Koji je izvor islamskog ekstremizma? Kritičari ukazuju na samu religiju: Kao Sam Harris tvrdio on U stvarnom vremenu s Billom Maherom u listopadu, islam je “majka breme loših ideja”. "To je samo činjenica", odgovorio je Maher.
Ovakav pogled na islam, kao temeljno zaostalu religiju, užasno je pojednostavljen i neznalica, i pruža onima koji kritikuju priliku da ignoriraju odgovornost koju imaju za vanjsku politiku i ulogu vlastite vlade u, ironično, jačanju islamskog ekstremizma.
Čini se da je na redu kratka lekcija iz povijesti i pažljiv pogled na nezgodne činjenice. Jednostavna je istina da bi, da nije bilo zapadne intervencije i zapadne potpore islamskim ekstremistima na Bliskom istoku tijekom posljednjih nekoliko desetljeća, regija danas bila mnogo sekularnija.
Godine 1958. predsjednik Dwight D. Eisenhower zabilježio je u interne rasprave da “imamo kampanju mržnje protiv nas, ne od strane vlada, nego od strane naroda” na Bliskom istoku. Razlog, objasnio je a Izvješće Vijeća za nacionalnu sigurnost izdana iste godine, jer Arapi vjeruju da "Sjedinjene Države nastoje zaštititi svoj interes u bliskoistočnoj nafti podržavajući status quo i protiveći se političkom ili gospodarskom napretku" i "žele zadržati arapski svijet razjedinjenim i predane su suradnji s 'reakcionarne' elemente u tu svrhu.”
"Reakcionarni" elementi na koje se izvješće odnosi su diktature poput Saudijske Arabije, saveznice SAD-a. Nakon smrti kralja Abdullaha, za njim su oplakivale vlade koje su navodno voljele demokratiju. Barack Obama izdao je izjavu objašnjavajući da je “uvijek cijenio perspektivu kralja Abdullaha i cijenio naše iskreno i toplo prijateljstvo”. Ujedinjeno Kraljevstvo naredio da se zastave vijore na pola koplja.
Abdullah je, naravno, predsjedao užasnim ljudska prava. A prema Hillary Clinton, kako je otkriveno u kabeli koje je objavio WikiLeaks, "Donatori u Saudijskoj Arabiji predstavljaju najznačajniji izvor financiranja sunitskih terorističkih skupina diljem svijeta." U novije vrijeme, donatori u Saudijskoj Arabiji financirao ISIS u Siriji, na što je vlada zažmirila.
Odnos (koji se održava kroz velika prodaja oružja) datira nekoliko desetljeća unatrag. Prvo uz potporu Britanije, saudijska vlada postala je središte i inspiracija za reakcionarnu vehabističku liniju sunitskog islama. Jedna od svrha odnosa SAD-a i Saudijske Arabije bila je poslužiti kao protuteža sekularnom nacionalističkom egipatskom predsjedniku Gamalu Abdelu Naseru, “izuzetno opasnom fanatiku,” u riječima tadašnjeg državnog tajnika Johna Fostera Dullesa. Nasser je slijedio neovisni kurs koji je nastojao zadržati kontrolu nad egipatskim naftnim resursima, što je bio nepodnošljiv ishod za zapadne sile.
Kasnije će Sjedinjene Države poduprijeti diktaturu Hosnija Mubaraka u Egiptu nekoliko desetljeća. Iako su zbačene u Arapskom proljeću 2011., Sjedinjene Države su sada potporni nova vojna vlada, koja je 2013. zbacila demokratski izabranog predsjednika Egipta.
Prema izvješće objavljeno 2004 iz Pentagonovog odbora za obrambenu znanost, "Muslimani ne 'mrze našu slobodu', nego mrze našu politiku." U izvješću se navodi da islamisti dijele "jedan sveobuhvatni cilj"; naime, „rušenje onoga što islamisti nazivaju 'otpadničkim' režimima: tiranije Egipta, Saudijske Arabije, Pakistana, Jordana i zaljevskih država. ... Sjedinjene Države se nalaze u strateški nezgodnoj – i potencijalno opasnoj – situaciji da su dugogodišnji oslonac i saveznički partner ovih autoritarnih režima.”
Podržavajući te vlade, Sjedinjene Države pomažu u održavanju islamskih ekstremističkih pokreta, izravno i neizravno. Izravno, jer podupiranje tih vlada omogućuje im širenje svojih opasnih ideologija. Neizravno, jer njihova podrška izaziva ogorčenost u regiji.
Druga vlada koja je dobila bijes Zapada zbog preuzimanja kontrole nad vlastitim resursima bio je Iran. Demokratski izabrani i sekularni premijer Mohammad Mosaddegh tamo je nacionalizirao Anglo-iransku naftnu tvrtku. Stoga su Sjedinjene Države i Ujedinjeno Kraljevstvo odlučile orkestrirati državni udar protiv njega 1953. Šah (“kralj”) je postavljen kao diktator i predsjedao je tajnom policijskom jedinicom poznatom kao SAVAK, koja se bavila raširenim mučenjem. To je postavilo pozornicu za preuzimanje Irana od strane šijitskih fundamentalista 1979. godine.
