Američka amnezija

Thomas A. Bass, kolovoz 4, 2017, MekongReview.

Esve je u redu s novim desetoslojnim PBS dokumentarcem o Vijetnamskom ratu vidljivo u prvih pet minuta. Glas niotkuda je govorio o ratu koji je "počeo u dobroj vjeri" i koji je nekako pobjegao iz tračnica i ubio milijune ljudi. Vidimo vatru i mrtvog vojnika u vreći za tijelo koja je uvučena u helikopter, jer rotor ide tup udarac, tup udarac, tup udarac, kao prizor iz Apokalipsa sada, Zatim smo se preselili na pogreb na Glavnoj ulici i lijes pokriven Zvijezdama i Stripesima, koji se umnožio, kako kamera snižava, na desetke, a zatim na stotine zastava, mašući kao hendikep protiv ratnih huškača koji bi mogli biti skloni misliti da je ovaj film nije dovoljno patriotski.

Sve u redu s dokumentarcem vidljivo je u sljedećih nekoliko minuta, dok se film vraća natrag (doslovno pokrećući nekoliko scena unatrag) u skup arhivskih snimaka i glazbe iz vremena i uvodi glasove - od kojih su mnogi vijetnamski - koji će to pripovijedati. povijest. Film se uvelike oslanja na pisce i pjesnike, uključujući Amerikance Tima O'Briena i Karla Marlantesa te vijetnamske pisce Le Minh Khue i Bao Ninh, Tuga rata jedan od velikih romana o Vijetnamu ili bilo kojem ratu.

Nepristranost, povijest zastavljena zastavom, gorko-slatka pripovijest, otkupiteljski dolasci i poriv za "iscjeljivanjem", a ne istinom su filmski topoi koje smo počeli očekivati ​​od Kena Burnsa i Lynn Novick kroz njihove filmove o građanskom ratu, zabrani , baseball, jazz i druge teme u povijesti Sjedinjenih Država. Burns je rudario ovaj teritorij četrdeset godina, otkad je snimio svoj prvi film o Brooklynskom mostu u 1981-u, a Novick je bio na njegovoj strani još od 1990-a, kada ju je angažirao kao arhivara kako bi osigurao dozvole za fotografije za Građanski rat i pokazala se nezamjenjivim suradnikom.

U svojim intervjuima, Burns radi većinu razgovora, dok je bivši istraživač Smithsoniana, obrazovan u Yaleu, odustao. Novick dobiva zajedničke naplate u kreditima za svoje filmove, ali većina ih naziva produkcijama Ken Burnsa. (Uostalom, on je onaj s "efektom" nazvanim po njemu: tehnika uređivanja filma, sada standardizirana kao gumb "Ken Burns", koji omogućuje pomicanje po nepokretnim fotografijama.) Pitate se kakve napetosti postoje između Novicka i Burns: strpljiv arhivist i sentimentalni dramatičar.

Dihotomija između povijesti i drame oblikuje svih deset dijelova serije PBS-a, koja započinje francuskom kolonizacijom Vijetnama u 1858-u i završava padom Saigona u 1975-u. Dok film presijeca iz pacijenta izložbe Novickian na Burnsian krupne planove, ponekad se osjeća kao da je uređivao dvije osobe koje su snimale dva različita filma. Možemo gledati arhivske snimke iz 1940-ova Ho Chi Minha koje su dobrodošle američkim obavještajcima koji su ga došli opskrbiti u planinskom redu, kada se film odjednom pomakne s crne na bijelu u boju i gledamo kako bivši američki vojnik govori o svom Viet Cong-izazvani strah od mraka, koji ga tjera da spava s noćnim svjetlom, poput svoje djece. Čak i prije nego što dođemo do Ho Chi Minha i njegovog poraza od Francuza u Dien Bien Phu u 1954-u, promatramo kako američki marinac opisuje svoj povratak kući podijeljenoj Americi u 1972-u, što je tvrdio da je teže nego boriti se protiv Viet Conga.

By Episode Two, "Riding the Tiger" (1961-1963), krećemo duboko u područje Burnsa. Rat je zamišljen kao građanski rat, a Sjedinjene Države brane slobodno izabranu demokratsku vladu na jugu protiv komunista koji napadaju sa sjevera. Američki dječaci bore se protiv bezbožnog neprijatelja kojeg Burns pokazuje kao crvena plima koja se penje preko karata jugoistočne Azije i ostatka svijeta.

