Robert Fantina, World BEYOND WarJanuar 10, 2024
Dobar dan.
Privilegija mi je što sam danas dio ovog uglednog panela.
Želio bih početi tako što bih na trenutak pogledao 'Svrhe i principe UN-a', konkretno Poglavlje 1 Povelje UN-a. Član 1(2) utvrđuje da je jedan od glavnih ciljeva Ujedinjenih nacija, a time i Vijeća sigurnosti, razvijanje prijateljskih međunarodnih odnosa zasnovanih na poštivanju „načela jednakih prava i samoopredjeljenja naroda“. 'Samoopredjeljenje' se jednostavno definira kao "temeljno pravo ljudi da oblikuju svoje živote".
Često se raspravlja o pravu na samoopredjeljenje ljudi. Zapadne vlade proglašavaju svoju odanost ovom osnovnom, ljudskom pravu, kršeći ga svakodnevno. Čini se da je 'samoopredjeljenje' samo cilj ako odabrani oblik vladavine služi carskim gospodarima.
Pogledat ćemo nekoliko primjera.
Kada je Hamas, koji je trenutno mnogo u vijestima, izabran na vlast u Pojasu Gaze 2006. godine, Kongres Sjedinjenih Država odobrio je skoro potpunu zabranu pomoći Palestini, pomoći koja je već bila minimalna. Vanjski posmatrači su ovo općenito vidjeli kao relativno slobodne izbore, neopterećene prijevarom u brojanju glasova kao što je to bilo u SAD-u 2000. godine, na izborima koji su doveli predsjednika Georgea Busha na vlast. Noam Chomsky komentirao je ovu situaciju. Rekao je: „Ne smijete glasati na pogrešan način na slobodnim izborima. To je naš koncept demokratije. Demokratija je u redu sve dok radite ono što mi (SAD) kažemo…”
Iste godine, američka senatorka Hillary Clinton, kasnija demokratska predsjednička kandidatkinja, komentirala je izbore koji su doveli Hamas na vlast u Pojasu Gaze. Rekla je ovo: “Mislim da nismo trebali forsirati izbore na palestinskim teritorijama. Mislim da je to bila velika greška. A ako smo hteli da se zalažemo za izbore, onda smo trebali da se pobrinemo da uradimo nešto da odredimo ko će pobediti.”
Toliko o podršci SAD za samoopredjeljenje.
To je samo jedan primjer među mnogima, previše brojnih da bismo ih danas naveli. Ali moramo zapamtiti da su u Iranu 1953. SAD zbacile demokratski izabranu vladu te nacije, te postavile i potom podržale brutalnog diktatora.
Sedamnaest godina kasnije, narod Čilea izabrao je Salvadora Aljendea. Sjedinjene Države su grozničavo radile na izazivanju haosa u Čileu, na kraju su uspjele u njegovom svrgavanju, zamijenivši ga generalom Augustom Pinochetom. Tada je rečeno: „Iskustvo je bilo posebno tragično jer nijedna druga latinoamerička zemlja nije mogla biti jednaka iskustvu Čilea s ustavnom vladom i sa institucionalnim elementima koji su bitni za civilno društvo: odgovorna izvršna vlast, sposobna birokratija, pohvalno iskustvo s građanskim i političkim prava, vladavinu prava i transparentnost političkog odlučivanja.” Godinama kasnije, nakon što je Pinochet otišao s vlasti, Nacionalna komisija za istinu i pomirenje izvještaj i druge studije otkrile su šokantne nestanke hiljada Čileanaca i mučenje desetina hiljada. To je bila cijena koju su Sjedinjene Države izvukle narodu Čilea, usudivši se da traže samoopredjeljenje.
Primeri zapadnih nacija, posebno SAD, koji sprečavaju samoopredeljenje ljudi širom sveta su zaista beskrajni.
Sada ćemo malo detaljnije pogledati situaciju u Kašmiru.
Rezolucija Ujedinjenih nacija 47 uključuje sljedeće u paragrafu 7: „Vlada Indije treba se obavezati da će u Džamuu i Kašmiru uspostaviti plebiscitarnu administraciju koja će održati plebiscit što je prije moguće o pitanju pristupanja države Indiji ili Pakistan.”135. Plebiscit se najbolje može definirati kao direktno glasanje svih članova jednog biračko telo na važno javno pitanje. Zaista ne može postojati "važnije javno pitanje" od budućeg statusa Kašmira za narod Kašmira. Sva ostala prava će proizaći iz ovog.
Ova obaveza nije mogla biti jasnija, a vlada Indije se složila da narod Kašmira ima pravo da odlučuje o svojoj budućnosti.
Obratite pažnju na frazu "što je prije moguće". Ovo je napisano 1948. godine, prije sedamdeset i šest godina, a plebiscit nije održan, zakazan, čak ni raspravljano. Vlada Indije, kao i vlada SAD-a i mnogih drugih ekonomski moćnih zemalja, jednostavno ignorira međunarodno pravo ako ga smatra nezgodnim, a nije u skladu s njegovim brutalnim geopolitičkim ciljevima.
