Ann Wright
"Ako vam se ne sviđa da izbjeglice dolaze u vašu zemlju, prestanite glasovati za političare koji ih vole bombardirati." Naša delegacija iz CODEPINKA: Žene za mir vidjele su ovo napisano na šatoru u izbjegličkom kampu Idomeni na grčko-makedonskoj granici: Kao što dobro znamo, ili grčka i makedonska vlada bombardirale su ljude, ali moraju se nositi s ogroman broj izbjeglica uzrokovanih odlukama vlade daleko.
Obamina administracija koja je naslijedila kaos iz iračkog rata 2003. od Busheve administracije, ali koja je bombardirala ISIS u urbanim područjima u Iraku i Siriji preselila je samo 1,736 sirijskih izbjeglica tijekom posljednjih sedam mjeseci - unatoč obvezi predsjednika Obame da preseli najmanje 10,000 Sirijci su do rujna 2016. Za razliku od njih, Kanada je od kraja 26,000. preselila više od 2015 sirijskih izbjeglica, dok su Turska, Libanon i Jordan zajedno primili milijune sirijskih izbjeglica od početka sukoba prije pet godina.
Početkom svibnja letjeli smo iz Atene do Soluna, drugog najvećeg grčkog grada, a zatim smo se vozili sat vremena sjevernije do grčke granice s Makedonijom. Ime malog zaseoka Idomeni postalo je sinonim za najveći izbjeglički kamp u Grčkoj.
Kad smo stigli, strahovita grmljavina, munja i oluja s gradom pogodili su područje razdirući šatore, praveći bazene s blatom i šatore za poplavu te odjeću i posteljinu unutra. Vidjeli smo najgore uvjete (osim hladnoće i snijega) koje 13,000 izbjeglica mora izdržati u pet kampova unutar 4 milje od makedonske granice. Svih pet su "neformalni, neslužbeni" kampovi i izbjeglice mogu dolaziti i odlaziti po svojoj volji. Odbili su bilo kakav pokušaj smještanja u formalne logore za „pritvor“ koji ih smještaju u izolirana područja i ograničavaju njihovo kretanje unutar Grčke. Kao rezultat toga, pružene usluge nisu posebno dobro organizirane, iako sve imaju ograničene porta, tuševe i slavine za pranje rublja. Svi imaju osnovnu hranu koju uglavnom osiguravaju dobrovoljci, nevladine organizacije i grčka vojska (u samo jednom kampu).
Prvi kamp na koji se nailazi autocestom 75 koja ide sjeverno od Soluna nalazi se na benzinskoj crpki i odmorištu zvanom EKO. Preko 2,000 osoba kampira na velikom parkiralištu, trgovini prehrambenih proizvoda i autopraonici. Save the Children svakodnevno nudi rižinu kašu i naranče za djecu mlađu od 11 godina, a procjenjuje se da ima preko 1,000 djece. Dijelili smo kašu odlazeći po šatoru i pitajući koliko je djece te dobne skupine u domaćinstvu (šator). Koordinatori Save the Children rekli su nam da im se sviđa svakodnevni kontakt s ljudima u njihovom životnom prostoru, umjesto da ljudi stoje u drugom dugačkom redu. S toplim osmijehom i zahvalom dočekala nas je svaka majka kojoj smo isporučili kašu. Nizozemska zaklada za izbjeglice s brodova broji brojne volontere koji pomažu u isporuci kaše - mlade žene i muškarci iz Nizozemske, Irske, Švedske i Velike Britanije.
U kampu EKO susreli smo uglednog muškarca koji nam je rekao da je učitelj matematike u malom selu izvan Damaska u Siriji. On i njegova 13-godišnja kći putovali su iz Sirije, kroz Tursku, brodom do Samosa, trajektom do Pireja, vlakom od Atene do Soluna i taksijem do kampa EKO. U kampu je bio 1 mjesec i 3 tjedna. Ostavio je u Siriji suprugu i 17-godišnju kćer
Napuštajući EKO kamp, zaustavili smo se u hotelu Park na periferiji sela Polikastro gdje se nalazi volonterski stožer. Svake večeri u 8 sati iskusni volonteri pružaju orijentaciju za nove volontere i informiraju sve o događajima dana.