Povijesni snimci u Episode One, "Déjà Vu" (1858-1961), koji osporavaju ovaj pogled na rat, ili se ignoriraju ili pogrešno shvaćaju. Južni Vijetnam nikada nije bio neovisna država. Od 1862 do 1949, to je bila francuska kolonija Cochinchina, jedna od pet teritorijalnih podjela u francuskoj Indokini (ostale su Tonkin, Annam, Kambodža i Laos). Poražene francuske snage pregrupisane su u južnom Vijetnamu nakon 1954-a, kada je pukovnik američkih zrakoplovnih snaga i agent CIA-e Edward Lansdale počeo raditi na podizanju ove bivše kolonije na nacionalnost. SAD su instalirale Ngo Dinh Diema kao autokratskog vladara Južnog Vijetnama, pomogavši ​​mu da izbriše svoje neprijatelje i osmisli izbore koje je Diem ukrao, s 98.2 posto glasova.

TKljučni trenutak u Lansdaleovoj kreaciji bila je mjesečna bitka sekti, koja je započela u travnju 1955. (Bitka se ne spominje u filmu. Niti je Lansdale identificiran na fotografiji koja sjedi pokraj Diema.) Napravljen je kabel kojim se upućuje američki veleposlanik da se riješi Diema. (Sličan kabel, poslan deset godina kasnije, zasjenio bi Diemovo ubojstvo.) Večer prije izlaska kabela, Diem je započeo žestoki napad na kriminalni sindikat Binh Xuyen, predvođen rijekom piratskom zaljevom Vien, koji je pod svojom zapovjedništvom imao postrojbe 2,500. , Kada je bitka bila gotova, kvadratna milja Saigona bila je izravnana i ljudi 20,000-a su ostali bez domova.

Francuzi su financirali svoje kolonijalno carstvo u Aziji kroz trgovinu opijumom (još jedna činjenica iz filma). Pokupali su dobit od riječnih gusara Bay Baya, koji su također imali dozvolu za vođenje nacionalne policije i Saigonskih bordela i kockarnica. Diemov napad na Binh Xuyen bio je u biti napad na Francuze. To je bila najava CIA-e da su Francuzi završili u jugoistočnoj Aziji. SAD su financirali svoj kolonijalni rat, plaćajući do 80 posto troškova, ali nakon francuskog poraza na Dien Bien Phu, došlo je vrijeme da gubitnici izađu iz grada.

Kad su riječni pirati poraženi, a ostale opozicijske skupine kao što su Hoa Hao i Cao Dai neutralizirane s CIA-inim mito, Diem i Lansdale počeli su stvarati "slobodni" Vijetnam. Do 23 listopada 1955, Diem je tvrdio svoju izbornu pobjedu. Tri dana kasnije najavio je stvaranje Republike Vijetnama, poznatiji kao Južni Vijetnam. On je otkazao izbore namijenjene ujedinjenju sjevernog i južnog Vijetnama - izbore koje bi predsjednik Eisenhower i svi ostali znali osvojiti od strane Ho Chi Minha - i počeo je graditi autokratsku policijsku državu koja je preživjela dvadeset godina, prije nego što se urušila u prašinu posljednjeg. helikopter koji se vuče iz američkog veleposlanstva.

Lansdale je bio bivši oglašivač. Radio je na računu Levi Straussa kada je počeo prodavati plave traperice na nacionalnoj razini. Znao je prodavati plave traperice. Znao je prodati rat. Svatko tko poznaje povijest Vijetnama i njegovu dugotrajnu borbu protiv francuskog kolonijalizma mogao je vidjeti što se događa. "Problem je bio pokušaj da se svaki dan pokrije nešto kao vijest kada je zapravo pravi ključ bio da je sve to izvedeno iz francuskog indo-kineskog rata, koji je povijest", rekao je bivši New York Times novinar David Halberstam. "Znači, trebali ste u svakoj priči imati treći odlomak koji je trebao reći:" Sve je to sranje i ništa od toga ne znači ništa, jer smo na istim stopama kao i Francuzi i mi smo zatvorenici njihovog iskustva. "

Čak je i jezik Drugog indokinističkog rata posuđen od Francuza, koji je govorio o "svjetlu na kraju tunela" i jaunissement (žutilo) njihove vojske, koju su kasnije nazvali SAD Vietnamisation, Francuska je ispustila želatinizirani naftni plin, napalm, u Vijetnam la sale guerre, "prljavi rat", koji su SAD učinili još prljavijim s agentom Orange i drugim kemijskim oružjem.