Također 1979., Carterova administracija počela je usmjeravati pomoć za mudžahedini u Afganistanu. Suprotno uvriježenom mišljenju, to nije učinjeno kako bi se Afganistan oslobodio od sovjetske vlasti. Zapravo, pomoć je prvo naručena mudžahedini šest mjeseci prije sovjetska invazija. Prema Zbigniewu Brzezinskom, savjetniku za nacionalnu sigurnost Jimmyja Cartera, “svjesno smo povećali vjerojatnost da će oni [Sovjeti]” intervenirati. Brzezinski je vjerovao da će “ova pomoć potaknuti sovjetsku vojnu intervenciju”.
Pomoć je usmjerena na najekstremnije moguće frakcije. Jedan vojskovođa, Gulbuddin Hekmatyar, primio je više pomoći od bilo koje druge, unatoč njegovoj poznatoj sklonosti bacanju kiseline u lice ženama.
U svakom slučaju, nakon povlačenja Sovjeta, pomoć se nastavila mudžahedini, u svrhu rušenja afganistanske vlade, najprogresivnije u povijesti Afganistana. Narodna demokratska stranka Afganistana (PDPA), koja je bila na vlasti od 1978. do 1992., osnovala je raširene reforme, uključujući emancipaciju žena, zemljišnu reformu, ukidanje seljačkih dugova i izgradnju škola i klinika.
Nakon kolapsa PDPA 1992., Afganistan je zapao u kaos, postavljajući teren za preuzimanje vlasti od Talibana 1996. godine.
U međuvremenu u Pakistanu, gdje je organiziran program pomoći (poznat kao Operacija Ciklon), Reaganova administracija je podržavala brutalnog diktatora poznatog kao Zia-ul-Haq, islamskog ekstremista koji je došao na vlast pučem 1978., zbacivši s vlasti svjetovna vlast. Zia je izvršila an Projekt islamizacije u Pakistanu, sa zgradom stotina medrese da propovijedaju netolerantne varijante islama i izjavljuju sudske odluke moraju se temeljiti na šerijatskom pravu. Reaganova administracija financirala je Zijinu vladu s $ 5 milijardi (od čega je 2 milijarde dolara vojna pomoć), kao i daljnje 3 milijarde dolara za financiranje mudžahedini u Afganistanu. Čvrsti američki saveznik, Saudijska Arabija, pristala je financirati mudžahedini dolar za dolar za sve što su Sjedinjene Države potrošile.
Nakon Sadama Husseina (a Diktator kojeg podržavaju SAD 1980-ih) napao Kuvajt 1990., Osama bin Laden je pokušao uvjeriti saudijsku vladu da dopusti njemu i njegovim mudžahedini snage za obranu Saudijske Arabije. Bio je odbijen, a Saudijci su umjesto toga odlučili dopustiti američkim postrojbama da budu stacionirane na njihovom tlu. To je razbjesnilo bin Ladena, koji je prognan iz Saudijske Arabije nakon što je govorio protiv njih.
Bin Laden je 1998. izdao fetva, objašnjavajući svoje razloge zbog kojih želi napasti Sjedinjene Države: Prvo, prisutnost američkih vojnika u Saudijskoj Arabiji i potpora SAD-a toj vladi, koja koristi svoje naftno bogatstvo da obogati tamošnju vladajuću klasu izvozeći ga na Zapad. Drugo, američka agresija na Irak. Sjedinjene Države ignorirao Bilo koji potencijal diplomatski naselja sukoba koji je doveo do Zaljevskog rata. Za vrijeme samog rata civilna infrastruktura je bila namjerno ciljani. Iraku su nakon rata uvedene oštre sankcije koje su uzrokovale smrt stotine tisuća djece. I treće, podrška izraelskom programu kolonizacije Palestine.
Izrael je zanimljiv slučaj. Održava a brutalna okupacija Zapadne obale i Gaze, uključujući an ilegalno proširenje naselja program. Sjedinjene Države financira ove aktivnostii nastavlja blokirati diplomatsku nagodbu sukoba. Hamas, fundamentalistička grupa na koju se Izrael sada žali, zapravo je osnovan s pomoć Izraelaca u svrhu potkopavanja sekularnih palestinskih frakcija.
SAD su praktički same na svijetu u svojoj potpori Izraelu i zarađuju mnogo prijezira za njega. Kao Michael Scheuer, bivši obavještajni časnik CIA-e i šef Bin Ladenove postaje, objašnjava, "naš odnos s Izraelcima... uzrokuje da imamo mrtve Amerikance i izvanredne troškove u borbi protiv muslimanskog svijeta."
Općenito, Scheuer tvrdi da razlozi zbog kojih islamski teroristi napadaju Sjedinjene Države nemaju nikakve veze s našom slobodom, slobodom i demokracijom, već sve s politikom i djelovanjem SAD-a u muslimanskom svijetu.
