Ann Wright, World BEYOND War, Mart 14, 2022

Prije devetnaest godina, u martu 2003. Dao sam ostavku kao američki diplomata u suprotnosti sa odlukom predsjednika Busha da izvrši invaziju na Irak. Pridružio sam se još dvojici američkih diplomata, Brady Kiesling i John Brown, koji je dao ostavku sedmicama prije moje ostavke. Čuli smo od kolega američkih diplomata dodijeljenih američkim ambasadama širom svijeta da i oni vjeruju da će odluka Bushove administracije imati dugoročne negativne posljedice po SAD i svijet, ali iz niza razloga, niko nam se nije pridružio u ostavci kasnije. Nekoliko prvobitnih kritičara naših ostavki kasnije nam je reklo da su pogriješili i složili su se da je odluka američke vlade da vodi rat protiv Iraka bila katastrofalna.

Protiv odluke SAD-a da invaziju na Irak koristeći proizvedenu prijetnju oružjem za masovno uništenje i bez odobrenja Ujedinjenih naroda protestirali su ljudi u gotovo svim zemljama. Milioni su bili na ulicama u glavnim gradovima širom svijeta prije invazije zahtijevajući da njihove vlade ne učestvuju u američkoj „koaliciji voljnih“.

Ruski predsjednik Putin je u posljednje dvije decenije oštro upozoravao SAD i NATO da je međunarodna retorika „vrata se neće zatvoriti za mogući ulazak Ukrajine u NATO“ prijetnja nacionalnoj sigurnosti Ruske Federacije.

Putin je citirao usmeni dogovor administracije Georgea HW Busha iz 1990-ih da se nakon raspada Sovjetskog Saveza NATO neće pomaknuti "ni inč" bliže Rusiji. NATO neće angažovati zemlje iz bivšeg saveza Varšavskog pakta sa Sovjetskim Savezom.

Međutim, pod Clintonovom administracijom, SAD i NATO je započeo svoj program “Partnerstvo za mir”. koji je prerastao u puni ulazak u NATO zemalja bivšeg Varšavskog pakta – Poljske, Mađarske, Češke, Bugarske, Estonije, Letonije, Litvanije, Rumunije, Slovačke, Slovenije, Albanije, Hrvatske, Crne Gore i Sjeverne Makedonije.

SAD i NATO otišli su korak predaleko za Rusku Federaciju s rušenjem izabrane, ali navodno korumpirane vlade Ukrajine naklonjene Rusiji, u februaru 2014., rušenjem koje je ohrabrivala i podržavala američka vlada. Fašističke milicije pridružile su se običnim građanima Ukrajine kojima se nije svidjela korupcija u njihovoj vladi. Ali umjesto da se čeka manje od godinu dana na sljedeće izbore, počeli su neredi i stotine su ubijene na Trgu Majdan u Kijevu od strane snajperista i vlade i milicija.

Nasilje nad etničkim Rusima proširilo se i na druge dijelove Ukrajine i mnogi su ubijeni od strane fašističke rulje 2. maja 2014. u Odesi.   Većinski etnički Rusi u istočnim pokrajinama Ukrajine započeli su separatističku pobunu navodeći nasilje nad njima, nedostatak sredstava od vlade i ukidanje nastave ruskog jezika i istorije u školama kao razloge svoje pobune. Dok je ukrajinska vojska dozvolila ekstremno desničarski neonacistički bataljon Azov da bi bila dio vojnih operacija protiv separatističkih provincija, ukrajinska vojska nije fašistička organizacija kako tvrdi ruska vlada.

Učešće Azova u politici u Ukrajini nije bilo uspješno dobiju samo 2 posto glasova na izborima 2019. godine, mnogo manje nego što su ostale desničarske političke stranke dobile na izborima u drugim evropskim zemljama.

Njihov šef, ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov isto tako griješi u tvrdnji da ukrajinski predsjednik Zelensky vodi fašističku vladu koja mora biti uništena kao što je moj bivši šef državni sekretar Colin Powell pogriješio kada je iznio laž da iračka vlada ima oružje za masovno uništenje i stoga se mora uništiti.

Većina međunarodne zajednice osudila je aneksiju Krima Ruskoj Federaciji. Krim je bio pod posebnim sporazumom između Ruske Federacije i ukrajinske vlade prema kojem su ruski vojnici i brodovi dodijeljeni na Krimu kako bi ruskoj Južnoj floti omogućili pristup Crnom moru, vojnom izlazu Federacije u Sredozemno more. U martu 2014. nakon osam godina diskusija i anketa o tome da li su stanovnici Krima željeli da ostanu kao s Ukrajinom, etnički Rusi (77% stanovništva Krima je govorilo ruski) i preostalo tatarsko stanovništvo održalo je plebiscit na Krimu i glasalo za traženje pripajanja Ruske Federacije.  Na Krimu je izašlo 83 posto birača a 97 posto glasalo za integraciju u Rusku Federaciju. Rezultate plebiscita je prihvatila i implementirala Ruska Federacija bez ispaljenog metka. Međutim, međunarodna zajednica je primijenila snažne sankcije protiv Rusije i posebne sankcije protiv Krima koje su uništile međunarodnu turističku industriju koja je ugostila turističke brodove iz Turske i drugih mediteranskih zemalja.