Ako su te činjenice bile poznate vladinim dužnosnicima i novinarima, svima su bile poznate nakon što je Daniel Ellsberg objavio Pentagon Papers u 1971. Četrdeset svezaka strogo povjerljivih dokumenata razotkrilo je laži svake američke uprave od Trumana i Eisenhowera do Kennedyja i Johnsona. Pentagon Papers opisati kako je američka javnost prevarena u pružanju podrške Francuskoj u nastojanju da ponovno uspostavi Vijetnam. Oni pripovijedaju Lansdaleove tajne operacije i krivnju SAD-a za brisanje izbora namijenjenih ponovnom ujedinjenju Vijetnama. Opisuju rat za neovisnost koji SAD nikada nije imao šanse za pobjedu, čak ni s pola milijuna vojnika na terenu. Poduzeće je zapravo bilo usmjereno na držanje Kine i igranje globalne igre pilića protiv Rusije. "Moramo napomenuti da je Južni Vijetnam (za razliku od bilo koje druge zemlje u jugoistočnoj Aziji) bio u suštini stvaranje Sjedinjenih Država", napisao je Leslie Gelb, koji je vodio projekt, Pentagon Papers Sažetak. "Vijetnam je bio komad na šahovskoj ploči, a ne u zemlji", kaže Gelb Burnsu i Novicku.

Mviše od osamdeset ljudi intervjuirali su filmske stvaraoce tijekom deset godina za koje su prikupljali materijal Vijetnamski rat, ali jedna je očita iznimka Daniel Ellsberg. Ellsberg, bivši vođa voda mornaričkog korpusa, bio je ratnik koji je radio za Lansdale u Vijetnamu od 1965-a do 1967-a. Ali kako se rat nastavio, a Ellsberg se bojao da će Nixon pokušati okončati zastoj s nuklearnim oružjem (Francuzi su već zamolili Eisenhowera da baci bombu na Vijetnam), okrenuo se na drugu stranu.

Ellsberg je danas žestoki kritičar američke nuklearne politike i vojnih avantura od Vijetnama do Iraka. Njegovo odsustvo iz filma, osim na arhivskim snimcima, potvrđuje njegove konzervativne vjerodajnice. Financiran od strane Bank of America, Davida Kocha i drugih korporativnih sponzora, dokumentarac se u velikoj mjeri oslanja na bivše generale, agente CIA-e i vladine dužnosnike, koji nisu identificirani rangom ili titulom, već samo svojim imenima i opisima poput "savjetnika" ili "Specijalne snage". Djelomični popis uključuje:

• Lewis Sorley, diplomac treće generacije West Pointa koji vjeruje da su SAD pobijedili u ratu u 1971-u, a potom odbacili svoju pobjedu tako što su “izdali” svoje saveznike na jugu (iako su prije toga dobili oružje od $ 6 američkog oružja srušili su se na napredni sjeverni vijetnamski jezik u 1975-u).

• Rufus Phillips, jedan od Lansdaleovih “crnih umjetnika” koji je dugi niz godina radio u psihološkim operacijama i protunapadama.

• Donald Gregg, organizator skandala protiv iranskog oružja i savjetnika CIA-e za program Phoenix i drugih timova za ubojstva.

• John Negroponte, bivši ravnatelj nacionalne obavještajne službe i veleposlanik međunarodnih žarišnih točaka za tajne operacije.

• Sam Wilson, general američke vojske i štićenik Lansdale koji su skovali izraz “protunapad”.

• Stuart Herrington, kontraobavještajni časnik američke vojske poznat po svom "opsežnom iskustvu ispitivanja", koje se proteže od Vijetnama do Abu Ghraiba.

• Robert Rheault, koji je bio model za pukovnika Kurtza, odmetnutog ratnika u Apokalipsi sada. Rheault je bio pukovnik koji je bio zadužen za specijalne snage u Vijetnamu, prije nego što je bio prisiljen dati ostavku kada je on i pet njegovih ljudi optuženi za umišljeno ubojstvo i zavjeru. Zelene beretke ubile su jednog od svojih vijetnamskih agenata, za koje se sumnjalo da je pretvarač, i bacili njegovo tijelo u ocean.