Stav 11. glasi kako slijedi: „Vlada Indije treba se obavezati da spriječi i pruži punu podršku administratoru i njegovom osoblju u sprječavanju svake prijetnje, prisile ili zastrašivanja, podmićivanja ili drugog neprimjerenog utjecaja na birače na plebiscitu, i Vlada Indije bi trebala javno objaviti i natjerati Vladu države da ovu obavezu objavi kao međunarodnu obavezu koja obavezuje sve javne vlasti i službenike u Jammuu i Kašmiru.”1 Ovo je, naravno, ignorirano.
Daljnji dokaz spremnosti Indije da zanemari osnovna ljudska prava je članak u indijskom tromjesečniku od aprila do juna 2001. Da, potpuno prezir Indije prema međunarodnom pravu nije ništa novo. R. S. Saini jasno iznosi indijsku politiku o samoopredjeljenju općenito, a zatim posebno u kontekstu Džamu-Kašmira.
Rano u svojim napomenama on jasno iznosi svoje mišljenje da „Veliki dio građanskih sukoba u cijelom
svijet je zbog ostvarivanja takozvanog prava na samoopredjeljenje”.
Obratite pažnju na dvije značajne komponente ove jedne rečenice:
1) Samoopredjeljenje dovodi do građanskih sukoba, i
2) Samoopredjeljenje je 'takozvano' pravo, što znači da to zapravo nije pravo, već nešto što se općenito i neprimjereno naziva pravom.
Nakon što Saini odbaci važnost samoopredjeljenja, on navodi zašto se, po njegovom mišljenju, to ionako ne odnosi na Kašmir. Rekao je: “Stav Indije je bio da je država Džamu i Kašmir nakon formalnog pristupanja Indijskoj uniji 1947. postala sastavni i neodvojivi dio suverene i nezavisne indijske nacije na koju princip samoopredjeljenja nije primjenjiv. .”
Sainijev pogled na Jamu i Kašmir kao neodvojivi dio Indije nije u skladu s međunarodnim pravom, kao što sam već naznačio.
Novinar Swastik Bhushan Singh je 2011. komentirao pravo na samoopredjeljenje naroda Kašmira. Rekao je ovo: „Nažalost, pregled trenutne situacije prava naroda Kašmira na samoopredjeljenje pokazuje da je ono svedeno na političku retoriku ili čak izostalo iz rasprave. Međutim, ignorisanje prava ga ne može poništiti.
„Dalje, trebalo bi biti očigledno da kriza u i iznad Kašmira neće biti riješena bez ponovnog priznanja i međunarodne posvećenosti ostvarivanju prava na samoopredjeljenje naroda Kašmira. Tada i samo tada može napredovati mirovni plan koji ima potencijal za uspjeh.”
Represija nad narodom Kašmira se normalizirala; rijetko se pojavljuje u vijestima u zapadnim medijima, a nikada u naslovima. Šefovi različitih vlada susreću se sa ubojitim premijerom Narendrom Modijem. Prošlog septembra Modi se sastao s američkim predsjednikom Joeom Bidenom, koji se danas često naziva 'Genocid Joe', a nakon njihovog sastanka izdali su zajedničku izjavu. Djelomično glasi kako slijedi: „Lideri su pozvali svoje vlade da nastave rad na transformaciji Indije-SAD. Strateško partnerstvo u svim dimenzijama naše višestrane globalne agende, zasnovano na povjerenju i međusobnom razumijevanju. Lideri su ponovo naglasili da su zajedničke vrijednosti slobode, demokratije, ljudskih prava, inkluzije, pluralizma i jednakih mogućnosti za sve građane ključne za uspjeh naših zemalja i da te vrijednosti jačaju naš odnos.”
Nažalost, SAD i Indija dijele vrijednosti; ove 'vrijednosti' uključuju prezir prema ljudskim pravima; obožavanje moći i profita nad svim ostalim; uvjerenje da se međunarodno pravo na njih ne primjenjuje, te da su njihovi lideri iznad toga da odgovaraju za svoje ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. Ove zajedničke 'vrijednosti' također uključuju rasizam, kao što je pokazao Modi u indijskom tretmanu muslimana u Indiji i Kašmiru, i Bajden u američkom tretmanu obojenih ljudi unutar američkih granica, i njegova podrška genocidu nad Arapima u Palestini. I ako postoji bilo kakva sumnja da je islamofobija oblik rasizma, kada islam nije 'rasa', dozvolite mi da citiram iz European Network Against Racism: “Islamofobija je specifičan oblik rasizma koji se odnosi na djela nasilja i diskriminacije , kao i rasistički govor, podstaknut historijskim zloupotrebama i negativnim stereotipima i vodi ka isključenju i dehumanizaciji muslimana i svih onih koji se takvima doživljavaju. Islamofobija je oblik rasizma u smislu da je rezultat društvene konstrukcije grupe kao rase i kojoj se pripisuju specifičnosti i stereotipi…“
Najmoćnije vlade svijeta nemaju interesa da osiguraju samoopredjeljenje naroda Kašmira. Oni su više puta demonstrirali da njihovi politički i ekonomski savezi sa Indijom imaju prioritet nad međunarodnim pravom i ljudskim pravima. Iz tog razloga moramo nastaviti govoriti, zagovarati, glasati i na drugi način djelovati kako bismo osigurali osnovno ljudsko pravo na samoopredjeljenje koje je narodu Kašmira dugo uskraćeno.
Hvala ti.
