David Swanson, World BEYOND WarVeljače 14, 2024
Kako se mediji mogu shvatiti ozbiljno — a ne mislim to retorički — kada viču da su dva taoca oslobođena dok sitnim slovima dodaju da je nekoliko desetina pukih Palestinaca ubijeno u tom procesu, kada predlažu da se grad izgladnjele izbjeglice biti bombardovane na način koji “štiti civile”, kada izjednačavaju raspirivanje ratova sa “pomoći”?
Jedan dio odgovora je da oni predstavljaju bijesne debate između žestoko suprotstavljenih pozicija. Sigurno bi to dozvolili samo otvoreni i slobodni mediji! Obično to moraju da urade u svim oblastima politike sa malim budžetom (tj. nevojnim). Trumpov dar korporativnoj propagandi je uključivanje vanjske politike među područja debate. Ali, kao i kod većine drugih debata, ključna karakteristika spoljnopolitičkih debata je da se obje strane čvrsto slažu oko svih osnovnih tačaka i da ih sve pogrešno tumače.
“Naoružajte Tajvan da biste odmah krenuli u rat protiv Kine” suprotstavlja se zahtjevu da se Tajvan naoruža kako bi se upravo sada pokrenuo rat protiv Kine.
“Militariziraj granicu Meksika odmah” suprotstavlja se zahtjev da se malo kasnije militarizuje granica Meksika. Velika debata!
“Požurite sa više besplatnog oružja za genocid u Gazi” suprotstavlja se zahtjevom da se požuri sa više besplatnog oružja za genocid u Gazi. Osim što tu i tamo počinje da curi žestoko protivljenje većine američke javnosti. Postaje neophodno premjestiti fokus na Bajdenovu dob, ili čak razgovarati o zahtjevu za prekid vatre uz isporuku oružja, ili u krajnjem ekstremu razgovarati o suvišnoj zabrani isporuka oružja koje već krši više zakona od Trumpovog bankovnog računa. Debata besni!
Zaista velika debata je, međutim, na temu Ukrajine i NATO-a. Jedna strana (Tramp i ko god pokušava da shvati njegovu logoreju) tvrdi da je militarizam javna služba u koju svaka nacija treba da ulaže za dobro sveta iu meri finansijskih mogućnosti te nacije, koju gomilanje oružja nikada ne izaziva ratove, ali ih samo spriječiti, da je ruska invazija na Ukrajinu rezultat nedovoljnog zapadnog militarizma, i da nema puta u bolji svijet koji uključuje vladavinu prava, diplomatiju, upravljanje sukobima, razoružanje, nenaoružanu civilnu odbranu, uključivanje Rusije u NATO, ili ukidanje NATO-a. Tome se suprotstavlja druga strana (praktično svaki korporativni komentator) koji drži potpuno istu stvar u svakoj tački.
Pa gdje je rasprava? Dok je Tramp deložirao ruske diplomate, sankcionisao ruske zvaničnike, postavljao projektile praktično na rusku granicu, slao oružje u Ukrajinu koje je Obama odbio da pošalje jer bi moglo da dovede do rata sa Rusijom, lobirao je kod evropskih zemalja da odustanu od ruskih energetskih sporazuma, napustio sporazum sa Iranom, pokidao napredovao prema INF Ugovoru, odbio ponude Rusije o zabrani oružja u svemiru i zabrani sajber-rata, proširio NATO na istok, dodao NATO partnera u Kolumbiji, predložio dodavanje Brazila, zahtijevao i uspješno pokrenuo većinu članica NATO-a da kupe znatno više oružja, trošio se na više nuklearnih bombi, bombardovali Ruse u Siriji, nadgledali najveće ratne probe u Evropi u poslednjih pola veka (sada prevaziđene), osuđivali sve predloge za evropsku vojsku i insistirali da se Evropa drži NATO-a — što se sve smatra pristojnim i respektabilnim, pa je najbolje da ne Kada govorimo o tome, Tramp takođe kaže da bi ohrabrio Rusiju da radi šta god želi sa zemljama koje nisu isplatile novac koji duguju NATO-u.