U narednih osam godina, od 2014. do 2022. godine, u separatističkom pokretu u regionu Donbasa ubijeno je preko 14,000 ljudi. Predsjednik Putin je nastavio upozoravati SAD i NATO da bi pripajanje Ukrajine sferi NATO-a predstavljalo prijetnju nacionalnoj sigurnosti Ruske Federacije. Također je upozorio NATO na sve veći broj vojnih ratnih igara na ruskoj granici, uključujući 2016. veoma veliki ratni manevar zloslutnog naziva "Anakonda", velika zmija koja ubija omotavanjem gušeći svoj plijen, analogija koju ruska vlada ne gubi. Novi SAD/NATO baze koje su izgrađene u Poljskoj i lokacija  raketne baterije u Rumuniji dodao je zabrinutost ruske vlade za sopstvenu nacionalnu bezbednost.

 Krajem 2021. godine, kada su SAD i NATO odbacili brigu ruske vlade za njenu nacionalnu sigurnost, ponovo su izjavili da „vrata nikada nisu bila zatvorena za ulazak u NATO“ na što je Ruska Federacija odgovorila nagomilavanjem 125,000 vojnih snaga oko Ukrajine. Predsjednik Putin i dugogodišnji ministar vanjskih poslova Ruske Federacije Lavrov su cijelom svijetu govorili da je riječ o vježbi velikih razmjera, nalik vojnim vježbama koje su NATO i SAD izveli duž svojih granica.

Međutim, u dugačkoj i opsežnoj televizijskoj izjavi 21. februara 2022., predsjednik Putin je iznio istorijsku viziju Ruske Federacije, uključujući priznanje separatističkih pokrajina Donjeck i Lugansk u regiji Donbasa kao nezavisnih entiteta i proglasio ih saveznicima. . Samo nekoliko sati kasnije, predsjednik Putin je naredio rusku vojnu invaziju na Ukrajinu.

Priznanje događaja u proteklih osam godina, ne oslobađa vladu od kršenja međunarodnog prava kada izvrši invaziju na suverenu zemlju, uništi infrastrukturu i ubije hiljade njenih građana u ime nacionalne sigurnosti vlade koja napada.

Upravo je to razlog zašto sam dao ostavku iz američke vlade prije devetnaest godina kada je Bushova administracija koristila laž o oružju za masovno uništenje u Iraku kao prijetnju nacionalnoj sigurnosti SAD-a i osnovu za invaziju i okupaciju Iraka gotovo čitavu deceniju, uništavajući velike količine infrastrukture i ubijanje desetina hiljada Iračana.

Nisam dao ostavku jer sam mrzeo svoju zemlju. Podnio sam ostavku jer sam mislio da odluke koje donose izabrani političari koji služe u vladi nisu u najboljem interesu moje zemlje, naroda Iraka ili svijeta.

Ostavka iz vlasti u suprotnosti s odlukom za rat koju su donijeli nečiji nadređeni u vladi je ogromna odluka...posebno sa čim se ruski građani, a još manje ruske diplomate, suočavaju s ruskom vladom koja kriminalizira upotrebu riječi "rat", hapšenje hiljade demonstranata na ulicama i zatvaranje nezavisnih medija.

S obzirom da ruske diplomate služe u preko 100 ambasada Ruske Federacije širom svijeta, znam da gledaju međunarodne izvore vijesti i imaju mnogo više informacija o brutalnom ratu protiv naroda Ukrajine nego njihove kolege u Ministarstvu vanjskih poslova u Moskvi, mnogo manje prosječnog Rusa, sada kada su međunarodni mediji uklonjeni sa etra, a internet stranice onemogućene.

Za te ruske diplomate, odluka da se povuku iz ruskog diplomatskog kora rezultirala bi mnogo težim posljedicama i svakako bi bila mnogo opasnija od onoga s čime sam se suočio u svojoj ostavci protiv američkom ratu protiv Iraka.

Međutim, iz vlastitog iskustva, tim ruskim diplomatama mogu reći da će im se sa savjesti skinuti veliki teret kada donesu odluku da podnesu ostavku. Dok će ih mnoge njihove bivše diplomatske kolege protjerati, kao što sam otkrio, mnogi će više tiho odobravati njihovu hrabrost da podnesu ostavke i suoče se s posljedicama gubitka karijere na kojoj su tako marljivo radili.

Ako neki ruski diplomati daju ostavku, postoje organizacije i grupe u gotovo svakoj zemlji u kojoj postoji ambasada Ruske Federacije za koje mislim da će im pružiti pomoć i pomoć dok bez diplomatskog kora kreću u novo poglavlje svog života.

Pred njima je važna odluka.

A, ako daju ostavku, njihovi glasovi savjesti, njihovi glasovi neslaganja, vjerovatno će biti najvažnije nasljeđe njihovih života.

O autoru:
Ann Wright je služila 29 godina u američkoj vojsci/rezervi vojske i penzionisala se kao pukovnik. Takođe je služila kao američki diplomata u američkim ambasadama u Nikaragvi, Grenadi, Somaliji, Uzbekistanu, Kirgistanu, Sijera Leoneu, Mikroneziji, Avganistanu i Mongoliji. Podnijela je ostavku iz američke vlade u martu 2003. godine u suprotnosti sa američkom ratu protiv Iraka. Ona je koautor knjige “Disent: Voices of Conscience”.