Što da nije bilo naroda

Nešto što svaki Amerikanac uzima zdravo za gotovo učinilo je našu trenutnu geopolitičku krizu mnogo gorom. Ta stvar je ukorijenjena u našim umovima još od vremena kada smo jedva mogli napraviti dva koraka bez lica punog tepiha. Ali prije nego što dođem do toga, pripremimo scenu.

Ne moram ti govoriti da stvari stoje loše. Naše se gospodarstvo gotovo u potpunosti temelji na tome da svatko kupuje stvari koje mu ne trebaju po cijenama koje si ne može priuštiti, naše je prirodno okruženje sada 70% plastično, većina "vođenja ljubavi" zamijenjena je slanjem emotikona patlidžana na vaš telefon, a možda najstrašnije od svega — profesionalno hrvanje još uvijek postoji.

(Iako ima nešto umirujuće u činjenici da čak iu ovim teškim vremenima, znojni, ljutiti muškarci ustraju u grljenju. Volim misliti da kada žohari zavladaju, kada korov izraste kroz ostatke cesta i igrališta i trgovačkih centara i vrućine saloni za masažu kamenjem, kada su posljednji ljudi koji žive u podzemnim bunkerima odjeveni u šik plinske maske (uglavnom sive i crne, ali još uvijek s daškom boje u okvirima naočala ili tetovažama na vratu ili koricama kućne bojne sjekire), i kada ekonomija se temelji na bruto domaćim proteinskim peletima — jedinom preostalom izvoru hrane — čak i tada, profesionalni glomazni ljudi nastavit će izvoditi zapanjujuće traumatske ozljede mozga iz zraka za radost i uzbuđenje onoga tko je ostao. To bi pretpostavljalo da nitko nije obaviješten o TV-u kamere su kanibalizirane za dijelove prije 10 godina.)

Poanta je - stvari su trenutno loše. A puno ih pogoršava određena tabu tema, voditelji glavnih medija radije bi pojeli vlastite kravate nego raspravljali.

Svi su naši problemi pogoršani toksičnim nacionalizmom, uključujući pandemiju kroz koju smo upravo prošli. Jer – a znam da je ovo nevjerojatno – nijedan virus ne mari ako postavite ogradu ili govorite drugim jezikom ili ste imigrant s nekog drugog mjesta ili ste obrezani na ceremoniji sa šamanom i nekim gajdama i kanta zrelog manga.

Virusu je svejedno.

Ipak, opet dopuštamo da naše ljudske zablude diktiraju naš odgovor na fizički svijet koji je potpuno nesvjestan i nepopustljiv prema takvim bajkama. Ponašati se kao da je nacionalizam bitan kada se suočavate sa smrtonosnom bolešću je kao da se borite protiv falange samuraja s mačevima sa samo nostalgijom kao jedinim oružjem.

Kada se o COVID-19 prvi put počelo govoriti u SAD-u, naša vlada i mediji iskoristili su to kao priliku za širenje antikineske retorike, nadaleko poznate kao gorivo za rasizam. Najbolje propagandno glasilo naše nacije, The New York Times (mislim to sa svim nepoštovanjem), formulirao je to ovako – “Da bismo ukrotili koronavirus, društvena kontrola u stilu Maoa prekrila je Kinu.”

Oh, društvena kontrola? Oni znače kao - "Svi se držite šest stopa dalje od svih ostalih. Nitko ne ide u restoran ili bar, ne ide u posjet baki i djedu ili pozdravlja staru osobu u autobusu. Ne putuj nigdje. Ne smiješ komunicirati sa svojim bližnjim niti poželiti magarca svoga bližnjega.” Misliš kao takva društvena kontrola? Mislite na ograničenja koja smo imali ovdje u Sjedinjenim Državama?

Žao mi je, neustrašivi pisci Timesa, ali rasizam nije vaš najbolji izbor protiv harajuće bolesti. Vrlo malo "-izama" zaustavlja ultramikroskopske metabolički inertne infektivne agense. I sam sam pokušao koristiti budizam, sado-mazohizam, feudalizam, autoerotsko gušenje i antidistablišmentarizam. Svi su me iznevjerili. (Iako je feudalizam pokazao neka obećanja protiv malog slučaja rahitisa koji sam imao kao dijete.)

Naša ksenofobna vladajuća elita ne može se usuditi reći istinu – Kina je zapravo uspjela usporiti virus, kupujući Americi dragocjeno dodatno vrijeme prije nego što se proširio na naše obale. Čak je i The New York Times na kraju priznao da je “Kina kupila vrijeme Zapada. Zapad je to prokockao.”