Nakon napada 9. rujna (koji su Bin Laden objašnjen dogodilo zato što ste “napali nas i nastavljate nas napadati”), Busheva administracija je pokrenula svoje katastrofalne invazije na Afganistan i Irak, upavši ravno u zamku Al-Qaide. Bin Ladenova strategija bila je da provocirati Sjedinjene Države na invaziju muslimanskih zemalja, izazivajući bijes muslimana i tjerajući Sjedinjene Države u dugi rat iscrpljivanja, koji će na kraju, nadao se bin Laden, bankrotirati Sjedinjene Države i prisiliti ih da zauvijek napuste Bliski istok.
Prema Chicaškom projektu o sigurnosti i terorizmu Baza podataka o samoubilačkim napadima, prije nego što su Sjedinjene Države izvršile invaziju na Afganistan, bio je samo jedan samoubilački napad u njegovoj povijesti. Od 2001. bilo je preko 1,000 takvih napada. Deseci tisuća poginulih civila u ratu. Proizvodnja opijuma je sada na sve vrijeme visoko, preokret od kasnih 1990-ih kada su talibani iskorijenili uzgoj.
Invazija na Irak izazvala je ogroman porast terorizma diljem svijeta, kao što se moglo i predvidjeti. Prije invazije SAD-a 2003. godine, nikada u iračkoj povijesti nije bilo niti jednog samoubilačkog bombaškog napada. Od tada je bilo preko 1,700 takvih napada. Zapravo, invazija je rezultirala a 607 posto porast terorističkih napada širom svijeta. Anketa koju je proveo PLoS Medicine utvrdio da je rat ubio otprilike pola milijuna Iračana. Drugo istraživanje pokazalo je da je broj ubijenih veći milijun.
Iz pepela Iraka nastao je ISIS, koji sada širi svoje uništenje po Iraku i Siriji. Graham E. Fuller, bivši viši analitičar CIA-e, to objašnjava “Sjedinjene Države su jedan od ključnih kreatora ove organizacije. Sjedinjene Države nisu planirale formiranje ISIS-a, ali su njihove destruktivne intervencije na Bliskom istoku i rat u Iraku bili osnovni uzroci rađanja ISIS-a.”
Nakon svega ovoga – milijuni mrtvih, destabilizacija više zemalja, invazije i bombardiranja, rušenje vlada, neizbježan uspon islamskih ekstremista kao reakcija na zapadne intervencije – pomislili biste da bi Zapad konačno naučio lekciju.
Ali ti bi bio u krivu.
Godine 2011. NATO je bombardirao Libiju kako bi zbacio sekularnu vladu Muammara Gaddafija, koristeći tamošnji pokret Arapskog proljeća kao smokvin list (u međuvremenu, Obamina administracija ignorirala je pokrete Arapskog proljeća u saveznicima Saudijskoj Arabiji i Bahreinu, koji su silom slomljeni). Prema studija iz Belfer Centra za znanost i međunarodne poslove na Sveučilištu Harvard, “NATO-ova akcija povećala je trajanje sukoba oko šest puta i broj njegovih poginulih najmanje sedam puta, dok je također pogoršala kršenja ljudskih prava, humanitarnu patnju, islamski radikalizam i širenje oružja u Libiji i njezinoj Komšije."
Sukob u Libiji ubrzo se proširio na Mali. Prema studiji Belfera, “nakon Qaddafijeva poraza, njegovi etnički Tuareški vojnici malijanskog porijekla pobjegli su kući i pokrenuli pobunu na sjeveru svoje zemlje”, pobunu koju su ubrzo oteli islamski ekstremisti. Oružje iz destabilizirane libijske države našli svoj put u ruke ekstremista u Maliju. Doista, oružje možda ima preokrenuo ravnotežu u korist islamskih ekstremista. Francuska je počela 2013 bombardiranje Malija, očito pod čudnim dojmom da bi još više nasilja riješilo problem.
Nakon pobuna u Siriji 2011. Obamina administracija posvetila se potkopavanju sekularne vlade Bashara al-Assada, stavljajući se na istu stranu kao i džihadisti. Vojna pomoć je bila lijevani “umjerenim” pobunjenicima (koji su zapravo ne tako umjereno). Iako je Obamina administracija sada javno odustala od zahtjeva za Assadovo svrgavanje, ona sada obučava “umjerene” pobunjeničke snage u svrhu vođenja za ISIS-om – iako bi pobunjenici radije se bori protiv Assada.
Kada je ISIS napao Irak, dobio je ogroman zaliha oružja. Oružje nije došlo ni iz koga drugog nego iz Sjedinjenih Država, koje su naoružale iračku vladu navedenim oružjem.
Čini se da će se ovaj ludi ciklus nasilja nastaviti. SAD i njihova koalicija jesu bombardiranje Iraka i Sirije redovito. Nedavno su ciljani udari dronova Pakistan i Jemen. Ipak, više reakcija islamskih ekstremista je neizbježno. Kada će biti dovoljno?
