David Swanson
Prije osam godina Da! Magazin je objavio politički platforma progresivnih politika, zajedno sa anketiranjem koje pokazuje snažnu podršku većine za svaki prijedlog. Sada, osam godina kasnije, možemo pokazati skoro potpuni neuspjeh u napredovanju bilo kojeg od prijedloga, od kojih je većina bila usmjerena na američku federalnu vladu.
Tamo gdje je bilo nekih malih uspjeha, oni su uglavnom dolazili na državnom ili lokalnom nivou ili izvan Sjedinjenih Država. Država New York upravo je napravila korak ka besplatnom koledžu, a država Washington ka isključivanju fosilnih goriva dok su svi gledali twitter feed Donalda Trumpa. Većina svjetskih nacija radi na novom ugovoru o zabrani nuklearnog oružja sa zemlje, dok je Obamina vlada uložila velika sredstva u nove nuklearne bombe i (što mi je mnogo uvredljivije, Trump) je objavio na Twitteru.
Opći federalni neuspjeh u Sjedinjenim Državama je vrlo jasno jer je američka vlada u Vašingtonu DC financijski korumpirana i antidemokratska struktura, i zato što je američka javnost generalno nespremna da je drži odgovornom. Sjedinjene Države uživaju znatno manje aktivizma od mnogih drugih zemalja i kao rezultat toga trpe.
Veliki razlog za nedostatak aktivizma je partijska lojalnost. Od te manjine ljudi koji će učiniti bilo šta, mnogi će samo zahtijevati ili protestirati protiv članova jedne političke stranke. Za drugu stranu je oprošteno. I većina političkih pozicija je krajnje potrošna u najmanjem pomaku u partijskoj liniji. Svjedočite trenutnoj demokratskoj groznici zbog vjere u CIA o vjeri i žudnji za neprijateljstvom prema Rusiji.
Ovo partizanstvo maskira postojano uništavanje svakog područja u tom Da! platforme kako napreduje neuznemiren preko predsjedništva obje strane.
Iznošenje pozitivnog programa i zalaganje za njega je upravo ono pravo, i to ne iz pojednostavljenih ili mističnih, već iz vrlo praktičnih razloga. A obavještavati jedni druge da smo tajna većina također je u pravu. Ali uvijek postoji opasnost od izobličenja Panglossa u stavu pozitivnosti. Činjenica da neko može pokrenuti organski urbani vrt zapravo nas ne bi trebala zaslijepiti pred činjenicom da će porezi koji se plaćaju na dohodak vrta ići prema pripremama za ratove, uništavanju zemljine klime, zatvaranju susjeda vrta, trovanju vode u vrtu i zabrani bilo koja iskrena definicija šta znači „organsko“.
Tako da sam sa željom i strepnjom pokupio novu knjigu, Revolucija u kojoj živite, suosnivač Da! Časopis Sarah Van Gelder. To je knjiga o lokalnom aktivizmu koja ne pokušava odvojiti opći kontekst rastuće apokalipse, već pokušava pronaći modele za umnožavanje i širenje. Neke su priče poznate ili iz prošlih decenija kada znamo da je došlo do većeg aktivizma. Ali neki nisu ni poznati ni stari. Te priče o lokalnom organiziranju uspjeha protiv ekonomskih, okolišnih i rasističkih zala trebale bi biti mnogo prisutnije u našim mislima od neke glupe nade da će Hillary Clinton biti suptilno nepristojna dok slavi s Trumpom na njegovoj inauguraciji.
Čini se da ovi računi zajedno ukazuju na kritičnu važnost ulaganja u lokalne banke i oduzimanje od zlih korporacija. Ovaj fokus bi trebao biti koristan za aktiviste u svim oblastima.
Bilo kakav panglosizam u Van Gelderinoj knjizi izostavljanje je i nije za nju jedinstveno, već gotovo univerzalno. Pozivam se naravno na činjenicu da je ona pisala o obilaženju lokaliteta u svjetskoj ratnoj mašini, a da to nikada nije spomenula. Čak i na račun divljenja napora da se poboljša tretman izbjeglica, ne spominje se kako su postale izbjeglice. Van Gelder, kao i gotovo svi liberali u Sjedinjenim Državama, iskreno i s pravom žali nad gomilanjem bogatstva od strane super bogatih i subvencijama koje se daju destruktivnim (neratnim) industrijama, a da nikada nije primijetio da je sve to gomilanje jednostavno zaostalo zbog javne potrošnje na program masovnih ubistava koji čini neprijatelje 96% čovječanstva - program kakav nikada nije viđen u bilo kojem drugom vremenu ili mjestu.
Mislim da lokalni aktivizam ne može uspjeti ako ne utječe na međunarodnu i nacionalnu politiku, a velikim dijelom njegovi aktivisti to ni ne namjeravaju učiniti. Mnogi su proglasili pristupni cjevovod Dakota neuslovljenim uspjehom sve dok čudovište koje uništava zemlju prolazi kroz tuđe dvorište. Van Gelder pita lokalnu aktivisticu kakav svijet zamišlja, a ona kaže da je već u njemu - svjedočenje o prirodi aktivizma koji ispunjava život, ali i o propagandi koja toliko mnogih Amerikanaca uvjerava da status quo nije brz voz za katastrofu . Van Gelder pita drugu ženu koja sjajno radi odakle dolazi snaga, a ona odgovara: "To je kad su vam glava, srce i ruke poravnati."