Ovo je jedan od Timesovih patentiranih trenutaka dolaska do Isusa kada iznenada povuku 180, gume zaškripe i shvate istinu koju je većina ljudi shvatila prije nekoliko tjedana, ako ne i mjeseci, ako ne i godina. Izveli su isti manevar s oružjem za masovno uništenje u Iraku, štetnosti klimatskih promjena, nedostatku štetnosti marihuane, policijskoj brutalnosti, seksualnom uznemiravanju na radnom mjestu, moraju li žene jahati konje "sa strane sedla" i je li Matrix nešto dobro.

To je u osnovi kao da kažu: “Da, oprosti zbog svog tog rasističkog sranja koje smo tiskali prije mjesec dana. Potpuno smo promijenili naše načine... do tjedan dana kada ćemo se vratiti guranju bijelih supremacističkih ratova u kojima američka vojska uzbuđeno diže u zrak Arape.”

Mislim da želim reći da je pričanje o tome kako je jedna zemlja bolja ili gora ili slabija ili što već usred naših trenutnih globalnih problema kao da krdo ljutih nosoroga juri prema vama, a vi samo vičete da imaš ljepše cipele od tipa pored tebe.

Nosorozi. nemoj Briga.

Upravo sada – ovaj trenutak – je užasno i također ključno vrijeme. Pokazuje nam ne samo nevjerojatno smiješne mane kapitalizma, već također pokazuje našu zajedničku ljudskost. Moramo se udružiti, boriti za bolju budućnost i osloboditi se našeg toksičnog nacionalizma. Ali naši sociopatski vođe se to neće usuditi učiniti.

MintPress News zajedno s drugim medijima izvijestio je da je usred pandemije Amerika zapravo podstakla žar svog hibridnog rata protiv Venezuele. Reporter Leonardo Flores napisao je: "Američke sankcije Venezueli već su natjerale zemlju da potroši tri puta više za setove za testiranje od zemalja koje nisu sankcionirane." Povrh toga, Ministarstvo pravosuđa odredilo je nagradu od 15 milijuna dolara za glavu predsjednika Nicolása Madura.

Iran je također strahovito patio zbog naših sankcija protiv njih. Tijekom vrhunca pandemije, Google je povukao službenu aplikaciju Irana koja je trebala pomoći njihovom narodu da se nosi s COVID-19. Uglavnom, naši vladini dužnosnici i direktori tehnoloških kompanija (koji leže ljepljivi i potrbuške u krevetu s njima) žele osigurati da što više ljudi umre od COVID-19 – u Iranu, Venezueli i Sjevernoj Koreji i svim drugim zemljama u kojima nemamo kao zato što te zemlje odbijaju slobodno iskašljati svoju naftu ili litij ili rijetke zemlje ili neovisnost.

Ali ne mogu ovo dovoljno naglasiti: virusi, i klimatska kriza, i kolaps okoliša i zakiseljavanje oceana – nikoga od njih nije briga odakle si, dovraga!

Evo nešto što nećete čuti na svojim glavnim prodajnim mjestima i svim svojim korporativnim seronjama. Evo nečega što je zabranjeno: Možda, samo možda, pandemija i suše, šumski požari i poplave nam pokazuju da je vrijeme da evoluiramo dalje od ideje nacija.

(Dat ću vam trenutak dok vam se um mota po misaonom zločinu koji je ovaj autor počinio. …Onda, ako ste dovoljno hrabri, čitajte dalje.)

Ponašamo se kao da su nacije nešto što se podrazumijeva – kao da ne postoji drugi način da organiziramo našu vrstu, nema drugog načina da se ponašamo osim da imamo boje vaše zastave tetovirane preko bradavica i vašu nacionalnu himnu urezanu u vašu meku kašastu moždanu tvar. Ali zapravo, nacije nisu uvijek bile onakve kakve smo se mi ljudi dijelili. Ideja nacija nije čak ni osobito stara.

Kada razmišljamo o idejama ili načinima ponašanja koji su toliko izdržali test vremena da izgledaju kao zdravorazumski, mislimo na postupke i uvjerenja koja su stara tisućama godina. Taj popis uključuje hodanje na dvije noge, nošenje djeteta uokolo, seks, obranu, izgradnju zaklona, ​​kuhanje hrane i čupanje viška dlaka s tijela (uglavnom iz nosnica) kako bi se postigao prethodno spomenuti spol. Sve ove stvari naša vrsta radi eonima.

Ali dijeliti se na nacije sasvim sigurno nije. Nacionalne države nisu snažno postojale sve do kasnog 18. stoljeća. John Breuilly s London School of Economics kaže: "Nacionalna država nije bezvremena, novi je fenomen... Prije kasnog 18. stoljeća nije bilo pravih nacionalnih država... niti putovnice niti granice kakve poznajemo nisu postojale."