Debata se ne vodi oko Trumpove ideje o korištenju rata kao odgovora na sve probleme, već oko njegovog prijedloga da Rusija vodi ratove. To je gotovo najgora stvar koja se ikad mogla reći, po mišljenju mnogih, uključujući - ali nipošto ograničeno na - mnoge iste ljude za koje je "Ovaj genocid u redu" nekada bio jedan od najgorih stvari koje bi se ikada mogle reći.
Pošto je naša građanska dužnost da ignorišemo Bajdenove mentalne greške, prema tri - računaj ih - teksta u utorak New York Times, mislim da bismo također trebali zanemariti, ili barem ne potpuno opsjednuti, činjenicu da Trump nema pojma kako NATO funkcionira, da su dažbine koje se uplaćuju u NATO male i sve plaćene, i da ono o čemu on zapravo govori jeste ideja da svaki nacija bi trebala potrošiti najmanje 2% svoje “ekonomije” na oružje (uglavnom američko oružje, kako bi se Trump mogao hvaliti prodajom pred kamerama, kao što se drugi predsjednici hvale iza zatvorenih vrata).
Naravno, u debati o tome treba li ohrabrivati Rusiju da vodi ratove, Trumpova strana je potpuno u krivu, a druga strana u pravu. Ali razlog za to nije, kako kaže Bajden, to što je posvećenost NATO-u "sveto" ili što je Tramp "neamerički". Tramp je, naravno, više "američki" preteći bilo kome drugom ratom u ime uštede američkih dolara. A predanost vojnim savezima nije „sveto“. Trump nije u pravu kada predlaže ohrabrivanje ratova jer je rat zao poduhvat masovnog ubijanja.
Gomila “NATO je sveta obaveza” naravno također prijeti ratom. Opredjeljenje za pristupanje NATO-u nije govoriti lijepe stvari o Evropi, mrzeti Rusiju, sankcionirati Rusiju ili se pretvarati da Trump nikada nije sankcionirao Rusiju, ili kupovati oružje, ili plaćati dažbine. Obaveza je da se uključi u bilo koji rat u kojem se nalazi bilo koja druga članica NATO-a, ako se taj rat prikaže kao odbrambeni. Dakle, ako Rusija napadne članicu NATO-a, obaveza SAD je da uđu u rat sa Rusijom, čak i ako to znači nuklearni rat i kraj života na Zemlji. Život na Zemlji očigledno nije "svet". Ili ako članica NATO-a napadne Rusiju, ali zapadni mediji tvrde da je Rusija to započela, ili ako dvije nacije istovremeno napadnu jedna drugu, ili ako manji napadi eskaliraju u veće napade i svaka strana može da izabere koji napad predstavlja početak rata, onda SAD ima "svetu" obavezu da okonča život na Zemlji. To je možda respektabilnije od Trampovog brbljanja, ali ne bih to nazvao razumnijim. Ja bih to nazvao dijeljenjem u bolesti ratnog razmišljanja.
Trump nije u krivu, kao što sugeriraju pojedini američki mediji, jer preuzima zasluge za povećanje potrošnje na oružje članica NATO-a, dok su u stvarnosti članice NATO-a sve više trošile na ratne pripreme prije nego što je Trump bio predsjednik, dok je Trump bio predsjednik, i od tada Tramp je bio predsednik. Trump griješi jer je trošenje sve više i više na ratne pripreme zao, masovno ubilački poduhvat koji vodi ka još više ratova, dok oduzima sredstva od zdravstva, obrazovanja, penzionisanja, životne sredine, stanovanja, hrane i svega za šta vrijedi živjeti. Ideja da bilo ko u Evropi možda nije ratom zaluđeni manijak koji se bavi slobodom, i da bi umjesto toga mogao dati prednost nečemu drugom osim vojnim izdacima čini se doslovno nezamislivom za obje strane američke debate o NATO-u.