To nije lažno, ali nedostaje nešto. Mogli bismo imati hiljade ljudi poravnanih glava, srca i ruku i dalje uništavati klimu, lansirati nuklearne bombe ili uspostaviti fašističku državu. Moć, rekao bih, dolazi od mobilizacije dovoljnog broja ljudi da poduzmu ispravne radnje za promjene, nadahnjujući druge da pomognu, odvraćajući one koji bi se opirali. Mislim da je lokalni aktivizam daleko više mjesto za početak nego što se to obično zamišlja. Mislim da su izbori, posebno savezni, postali uglavnom distrakcija. Mislim da su stranaštvo i propaganda korporativnih medija moćan otrov. Ali mislim da će posmatranje lokalnog ili ličnog zadovoljstva kao dovoljnog biti fatalno. Potrebna nam je lokalna i globalna akcija koja sebe razumije kao takvu. Ili nam je potrebna uska suradnja između onih koji žele zaustaviti jedan cjevovod i onih koji ih žele zaustaviti.
Moramo također iskoristiti novi aktivizam koji će doći od onih koji će se, 20. januara, iznenada usprotiviti svim vrstama užasnih politika koje su prijateljski prihvatili u posljednjih osam godina. Ali takve ljude moramo gurnuti u principijelan nestranački referentni okvir koji će omogućiti da njihov aktivizam traje i uspije.
Trebali bismo takođe tražiti načine da osnažimo države i lokalitete, uključujući kroz secesiju, i kroz globalne aktivističke saveze.
Beznadna olupina američke vlade zaražava Ujedinjene nacije, naravno, putem prava veta i stalnog članstva u Vijeću sigurnosti. Reformirano globalno tijelo podrilo bi moć svojih najgorih nasilnika, umjesto da ih osnaži prije svega ostalih. Mislim da bi u poželjnom dizajnu države sa manje od 100 miliona stanovnika (otprilike 187 država) imale po jednog predstavnika po naciji. Zemlje sa preko 1 miliona stanovnika (trenutno 100) imale bi 13 predstavnika po naciji. Ali svaka pokrajina / država / regija u tim državama imala bi po jednog predstavnika koji bi odgovarao samo toj provinciji / državi / regiji.
Ovo tijelo bi donosilo odluke većinom glasova i imalo bi ovlasti da kreira predsjednike i odbore, zaposlilo osoblje, a većinom od tri četvrtine preoblikuje svoj vlastiti ustav. Taj ustav bi zabranio rat i učešće u proizvodnji, posedovanju ili trgovini ratnim oružjem. Ona bi obavezala sve članice da se međusobno pomažu u tranziciji ka mirnim preduzećima. Struktura bi takođe zabranila kršenje prava životne sredine i budućih generacija, i obavezala sve članove na saradnju na zaštiti životne sredine, smanjenju siromaštva, kontroli rasta stanovništva i pomoći izbeglicama.
Ovo korisno tijelo za očuvanje planeta bi olakšalo programe edukacije i kulturne razmjene, kao i obuku i raspoređivanje nenaoružanih civilnih mirovnih radnika. Ona ne bi stvarala ili sarađivala sa bilo kojim oružanim snagama, već bi primjenjivala vladavinu prava na jednak način i unaprijedila okončavajuću pravdu kroz posredovanje i pomirenje istine.
Bilo koji član ili grupa članova bi imali pravo da primoraju da glasaju o tome da li će na planetarnoj skali stvoriti bilo koji program koji je sam član stvorio i pokazao sposoban da unapredi razoružanje, zaštitu životne sredine, smanjenje siromaštva, kontrolu rasta stanovništva ili pomoć za onima kojima je potrebna. Drugim članovima bi bilo dozvoljeno da glasaju ne samo ako bi mogli da utvrde da takav program nije radio u pokrajini ili zemlji koja je predlaže ili da ne može da radi negde drugde.
Članovi bi svaki izabrali svog predstavnika na dvogodišnji mandat kroz čiste, transparentne, nepristrasne i isključivo javno finansirane izbore koji su otvoreni za sve odrasle osobe, potvrđeni javnim prebrojavanjem papirnatih glasačkih listića na svakom biračkom mjestu, uključujući glasanje po izboru, uključujući i na glasačkom listiću iu svim debatama, svi kandidati su se kvalifikovali prikupljanjem potpisa 1% sastavnica.
Svi veći sastanci i postupci uživo bi se emitirali i arhivirali kao video dostupan na mreži, a svi glasovi bili bi zabilježeni glasovi. Članarine bi se procjenjivale na osnovu platežne sposobnosti, uz odbitke za uspjeh članova u ispunjavanju ciljeva niže vojne potrošnje (uključujući poreze člana državi kojoj pripada), nižim emisijama ugljika, većoj jednakosti bogatstva i veća pomoć siromašnijim članovima.
Volio bih vidjeti ankete, čak i u SAD-u i drugim velikim državama, o javnoj podršci za tu vrstu pozitivnog prijedloga.