Čak i kad su se nacije počele razvijati, mnogim ljudima nisu bile toliko važne. On nastavlja: “Mnogi istočnoeuropski imigranti koji su stigli u SAD u 19. stoljeću mogli su reći iz kojeg su sela došli, ali ne i iz koje zemlje: to im nije bilo važno. …Drevna su carstva obojena na modernim kartama kao da su imala čvrste granice, ali nisu.”

Afričke nacije tek je 1885. izmislila hrpa bogatih bijelih momaka na Berlinskoj konferenciji. Nacionalne granice presjekle su preko 1,000 kultura i regija, razdvajajući prijateljske narode i okupljajući one koji se nisu slagali.

Dakle, samo prije nešto više od 200 godina ljudska kategorizacija se promijenila i nacije su postale popularna nova stvar. “Godine 1800. gotovo nitko u Francuskoj sebe nije smatrao Francuzom. Do 1900. svi su to učinili.”

Ideja koja je uzela maha prije 200 godina zavladala je svim našim umovima, poput parazita. Ne možemo zamisliti da budemo razdvojeni, ocrtani ili kategorizirani na druge načine, iako priznajemo da smo iznutra vrlo razbijeni. Republikanci preziru demokrate. Ljubitelji White Soxa mrze navijače Yankeesa. Oni koji prženu piletinu dobivaju od KFC-a misle da bi oni koji vole Chick-fil-A mogli trljati svoje jezike tjedan dana starim bikovim izmetom.

U nekim bi slučajevima imalo smisla razdvajati nas drugačije nego po naciji. Bogati ljudi imaju mnogo veću vjerojatnost da će preživjeti virus od siromašnih ljudi. Vjerojatnije je da će bogati ljudi diljem svijeta imati pristup testiranju, liječenju, dobrim liječnicima, respiratorima, itd. Vjerojatnije je da će siromašni ljudi diljem planeta pokušati "izdržati" kod kuće jer nemaju liječnika ili si ga ne mogu priuštiti. Što ako odlučimo da ne postoje nacije nego da umjesto toga radni ljudi svijeta budu jedna skupina, a korporativni vlasnici svijeta druga skupina. Kad bi ljudi bili podijeljeni na taj način, radni ljudi Kine bi mogli pomoći radnim ljudima Italije ili Amerike i obrnuto bez nacionalističke propagande. (Naravno, ovo dovodi do drugih problema, poput toga da bi vlasnici korporacija sigurno gomilali sve lijekove i respiratore budući da su općenito sociopati.)

Ali naši mainstream mediji subliminalno nam govore da se nikada ne priklanjamo ljudima druge nacije. Kažu da im je prije svega stalo do Amerike. Ipak, u stvarnosti, ako oslobodimo svoje umove izvan mentalnog zatvora toksičnog nacionalizma, ima li itko od nas nešto protiv prodavača cipela u Kini ili smetlara na Kubi? Ozbiljno sumnjam. Nisi u ratu s onim prodavačem cipela. Nemate razloga mrziti ga ili mu čak željeti zlo. Dakle, iskreno, iznimno bogati u svijetu ratuju jedni protiv drugih dok je 99% različitih populacija uključeno u vožnju – neki svjesno, a neki blaženo nesvjesni.

Imajte na umu - naš svijet se razvija. I to može biti dobra stvar. Autori knjige “The Universe Next Door” iz NewScientista navode: “Većina hijerarhijskih sustava ima tendenciju postati preopterećeni, skupi i nesposobni odgovoriti na promjene.” Naše sadašnje Sjedinjene Države odgovaraju svim ovim karakteristikama, a zatim i nekim. Američko carstvo je izuzetno teško, skupo i nesposobno odgovoriti na promjene. Slično poput masivnog bojnog broda ili Chrisa Christieja, američkom carstvu treba jako puno vremena da čak i malo promijeni kurs. Trenutna inercija jednostavno je prevelika.

Kada završite s visokom i skupom hijerarhijom koja se ne može prilagoditi, to stvara veliku napetost. Natrag na NewScientist – “Rezultirajuća napetost može se osloboditi djelomičnim kolapsom. … Kolaps je, kažu neki, kreativna destrukcija koja omogućuje pojavu novih struktura.”

Pa, imam vijesti za vas. Definitivno smo usred djelomičnog kolapsa. Hobi broj jedan vašeg prosječnog Amerikanca je nagomilavanje njihovog vrta za preživljavanje. Tijekom ovog djelomičnog kolapsa, nove strukture bi se mogle pojaviti ako pobjegnemo iz naših zastarjelih misaonih zatvora. Trenutno se ne radi o nacijama ili ogradama ili političkim strankama. Radi se o tebi, meni i našim susjedima, prijateljima i zajedničkom čovječanstvu.