Dan kad je Nixon natjerao vojsku da odustane od kaznene prijave protiv Rheaulta, dan je kada je Daniel Ellsberg odlučio objaviti Pentagonove dokumente. "Pomislio sam: više neću biti dio ovog lažljivog stroja, ovog prikrivanja, ovog ubojstva," napisao je Ellsberg u Tajne: Metear Vijetnama i Pentagonovi papiri, "To je sustav koji automatski leži, na svim razinama, od dna do vrha - od narednika do glavnog zapovjednika - da prikrije ubojstvo." Slučaj Green Beret, rekao je Ellsberg, bio je verzija "onoga što je taj sustav radio u Vijetnamu" , u beskrajno većoj mjeri, neprekidno već trećinu stoljeća ”.

Burns i Novick uvelike se oslanjaju na drugu osobu - zapravo, ona ih je pratila na njihovoj promotivnoj turneji za film - koji je u dokumentarcu identificiran kao “Duong Van Mai, Hanoi”, a kasnije kao “Duong Van Mai, Saigon”. Ovo je djevojačko prezime Duong Van Mai Elliott, koji je u braku pedeset i tri godine s Davidom Elliottom, bivšim istražiteljem RAND-a u Vijetnamu i profesorom političkih znanosti na koledžu Pomona u Kaliforniji. Od početka školovanja na Sveučilištu Georgetown u ranim 1960-ovima, Mai Elliott duže živi u SAD-u nego u Vijetnamu.

Elliott, sama bivša radnica RAND-a, kći je bivšeg visokog državnog dužnosnika u francuskoj kolonijalnoj upravi. Nakon poraza Francuske u Prvom Indokinskom ratu, njezina se obitelj preselila iz Hanoia u Saigon, osim Elliotove sestre, koja se pridružila Viet Minhu na sjeveru. To omogućuje Elliottu da inzistira - kao što to stalno čini u svojim javnim nastupima - da je Vijetnam bio "građanski rat". Rat je podijelio obitelji poput njezine, ali antikolonijalni borci protiv kolonijalističkih simpatizera ne predstavljaju građanski rat. Prvi Indokinski rat nitko ne naziva građanskim ratom. Bila je to antikolonijalna borba koja je zasjenila ponovljenu izvedbu, osim što su Lansdale i Diem do tada stvorili faksimile nacionalne države. Amerikanci ne žele pomoći Francuskoj da ponovno uspostavi svoje kolonijalno carstvo u Aziji i da se osjećaju dobro u obrani bijelih šešira u građanskom ratu. Elliott, rječita i iskrena žrtva ovog rata, utjelovljuje uznemirenu djevojku koju su američki vojnici pokušavali spasiti od komunističke agresije.

ONce Lansdale je izbrisan iz povijesti Vijetnamskog rata, mi se slažemo s gledanjem osamnaest sati pokolja, ispresijecanih svjedočanstvima koja govore, koja se ponovno pojavljuju, najprije kao zvučni ugrizi, zatim kao duži isječci i konačno kao potpuni intervjui. Oni su okruženi povijesnim snimkama koje potječu iz Prvog Indokinskog rata u Drugi, a zatim se usredotočuju na bitke u Ap Baču i Khe Sanhu, ofenzivu Tet, bombardiranje Sjevernog Vijetnama, oslobađanje ratnih zarobljenika i posljednji helikopter koji se odvaja od krov veleposlanstva SAD-a (koji je zapravo bio krov sigurne kuće CIA u ulici 22 Ly Tu Trong). Do kraja filma - koji je uporan i sporan, poput samog rata - više od američkih vojnika 58,000, četvrt milijuna vojnika južno vijetnamskih, milijun vojnika Vijetnaga i Sjeverno Vijetnama i 2 milijuna civila (uglavnom na jugu) ), da ne spominjem više desetaka tisuća u Laosu i Kambodži, će umrijeti.