U stražnjem dijelu hotela Park nalazi se kuhinja Hot Food Idomeni, grupe volontera koji svakodnevno u 5000 čaša kuhaju osnovne obroke kao što su riža, grah i curry u velikim kacama. Paul iz Ujedinjenog Kraljevstva predvodi dobrovoljačke snage od 45 osoba. Dvije smjene od po 15 ljudi pripremaju obroke, a dvije skupine od još 15 ukrcavaju hranu, odvoze je u kampove i dijele. Paul je rekao da dnevno troše oko 2000 dolara za hranu i prijevoz hrane za 5,000. Grčka vojska hrani jedan od ostalih kampova i pozvala je Hot Food Idomeni da im pomogne kad im ponestane hrane. Hot Food Idomeni izvanredno je mjesto za volonterski rad i sjajna je organizacija za slanje donacija jer njihov rad definitivno održava ljude na životu. Donacije se mogu izvršiti putem https://www.youcaring.com/hot-kitchen-idomeni-546626
Nakon hotela Park zaustavili smo se u kampu za 500 osoba pod nazivom Lidl, nazvanom po obližnjoj prodavaonici robe. Većina ljudi živi u bijelim šatorima koje pruža grčka vojska. Šatori su u dugim vojnim preciznim linijama pored male piste. Vojska u kamp ne pušta nove dobrovoljce, samo one povezane s organizacijama.
Dalje smo posjetili kamp Hara, nazvan po odmorištu za benzin i obližnji hotel. 500 osoba kampiralo se oko benzinske postaje. Norveška skupina za pomoć sjevernom svjetlu nominalno je 'zadužena' za kamp, pruža šatore, koordinira distribuciju odjeće i kupuje razne predmete za izbjeglice. Charlie i Henry osnovali su sjeverno svjetlo nakon što su mjesecima radili na Lesvosu, a kad su osoblje pritvorskog centra raselili dobrovoljce, došli su na makedonsku granicu kako bi pomogli tamošnjim izbjeglicama. Hara ima puno drugačiju atmosferu jer je manji kamp i pažnja koju pružaju volonteri Sjevernog svjetla, uključujući četvoricu iz Poljske i Češke, kada smo bili tamo, ima puno veze s tim pozitivnijim okruženjem. Donacije se mogu donirati putem NorthernLightsAid.org.
Idomeni je prostrani kamp u krugu od 500 metara od makedonske granice i ima oko 10,000 XNUMX osoba. Djelatnici One Liječnika bez granica (MSF) rekli su nam da nitko ne zna točan broj jer izbjeglice dolaze i odlaze po volji. Kamp je otvoren kao stajalište za izbjeglice koje su prije to ožujka 22 i otići u Europu. Sad su oni u kampu zapeli. Moraju ostati u kampu dok se ne donese odluka o njihovim pojedinačnim slučajevima. Neki su u kampu već 9 tjedana.
Grčka policija ima dva velika autobusa koji blokiraju željezničke pruge između kampa i granice. Mnogo izbjeglica postavilo je svoje šatore na željezničku prugu. Drugi imaju svoje šatore na poljima koja su od jake kiše kojoj smo bili svjedoci u danu dolaska postali jame za blato. Roditelji su čistili šatore koji su se slijevali od blata i kiše, vješali odjeću, pokrivače i vreće za spavanje na ograde uz željezničku prugu.
Ne spavaju svi u malim šatorima. Dvije velike privremene zgrade UNHCR-a imaju otprilike 100 kreveta raspoređenih slično poput pretrpanih zatvora u SAD-u. Ljudi čine prostore za privatnost od pokrivača koji se spuštaju s gornjih kreveta.
U kasnim popodnevnim satima počele su se formirati četiri linije za večeru. Četiri mjesta za hranjenje imale su stotine ljudi poredanih za jednostavne obroke od graha i riže te obrok tipa kus-kus.
Kao i u svakom izbjegličkom kampu, marljivi prodavači su započeli. Neki su prodavali male količine kave, mlijeka u prahu, krekera, jaja. Oni koji su kupili hranu, kuhali su je na drvenim vatrama s drveća koje su sjekli, što nije bio trajan potez lokalnim stanovnicima tog područja.
Milijuni izbjeglica čekaju svoju sudbinu i budućnost u Grčkoj, Turskoj, Libanonu i Jordanu dok međunarodna zajednica polako odlučuje kako se nositi s poplavom ljudi koji bježe iz kaosa u svojim zemljama izazvanog vojnim operacijama. Milijuni drugih nadaju se da će im dolazak u Europu pružiti priliku za život bez sukoba dok se ne mogu vratiti kući.
U godini predsjedničkih izbora u Sjedinjenim Državama, podsjetnik napisan na izbjegličkom šatoru u Grčkoj je onaj kojeg bi birači trebali pripaziti: „Ako ne volite izbjeglice koje dolaze u vašu zemlju, prestanite glasovati za političare koji vole bombardirati s * * t iz njih. "
O autoru: Ann Wright odslužila je 29 godina u američkoj vojsci / vojnim pričuvama i umirovljena je kao pukovnica. Šesnaest je godina bila američka diplomata u američkim veleposlanstvima u Nikaragvi, Grenadi, Somaliji, Uzbekistanu, Kirgistanu, Sijera Leoneu, Mikroneziji, Afganistanu i Mongoliji. Podnijela je ostavku iz američke vlade u ožujku 16. godine suprotstavljajući se ratu predsjednika Busha protiv Iraka. Koautorica je knjige "Disident: Glasovi savjesti".
