnje poslove Ukrajine kako bi im pomogle da se odmaknu od Rusije i krenu u savez sa Zapadom.

Neo-liberalna Fondacija za otvoreno društvo Georgea Sorosa također je odigrala važnu ulogu, kao što objašnjava na svojoj internetskoj stranici:

“Međunarodna renesansna zaklada, dio obitelji fondacija Otvoreno društvo, od 1990-a podupire civilno društvo u Ukrajini. Za 25 godine, Međunarodna renesansna zaklada surađivala je s organizacijama civilnog društva… pomažući u olakšavanju europske integracije Ukrajine. Međunarodna renesansna zaklada odigrala je važnu ulogu u podršci civilnom društvu tijekom prosvjeda Euromaidana. "

POSLE PUTA

Udar je razdvojio zemlju po uzoru na etničku pripadnost i politiku i imao razorne posljedice za Ukrajinu, krhku naciju koja je od 1991-a bila neovisna država. Prije toga bio je dio Sovjetskog Saveza, a prije toga bio je dugo sporna regija u kojoj je vladao niz drugih snaga: Vikinzi, Mongoli, Litvanci, Rusi, Poljaci, Austrijanci i još mnogo toga.

Danas 17.3 posto stanovništva Ukrajine čine etnički Rusi, koji žive uglavnom u istočnom dijelu zemlje, koja graniči s Rusijom. Mnogi više govore ruski kao svoj primarni jezik. I oni se obično identificiraju sa sovjetskom pobjedom nad nacističkom okupacijom Ukrajine.

Tijekom sovjetskih vremena i ruski i ukrajinski bili su službeni državni jezici. Jedan od prvih činova nove vlade za državni udar bio je proglasiti da je jedini službeni jezik ukrajinski. Također je brzo otišao zabraniti simbole sovjetske ere, zamjenjujući ih spomenicima nacističkim suradnicima. U međuvremenu, neonacističke organizacije aktivne na protestima na Maidanu rasle su u članstvu i agresivnosti.

Ubrzo nakon državnog udara, strahovi od dominacije antiruške, pro-fašističke središnje vlasti naveli su građane Krimova na održavanje referenduma na kojem je većina glasovala za ponovno ujedinjenje s Rusijom. (Krim je bio dio sovjetske Rusije do 1954, kada je administrativno prebačen u sovjetsku Ukrajinu.) Rusija se složila i pripojila regiju. To je bila "invazija" koju su osudili Kijev i Zapad.

U međuvremenu, izbili su sukobi u jako industrijaliziranoj i uglavnom etničkoj ruskoj regiji Donbass, gdje su lokalni ljevičari proglasili neovisnost od Ukrajine. To je izazvalo žestoku ukrajinsku opoziciju i borbu koja je do sada koštala neke živote 10,000-a.

I u povijesno ruskom gradu Odessa, nastao je pokret koji je zahtijevao federalni sustav u kojem bi lokalni guverneri bili lokalno izabrani, a ne bi ih imenovala središnja vlada kakva su sada. U svibnju 2, 2014, desetine aktivista koji promiču ovo stajalište masakrirano je u Domu sindikata od strane fašističke mafije. (Vidjeti www.odessasolidaritycampaign.org)

Sve to bi dovoljno otežalo nacionalnu situaciju, ali te su se krize dogodile u međunarodnom kontekstu rastućih napetosti između Zapada i Rusije pod vodstvom SAD-a.

Tko je pravi agresor?

Od raspada Sovjetskog Saveza, Sjevernoatlantski savez (NATO) predvođen SAD-om, ili NATO, regrutira bivše sovjetske republike u svoj anti-ruski savez. Ukrajina još nije članica NATO-a, ali djeluje kao takva u svemu osim imena. SAD i druge zapadne zemlje obučavaju i opskrbljuju svoje vojnike, pomažu u izgradnji baza i održavaju redovite masovne kopnene, pomorske i zračne vojne vježbe s Ukrajinom, koja ima kopnenu granicu 1,200 milje s Rusijom i s kojom dijeli Crno more i Azovsko more.

Politički, Rusija je okrivljena za svako zlo pod suncem, dok je projicirana kao moćna vojna sila čije se agresivne namjere moraju blokirati. Istina je da, iako Rusija ima oštar paritet sa Zapadom u smislu nuklearnog oružja, njegova ukupna vojna potrošnja je samo 11 postotak nego u SAD-u i 7 posto u kombinaciji 29 NATO zemalja. I upravo vojske SAD-a i NATO-a djeluju sve do granica Rusije, a ne obrnuto.

Je li rat s Rusijom stvarna mogućnost? Da. Do toga bi moglo doći, najvjerojatnije kao rezultat pogrešnih izračuna jedne ili druge strane koje djeluju u visokonapetoj i visoko rizičnoj vojnoj situaciji. Ali stvarni cilj Washingtona nije uništiti Rusiju, već dominirati nad njom - pretvoriti je u još jednu neokoloniju čija bi uloga bila opskrba Carstva sirovinama, jeftinom radnom snagom i zarobljenim potrošačkim tržištem, baš kao što je to učinio Istoku Europske zemlje poput Poljske i Mađarske te mnogo duže u Aziji, Africi i Latinskoj Americi. Ukrajina sve više postaje središnje bojište u ovoj globalnoj kampanji za američku hegemoniju.

Kako god da je sadašnja kriza riješena, moramo se sjetiti da radni i potlačeni ljudi na Zapadu nemaju ništa od ove opasne situacije, a sve što bi izgubili ako bi zapravo izbio rat protiv Rusije. Antiratni pokret i njegovi saveznici moraju snažno zagovarati agresiju SAD-a i NATO-a. Moramo zahtijevati da se ogromni iznosi poreznih dolara koji se troše na rat i ratne pripreme umjesto toga koriste za dobrobit ljudi ovdje kod kuće i odštetu za zločine koje su Washington i NATO počinili u inozemstvu.

~~~~~~~~~

Phil Wilayto je autor i urednik časopisa The Virginia Defender, tromjesečnog lista u Richmondu, Va. U 2006-u vodio je tročlano izaslanstvo mirovnih aktivista iz SAD-a kako bi stajali na Odesi na njihovom drugom godišnjem spomen-obilježju žrtve masakra u Gradskom domu sindikata. Do njega se može doći na adresi DefendersFJE@hotmail.com.