Vijetnamski snimci postavljeni su u kontekstu događaja u SAD-u tijekom šest predsjedništava koja su podržavala ovaj kaos (počevši od Harryja Trumana na kraju Drugog svjetskog rata). Fotoaparat se odvijao ubojstvima Johna Kennedyja i Roberta Kennedyja i Martina Luthera Kinga, policijskih nemira na konvenciji u 1968-u u Chicagu i raznim proturatnim prosvjedima, uključujući i onaj u kojem su četiri studenta ubijena na državnom sveučilištu Kent. Film uključuje snimljene razgovore o Nixonu i Kissingeru koji izvlače svoje sheme. (“Otpustite sef i nabavite ga”, kaže Nixon o inkriminirajućim dokazima u Institutu Brookings). To pokazuje da Walter Cronkite gubi vjeru u vijetnamski pothvat i provalu Watergate i Nixonovu ostavku i borbu za izgradnju Memorijala veterana Vijetnamskog vijeka Maya Lin ("rupa sramote" koja se pretvorila u dirljivu) lieu de mémoire).

Za mnoge će nas film podsjetiti na ono što već znamo. Za druge, to će biti uvod u dvadeset godina američke arogancije i pretjerivanja. Ljudi bi se mogli iznenaditi kad saznaju da je Nixonova izdaja sabotirala mirovne pregovore Lyndona Johnsona u 1968-u, kako bi povećala svoje vlastite izborne šanse. Ovo nije jedini put u ovom dokumentarcu da je povratna međunarodna izdaja u skladu s aktualnim događajima. Gledatelji se također mogu iznenaditi kada saznaju da je bitka Ap Baca u 1963-u, veliki poraz za vojsku Republike Vijetnama i njegove američke savjetnike, proglašena pobjedom, jer je neprijatelj, nakon što je ubio osamdeset ARVN vojnika i tri američka savjetnika , rastopila se natrag u selo. Samo u debeloj logici američke vojske mogla bi se pobijediti bombardirana rižina polja, ali iznova i iznova, iz godine u godinu, Sjedinjene Države bi "pobijedile" svaku bitku kojom su se borile za beskorisne planinske vrhove i rižu. paddies koji su bili zaplijenjeni dok je neprijatelj ponio njihove mrtve, pregrupisao se i ponovno napao negdje drugdje.

S novinarima koji su izvještavali o porazu i pobjedi Pentagona, počeo se pojavljivati ​​"jaz kredibiliteta", koji je do sada prerastao u ponor, zajedno s napadima na tisak zbog nelojalnosti i nekako "gubljenja" rata. Žalbe na "lažne vijesti" i novinare kao "neprijatelje naroda" više su društvene posljedice koje se mogu pratiti još od rata u Vijetnamu. Kada je Morley Safer dokumentirao marince koji su palili kuće u selu Cam Ne u 1965-u, Saferovo ime je pocrnilo optužbama da je marincima opskrbio Zippo upaljačima. Dezinformacije, psihološki rat, tajne operacije, curenje vijesti, prevrtanje i službene laži još su uvijek živa nasljeđa iz Vijetnama.

Najbolji narativni gambit filma je njegovo oslanjanje na pisce i pjesnike, a dvije ključne figure su Bao Ninh (čije je pravo ime Hoang Au Phuong), bivši pješak koji se vratio kući nakon šest godina borbe na putu za Ho Chi Minh pisati Tuga rata, i bivši marinac Tim O'Brien, koji se vratio iz rata da piše Stvari koje su nosile i Nakon Cacciata, Film završava O'Brienovim čitanjem o vojnicima koji nose uspomene iz Vijetnama, a onda se uvrštavaju krediti, što nam daje puno ime i prezime Mai Elliott i identitete drugih ljudi.

Tada sam ponovno počeo svirati snimku, prelazeći kroz epizodu One, iznenađen ne koliko je toga zapamćen, nego koliko je izostavljeno ili zaboravljeno. Mnogi su dobri dokumentarci snimljeni o Vijetnamskom ratu, od strane Kanađana, Francuza i drugih Europljana. Američki novinari Stanley Karnow i Drew Pearson uhvatili su se u koštac s prikazivanjem rata u televizijskim dokumentarcima. Ali upornost s kojom su SAD zaboravile lekcije Vijetnama, zakopavši ih pod pogrešnim patriotizmom i namjernim zanemarivanjem povijesti, izbacile su ga iz sukoba zbog velikog filma o ovom ratu.

Zašto su, primjerice, intervjui filma snimljeni isključivo kao krupni planovi? Kad bi se kamera povukla, vidjeli bismo da bivši senator Max Cleland nema nogu - izgubio ih je u "prijateljskoj vatri" u Khe Sanhu. A što ako Bao Ninh i Tim O'Brien dopuste da se upoznaju? Njihovo prisjećanje bi donijelo besmisleni ratni rat u sadašnjost. I umjesto traženja "zatvaranja" i izlječenja pomirenja, što ako nas je film podsjetio da američke specijalne snage trenutno djeluju u 137-u zemalja 194-a planeta, ili 70 posto svijeta?

