Autor: Stephen Zunes, Filmovi za akciju
VIŠE OD BILO KOJEg drugog trenutka u povijesti, može se iznijeti snažan slučaj na pragmatičnim, utilitarističkim osnovama da rat više nije potreban. Nenasilna državna umjetnost ne mora biti san pacifista i sanjivih idealista. To nam je nadohvat ruke.
Jednostavno suprotstavljanje ratu i dokumentiranje njegovih tragičnih posljedica nije dovoljno. Moramo biti u mogućnosti iznijeti vjerodostojne alternative, posebno u slučaju napora za racionalizacijom rata za pravedne uzroke, kao što su okončanje diktature i okupacija, sudjelovanje u samoodbrani i zaštita onih koji su podvrgnuti genocidu i masakrima.
Neke su države racionalizirale naoružavanje revolucionarnih pokreta koji se bore protiv diktature. Neki su čak racionalizirali intervenciju u ime tih pokreta u ime napredovanja demokracije. Međutim, postoje i druga, učinkovitija sredstva za rušenje diktature.
Nisu levičarski gerilci Nove narodne vojske srušili diktaturu Marcos koju su podržavali SAD na Filipinima. Časne sestre su molile krunicu ispred rezervoara režima i milijune drugih nenasilnih prosvjednika koji su doveli veći Manili do zastoja.
Nisu jedanaest tjedana bombardiranja srušili srpskog vođu Slobodana Miloševića, zloglasnog "mesara Balkana". Bio je to nenasilni pokret otpora - predvođen mladim studentima čija je generacija žrtvovana u seriji krvavih vojnih kampanja protiv susjednih zemalja. Jugoslavenskih republika - koje su mogle mobilizirati veliki dio stanovništva kako bi ustale protiv ukradenih izbora.
Nije oružano krilo Afričkog nacionalnog kongresa donijelo vladavinu većine u Južnu Afriku. Radnici, studenti i stanovnici gradova koji su štrajkovima, bojkotima, stvaranjem alternativnih institucija i drugim činovima prkosa onemogućili da se sustav apartheida nastavi.
Nije NATO bio taj koji je srušio komunističke režime istočne Europe ili oslobodio baltičke republike od sovjetske kontrole. To su bili poljski radnici, istočnonjemački hodočasnici, estonski narodnjaci, češki intelektualci i milijuni običnih građana koji su se suočili s tenkovima golim rukama i više nisu priznavali legitimitet vođa komunističke partije.
Isto tako, tirani kao što su Jean-Claude Duvalier na Haitiju, Augusto Pinochet u Čileu, kralj Gyanendra u Nepalu, general Suharto u Indoneziji, Zine El Abidine Ben Ali iz Tunisa i diktatori od Bolivije do Benina i od Madagaskara do Maldiva bili su prisiljeni siđite kad je postalo jasno da su nemoćni pred masovnim nenasilnim otporom i nesuradnjom.
Nenasilna akcija pokazala se djelotvornom
Povijest je pokazala da u većini slučajeva strateško nenasilno djelovanje može biti učinkovitije od oružane borbe. Nedavna studija Freedom House pokazala je da je od gotovo sedamdeset zemalja koje su u proteklih trideset i pet godina prešle iz diktature u različite stupnjeve demokracije, samo je mala manjina to učinila oružanom borbom odozdo ili reformom potaknutom odozgo. Gotovo nijedna nova demokracija nije rezultat stranih upada. U gotovo tri četvrtine tranzicija, promjene su se temeljile na demokratskim organizacijama civilnog društva koje su koristile nenasilne metode.
Slično tome, u vrlo cijenjenoj knjizi Zašto civilni otpor radi, autori Erica Chenoweth i Maria Stephan (izrazito mainstream, kvantitativno orijentirani strateški analitičari) primjećuju da je od gotovo 350 većih pobuna u prilog samoodređenju i demokratskoj vladavini u prošlom stoljeću, prije svega nasilni otpor bio uspješan samo 26 posto vremena, dok su prije svega nenasilne kampanje imale postotak uspjeha 53 postotka. Slično tome, primijetili su da uspješne oružane borbe traju u prosjeku osam godina, dok uspješne nenaoružane borbe traju u prosjeku samo dvije godine.
Nenasilna akcija također je bila moćno sredstvo u preokretanju udara. U Njemačkoj u 1923-u, u Boliviji u 1979-u, u Argentini u 1986-u, na Haitiju u 1990-u, u Rusiji u 1991-u, te u Venezueli u 2002-u, prevrati su se preokrenuli kada su crtači shvatili, nakon što su ljudi izašli na ulice, koji su fizički kontrolirali ključne zgrade i institucije nisu značile da su zapravo imale moć.
Nenasilni otpor također je uspješno osporio stranu vojnu okupaciju. Tijekom prve palestinske intifade u 1980-ima, veliki dio podčinjene populacije učinkovito je postao samoupravnim entitetima kroz masovnu nesuradnju i stvaranje alternativnih institucija, prisiljavajući Izrael da dopusti stvaranje Palestinske uprave i samouprave za većinu urbanih područja. područja Zapadne obale. Nenasilni otpor u okupiranoj Zapadnoj Sahari prisilio je Maroko da ponudi prijedlog za autonomiju koji - iako još uvijek nije u skladu s obvezom Maroka da odobri Sahravi pravo na samoopredjeljenje - barem priznaje da teritorij nije samo drugi dio Maroka.