Kada NATO u julu u Washingtonu bude slavio 75 godina svog postojanja, neki od nas će reći Ne NATO-u i Da miru, a da se pritom ne pridruže ni jednoj strani uobičajene debate. Vidi https://nonatoyespeace.org
6 Responses
David – Pratim tvoj rad s entuzijazmom najmanje 75 godina. Od početka sam vas ohrabrivao da otvorite radikalnu perspektivu, malo dalje od Overtonovog prozora. 2007. godine sam vas ohrabrivao da pogledate dokaze da događaji od 9. septembra nisu samo cinično i oportunistički iskorišćeni za dobijanje podrške za invaziju na Irak – da su sami napadi 11. septembra bili orkestrirani od strane neokonzervatisa unutar Bušove administracije. , događaj lažne zastave izmišljen da gurne našu naciju u rat. Zapamtite Maine. Pearl Harbor. Zaljev Tonkin.
U ovom slučaju, vjerujem da postoji velika šansa da je izraelski Mossad podstakao i ohrabrio napad 7. oktobra. Svakako, mogu se iznijeti jaki argumenti da je ID dozvolio probijanje barijera Gaze i stajao po strani satima dok je Hamas napadao civile u regija.
Oni ubijaju ljude na desetine hiljada. Na otvorenom. Javno oglašeno. Nešto tajno može biti tajnije, ali ne može biti gore ili čak ni izdaleka uporedivo. Fokusiraj se, čoveče.
Odlično! Molimo napišite vrisak SVIJET !!!
Trebalo bi biti "17 godina", a ne 75.
David – Vi pišete ”trošenje sve više i više na ratne pripreme je zao, masovni ubistven poduhvat koji vodi ka još više ratova, dok oduzima sredstva od zdravstva, obrazovanja, penzije, životne sredine, stanovanja, hrane i svega za šta vrijedi živjeti”
ok, onda pričaš o oporezivanju. Da, hajde da razgovaramo o porezima. Hajde da razgovaramo o prebacivanju poreza na rad i proizvodnju na nezarađeni prihod, višak vrednosti, na zemlju i prirodna bogatstva oko kojih se vode ratovi kako bi se iz jednačine izbacio motiv dominacije i profiterstva i umesto toga ubacio „deli zemljišno zemljište i prirodna bogatstva putem prelaska poreza na rentu za zajedničku imovinu.” I prestanimo slati porezne dolare u beznadežno korumpiranu saveznu vladu i zadržimo svoj novac/energiju u našim lokalnim područjima, prebacimo porez na imovinu u porez na zakupninu (aka porez na vrijednost zemljišta) kako bismo iskoristili lokalna tržišta za zadovoljenje lokalnih potreba (npr. pristupačno stanovanje za sve?) i neka lokalno stanovništvo odluči kako onda žele da se njihova javna sredstva potroše (participativno budžetiranje.) Relativno lako za napraviti. Allentown, treći po veličini grad u Pennsylvaniji, glasao je za ovakav pristup lokalnim javnim finansijama i kada je Harrisburg krenuo u tom smjeru za nekoliko godina, od drugog grada s najvećim problemima u SAD-u postao je jedan od gradova s najvišim kvalitetom života. Iskorištavanje moći poreskih dolara na ovaj način može rezultirati više dobrih poslova nego što ih pruža vojno-industrijski kompleks. Pomaknimo se dalje od stare desnice i stare ljevice i prepoznamo da je podjela zaista između političara koji su za narod (više lokalnih nego Kongresnih) i političara koji su u džepovima predatora. Pa hajde da to uradimo!
Drago mi je da ponovo vidim vezu između poreza i rata. Neki ljudi su slijedili primjer nekih kvekera tokom Vijetnamskog rata i od poreza odbili od % koji je otišao Pentagonu.
Želeo bih da počnem da gradim kampanju sa sloganima poput "Neću platiti tvoje ubice" odbijajući deo mog poreza za koji mislim da ide ratnim profiterima, Wall st investitorima u ubijanje preduzeća, i donirajući ga umesto toga 501C3s.