Poput većine Burns i Novick produkcija, ova dolazi s popratnim volumenom, Vijetnamski rat: intimna povijest, koji se objavljuje u isto vrijeme kao i serije PBS-a. Napisane Burnsom i njegovim dugogodišnjim spisima, Geoffrey C Ward, knjiga - ogroman volumen težak gotovo dva kilograma - nosi iste bifokale kao i film. Ona se pomiče s povijesne egzegeze na autobiografsku refleksiju i sadrži mnoge fotografije koje su Vijetnam učinile vrhuncem ratne fotografije. Poznati snimci uključuju zapaljenog monaha Malcolma Browna; Fotografija Larryja Burrowsa o ranjenom marincu koji je dopirao do umirućeg kapetana; Fotografija Nicka Uta Kim Phuc trči goli niz cestu s napalmom koji joj gori; Slika Eddieja Adamsa o generalu Nguyenu Ngocu koji je snimio VC sapterom u glavu; i fotografiju skloništa Hugha Van Esa, koji se penju po uzburkanim ljestvama u posljednji CIA-in helikopter koji je letio iz Saigona.

Burnsov binokularni vid na neki način djeluje bolje u knjizi od filma. U knjizi ima mjesta za detalje. Pruža više povijesti, a istodobno predstavlja i dirljive refleksije Bao Ninha, ratnog dopisnice Jurate Kazickas i drugih. Edward Lansdale i bitka sekte pojavljuju se u knjizi, ali ne i film, zajedno s detaljima o kablu State Departmenta 1955 koji je uputio da se Ngo Dinh Diem svrgne - prije nego što SAD preokrenu kurs i kupi u stvaranje Diemovog južnog Vijetnama. , I ovdje su u potresnim detaljima razgovori Nixona i Kissingera o produljenju rata kako bi se pobijedili na izborima i spasili lice.

Knjiga ima dodatnu korist od pet eseja koje su naručili vodeći znanstvenici i pisci. Među njima je i djelo Fredrika Logevalla koji spekulira o tome što bi se moglo dogoditi da Kennedy nije bio ubijen; skladba Todda Gitlina o antiratnom pokretu; i razmišljanje o životu kao izbjeglice iz Viet Thanh Nguyena, koji je, u njegovom slučaju, prešao od rada u trgovini prehrambenih proizvoda roditelja u San Joseu do osvajanja 2016 Pulitzerove nagrade.

U 1967-u, osam godina prije kraja rata, Lyndon Johnson najavljuje "dramatičan napredak", s "stiskanjem VC-a na razbijanje ljudi". Vidimo gomile mrtvih Viet Conga u masovnim grobnicama. General Westmoreland uvjerava predsjednika da rat doseže "točku prijelaza", kada se ubija više neprijateljskih vojnika nego regrutiranih. Jimi Hendrix pjeva “Jesi li iskusan” i veterinar opisuje kako je “rasizam doista pobijedio” u “intimnim borbama” koje su ga naučile kako “trošiti gooke” i “ubijati dinke”.

Do 1969-a, operacija Speedy Express u delti Mekonga izvješćuje o omjerima ubojstava 45: 1, s ubijenim borcima 10,889 Viet Cong, ali samo 748 oružje se oporavilo. Kevin Buckley i Alexander Shimkin od Newsweek procjenjuju da je polovica ubijenih civila. Do trenutka kad su se omjeri ubijanja popeli na 134: 1, američka vojska masakrira civile u My Lai i drugdje. Edward Lansdale, tada već general, rekao je o ovoj završnoj fazi rata koji je pokrenuo (citirajući Roberta Tabera) Rat buhe): “Postoji samo jedan način pobijediti pobunjenika koji se neće predati, a to je istrebljenje. Postoji samo jedan način da se kontrolira teritorij koji ima otpor, a to je pretvoriti ga u pustinju. Gdje ta sredstva ne mogu, iz bilo kojeg razloga, biti upotrijebljena, rat je izgubljen. "

Vijetnamski rat
Film Ken Burnsa i Lynn Novick
PBS: 2017 

Vijetnamski rat: intimna povijest
Geoffrey C Ward i Ken Burns
Knopf: 2017