U posljednjim godinama njemačke okupacije Danske i Norveške tijekom Drugog svjetskog rata, nacisti zapravo više nisu kontrolirali stanovništvo. Litvanija, Latvija i Estonija oslobodile su se sovjetske okupacije nenasilnim otporom prije raspada SSSR-a. U Libanonu, naciji koja je desetljećima bila opustošena ratom, trideset godina sirijske dominacije završeno je velikim, nenasilnim ustankom u 2005-u. I prošle godine, Mariupol je postao najveći grad koji je oslobođen kontrole od strane ruskih pobunjenika u Ukrajini, a ne bombardiranjem i artiljerijskim udarima ukrajinske vojske, ali kada su tisuće nenaoružanih čeličara mirno marširale u okupirane dijelove središta grada i vozile naoružanih separatista.
Gotovo svi ti pokreti protiv okupacije bili su uglavnom spontani. Što ako, umjesto trošenja milijardi za oružane snage, vlade bi obučavale svoje stanovništvo u masovnom građanskom otporu? Vlade uglavnom opravdavaju svoje proširene vojne proračune kao sredstvo za odvraćanje od inozemne invazije. Ali vojske velike većine svjetskih naroda (koje su relativno male), mogle bi malo učiniti da spriječe moćnog, naoružanog osvajača. Masivni građanski otpor može zapravo biti realniji način da se odupre preuzimanju moćnijeg susjeda masovnim nesuradnjom i prekidima.
Učinkovitost nenasilnog otpora prema državnim akterima sve se više cijeni. Može li nenasilni otpor također biti koristan u suočavanju s nedržavnim akterima, osobito u situacijama koje uključuju oružane skupine, ratne zapovjednike, teroriste i one kojima nije stalo do podrške javnosti ili međunarodne reputacije? Čak iu slučaju onoga što bi se moglo nazvati "fragmentiranim tiranijama", vidjeli smo neke izvanredne uspjehe, kao u ratom razorenoj Liberiji i Sierra Leoneu, gdje su primarno nenasilni pokreti pod vodstvom žena odigrali važnu ulogu u postizanju mira. U Kolumbiji, gvatemalskoj visoravni i delti Nigera došlo je do malih pobjeda nenasilnog otpora i protiv državnih sigurnosnih snaga i do zloglasnih privatnih naoružanih skupina, dajući osjećaj što bi moglo biti moguće ako bi se takve strategije primijenile u sveobuhvatnijem način.
Empirijske studije pobijaju slučaj militarizma
Što je s slučajevima sustavnog progona koji graniče s genocidom, koji je korišten kao izgovor za takozvanu odgovornost za zaštitu? Zanimljivo, empirijski podaci pokazuju da tzv. Humanitarna vojna intervencija, u prosjeku, povećava stopa ubijanja, barem u kratkom roku, budući da počinitelji osjećaju da nemaju što izgubiti, a oružana oporba vidi sebe kao praznog čeka bez potrebe za kompromisom. Čak i dugoročno, strana intervencija ne umanjuje ubojstva osim ako nije istinski neutralna, što je rijetko slučaj.
Uzmite 1999 intervenciju NATO-a na Kosovu: dok je srpska kampanja protiv pobunjenika protiv naoružanih kosovskih gerilaca doista bila brutalna, došlo je samo na veliko etničko čišćenje - kada su srpske snage istjerale stotine tisuća etničkih Albanaca - \ t nakon NATO je naložio Organizaciji za sigurnost i suradnju u Europi da povuče svoje monitore i počeo bombardirati. A uvjeti sporazuma o prekidu vatre koji je okončao rat jedanaest tjedana kasnije bili su prilično kompromis između izvornih zahtjeva NATO-a na sastanku u Rambouilletu prije rata i protuusluge srpskog parlamenta, postavljajući pitanje da li sporazum mogao biti dogovoren bez jedanaest tjedana bombardiranja. NATO se nadao da će bombardiranje prisiliti Miloševića na vlast, ali ga je u početku osnažilo jer su se Srbi okupljali oko zastave dok je njihova zemlja bombardirana. Mladi Srbi iz Otpora, studentski pokret koji je vodio narodni ustanak koji je s vremenom srušio Miloševića, prezirao je režim i užasnuo se od represije na Kosovu, ali su se snažno protivili bombardiranju i priznali da je to uzrok njihovom uzroku. Nasuprot tome, kažu da bi, ako su oni i nenasilno krilo kosovskog albanskog pokreta dobili potporu Zapada ranije u desetljeću, rat mogao izbjeći.
Dobra vijest je, međutim, da ljudi na svijetu ne čekaju promjenu politike svojih vlada. Od najsiromašnijih naroda Afrike do relativno bogatih zemalja istočne Europe; od komunističkih režima do desničarskih vojnih diktatura; Iz cijelog kulturnog, geografskog i ideološkog spektra, demokratske i progresivne snage prepoznale su moć masovnog strateškog nenasilnog građanskog otpora da se oslobode opresije i izazovu militarizam. U većini slučajeva to nije došlo od moralne ili duhovne predanosti nenasilju, već jednostavno zato što djeluje.
Možemo li s povjerenjem reći da se vojna sila nikada ne može opravdati? Da postoje uvijek nenasilne alternative? Ne, ali približavamo se.
Suština je u tome što se tradicionalni razlozi za militarizam sve teže i teže brane. Bez obzira na to prihvaća li pacifizam kao osobno načelo, možemo biti daleko učinkovitiji u našem zagovaranju nenasilnog državnog umijeća ako razumijemo i spremni smo zagovarati nenasilne alternative ratu, kao što je strateško nenasilno djelovanje.
