Zašto su siromašni patrioti?

By David Swanson, Jun 15, 2018.

Trebali bismo biti veoma zahvalni Francescu Duini za njegovu novu knjigu, Pokvaren i patriotski: zašto siromašni Amerikanci vole svoju zemlju. On počinje sa sljedećom dilemom. Siromašni u Sjedinjenim Državama su u mnogo čemu lošiji nego u drugim bogatim zemljama, ali su patriotski nego siromašni u tim drugim zemljama i još patriotski nego bogatiji u svojoj zemlji. Njihova zemlja je (među bogatim zemljama) na vrhu nejednakosti, a dno u socijalnoj podršci, a ipak oni u velikoj mjeri vjeruju da su Sjedinjene Države "u osnovi bolje od drugih zemalja". Zašto?

Duina nije pokušao sam sebe da zavede. Izašao je i pregledao patriotske siromašne ljude u Alabami i Montani. Pronašao je varijacije između ta dva mesta, kao što su ljudi koji vole vladu jer im pomažu malo i ljudi koji vole vladu jer im uopšte ne pomažu. Pronašao je varijacije između muškaraca i žena i rasnih grupa, ali uglavnom je našao intenzivan patriotizam izgrađen oko identičnih mitova i fraza.

Mislim da je vredno istaći da su bogatiji Amerikanci samo malo manje patriotski od siromašnih Amerikanaca, i da je moralno pitanje zašto treba voljeti instituciju koja stvara velike patnje za druge identična s onim zašto treba voljeti instituciju koja stvara velike patnja za sebe (i da je najveća patnja koju vlada SAD stvara izvan Sjedinjenih Država). Pretpostavljam da se mnogo toga što je Duina pronašla među siromašnima može naći u nekim varijacijama među manje siromašnima.

Duina je veoma poštovan prema svima s kojima je razgovarao, i vrlo akademski u svojoj prozi. Ali on citira dovoljno izjava svojih sagovornika da bi bilo sasvim jasno, mislim, da je njihov patriotizam u velikoj meri namerno obmanljiva religiozna vera zasnovana na nepoznavanju i izbegavanju činjenica. Baš kao što su manje bogati malo više religiozno, oni su takođe malo patriotski, i ne crtaju jasnu liniju između njih. Duina izvještava da su ga mnogi ljudi s kojima je razgovarao uvjerili da je Bog favorizirao Sjedinjene Države iznad svih drugih nacija. Jedan čovek je čak objasnio svoj i ekstremni patriotizam kao religioznu potrebu da veruje u nešto kada se bori, nešto da pruži “dostojanstvo”. Naravno, postoji paralela sa američkim rasizmom, kao što su mnogi jadni bijeli Amerikanci stoljećima prianjali. na ideju da su barem bolje od ne-belih. Verovanje da je bar jedan bolji od ne-Amerikanaca je široko rasprostranjeno u svim demografskim grupama.

Duina napominje da čak i za one koji se očajnički bore uvjerenje da je sve u redu i samo sistem oko njih može biti lakše umu nego prepoznati nepravdu. Ako bi ljudima bilo bolje, paradoksalno, njihov patriotizam bi se mogao smanjiti. Patriotizam također opada kako se obrazovanje povećava. Čini se da će se verovatno smanjivati ​​jer se prenose određene vrste informacija i stavovi. Baš kao što se pokazalo da ljudi favorizuju bombardovanje nacije u obrnutoj srazmjeri s njihovom sposobnošću da je ispravno lociraju na karti, pretpostavljam da bi ljudi bili manje vjerovatno vjerovali da će ih Sjedinjene Države tretirati bolje nego što bi to bila skandinavska zemlja ako bi znali o skandinavskim zemljama. Oni trenutno ne znaju.

Duina navodi ljude koji su ga uvjerili da svaki Šveđanin bježi iz Švedske čim završi besplatno školovanje, da Kanada može imati zdravstvenu zaštitu, ali je diktatura, da će u Njemačkoj ili Rusiji odrezati ruku ili jezik, u komunističkom Japanu oni će vam odseći glavu zbog govora protiv predsednika, itd. Mogu li sva ova uverenja, sve u istom pravcu (da omalovažavaju druge nacije) biti nevine greške? Jedan čovjek uvjerava Duinu da su druge nacije inferiorne jer se upuštaju u javna pogubljenja, a zatim se zalažu za javna pogubljenja u Sjedinjenim Državama. Jedan broj ljudi proglašava SAD superiornijim zato što ima slobodu vjeroispovijesti, a zatim odbacuje ideju da bilo koji ne-kršćanin može ikada biti američki predsjednik. Beskućnici ga uvjeravaju da su Sjedinjene Države suštinska zemlja mogućnosti.

Mnogi govore o “slobodi”, au mnogim slučajevima podrazumijevaju slobode navedene u Pravilniku o pravima, ali u drugima to znači slobodu kretanja ili vožnje. Oni suprotstavljaju ovu slobodu kretanju sa diktaturama, uprkos tome što imaju malo ili nimalo iskustva sa diktaturama, iako se čini da je najbolje suprotstavljeno nečemu što su siromašni Amerikanci verovatno više upoznati sa: masovnim zatvaranjem.

Verovanje da ratovi oko stranih naroda pomažu njihovim žrtvama i da su činovi velikodušnosti čini se gotovo univerzalnim, a strani narodi se često omalovažavaju zbog toga što imaju ratove (bez očigledne svesti da mnogi od tih ratova uključuju američku vojsku koja se finansira milionima puta sredstva koja bi bila potrebna za eliminaciju siromaštva u Sjedinjenim Državama). Jedan čovek veruje da je Vijetnam i dalje podeljen na pola kao Koreja. Drugi vjeruju da je predsjednik Iraka pozvao Sjedinjene Države da ga napadnu. Drugi se jednostavno ponosi time što Sjedinjene Države imaju "najbolju vojsku". Na pitanje o američkoj zastavi, mnogi odmah izražavaju ponos zbog "slobode" i "ratova". Nekoliko libertarijanaca izrazilo je podršku za vraćanje trupa, okrivljujući druge nacije za svoje nespremnost da budu civilizovani - uključujući i one na Bliskom istoku, koji "nikada nije bio civilizovan".

Postoji slična snažna podrška neverovatno destruktivnom širenju oružja u Sjedinjenim Državama kao nešto što čini SAD superiornijim.

Jedna greška koja se pripisuje drugim zemljama je oduzimanje djece od roditelja, a ipak se pretpostavlja da su bar neki koji osuđuju tu praksu pronašli način da ga izgovore ili ne postanu svjesni toga u nedavnim vijestima iz Sjedinjenih Država.

Jedna od najčešćih grešaka je, međutim, odseći glave ljudi. Čini se da je to uobičajeno gledište o tome šta nije u redu sa stranim zemljama, da se gotovo pitam da li je američka podrška Saudijskoj Arabiji djelimično motivisana tako efikasnim sredstvom da se američka populacija drži pod sedativima.

Na neki način, američka javnost je uvjerena da uvijek uspoređuje Sjedinjene Države sa siromašnim zemljama, uključujući zemlje u kojima američka vlada podržava brutalne diktatore ili nameće ekonomske patnje, a nikada bogatim zemljama. Sama egzistencija zemalja koje su u lošijem položaju i iz kojih imigranti bježe u Sjedinjene Države općenito se uzima kao dokaz najveće nacije na statusu Zemlje, iako su imućniji imigranti bolji i poželjniji.

Rezultati uključuju pasivnu javnost koja je voljna da apsorbuje ogromne nepravde, javnost koja je spremna da prati političare koji im obećavaju da će ih zajebati, ali da to učini patriotski, javnost koja podržava ratove i odbacuje međunarodno pravo i saradnju, i javnost voljna da odbaci napredak u zdravstvo ili zakoni o oružju ili klimatske politike ili obrazovni sistemi ako su napravljeni u drugim zemljama.

Ova knjiga nam govori više o tome odakle je došao Trump od prošlih 18 mjeseci kablovskih vijesti, ali Trump je najmanje.

##

Knjige Davida Swansona uključuju Curing Exceptionalism.