Kada su se mirovni aktivisti sastali sa Američkim institutom za mir

David Swanson

U utorak sam učestvovao u debati koja je uključivala veće neslaganje nego bilo koja izložena debata Demokratskih predsjedničkih kandidata te večeri. Grupa mirovnih aktivista sastala se sa predsednikom, članom odbora, nekim potpredsednicima i višim saradnikom u takozvanom US Institutu za mir, američkoj vladinoj instituciji koja svake godine troši desetine miliona javnih dolara na stvari tangencijalno povezane miru (uključujući promovisanje ratova), ali tek treba da se suprotstavi jednom američkom ratu u svojoj 30-godišnjoj istoriji.

(Fotografija Davida Swansona i Nancy Lindborg od Alli McCracken.)

Bez Andersona Coopera iz CNN-a koji bi nas odmaknuo od problema u nazivanju imenima i trivijalnošću, zaglibili smo se u suštinu. Jaz između kulture mirovnih aktivista i kulture Američkog instituta za mir (USIP) je ogroman.

Stvorili smo i iskoristili priliku za isporuku peticija koju biste trebali potpisati ako niste, pozivajući USIP da ukloni iz svog odbora istaknute ratne trgovce i članove odbora za oružja. Peticija također preporučuje brojne ideje za korisne projekte na kojima bi USIP mogao raditi. O tome sam pisao ranije OVDJE i OVDJE.

Pojavili smo se u utorak u otmjenoj novoj zgradi USIP-a pored Lincolnovog spomenika. U mramoru su uklesana imena sponzora USIP-a, od Lockheed Martina pa do mnogih glavnih korporacija za naoružanje i naftu.

Na sastanku iz mirovnog pokreta bili su Medea Benjamin, Kevin Zeese, Michaela Anang, Alli McCracken i ja. Predstavnici USIP-a bili su predsjednica Nancy Lindborg, vd potpredsjednik Središnjeg istoka i Afrike Centar Manal Omar, direktor mirovnih fondacija, Steve Riskin, član odbora Joseph Eldridge i viši politički saradnik Maria Stephan. Uzeli su 90 minuta da razgovaraju sa nama, ali činilo se da nemaju interes da ispune bilo koji od naših zahteva.

Tvrdili su da odbor nije bio prepreka bilo čemu što su htjeli, tako da nije bilo smisla mijenjati članove odbora. Tvrdili su da su već uradili neke od projekata koje smo predložili (i radujemo se što ćemo vidjeti te detalje), ali su bili nezainteresovani za sprovođenje bilo kojeg od njih.

Kad smo predložili da se na bilo koji mogući način zalažu protiv američkog militarizma, odgovorili su s nekoliko glavnih opravdanja da to ne čine. Prvo, tvrdili su da će, ako učine bilo što što negoduje Kongresu, njihovo financiranje presušiti. To je vjerovatno istina. Drugo, tvrdili su da se uopće ne mogu zalagati ni za što ni protiv čega. Ali to nije istina. Zalagali su se za zonu zabranjenog leta u Siriji, promjenu režima u Siriji, naoružavanje i obuku ubojica u Iraku i Siriji, te (mirnije) za podržavanje nuklearnog sporazuma s Iranom. Sve vrijeme svjedoče pred Kongresom i u medijima, zalažući se za stvari lijevo i desno. Nije me briga ako takve aktivnosti nazivaju drugačije nego zagovaranje, samo bih volio da vide više od onoga što su radili na Iranu, a manje od onoga što su radili prema Siriji. A po zakonu su potpuno slobodni zagovarati čak i zakone sve dok to traži član Kongresa.

Kada sam prvi put komunicirao sa našom USIP-om o našoj peticiji, izrazili su interes za eventualnim radom na jednom ili više projekata koje smo predložili, uključujući i izvještaje koje predlažemo u peticiji koju oni pišu. Kad sam u utorak pitao o idejama za izvještaje, odgovor je bio da jednostavno nemaju osoblje. Imaju stotine osoblja, rekli su, ali svi su zauzeti. Dali su hiljade grantova, rekli su, ali nisu mogli dati ni za što takvo.

Ono što može pomoći u objašnjavanju niza izgovora koji su nam ponuđeni je još jedan faktor kojeg još nisam dodirnuo. Čini se da USIP zapravo vjeruje u rat. Predsjednica USIP-a Nancy Lindborg imala je neobičan odgovor kad sam predložila da je poziv senatoru Tomu Cottonu da dođe govoriti u USIP o potrebi duljeg rata protiv Afganistana problem. Rekla je da je USIP morao ugoditi Kongresu. OK, dobro. Zatim je dodala da vjeruje da postoji prostor za neslaganje oko toga kako ćemo točno postići mir u Afganistanu, da postoji više mogućih putova do mira. Naravno da nisam mislio da ćemo "mi" sklopiti mir u Afganistanu, želio sam da "mi" izađemo odatle i omogućimo Afganistancima da počnu raditi na tom problemu. Ali pitao sam Lindborg da li je jedan od njezinih mogućih putova ka miru bio rat. Tražila je od mene da definišem rat. Rekao sam da je rat upotreba američke vojske za ubijanje ljudi. Rekla je da bi odgovor mogli biti "neborbene trupe". (Primjećujem da su ljudi, bez obzira na sve njihove neborbe, još uvijek samo izgorjeli u bolnici.)

Sirija je iznijela sličnu perspektivu. Iako je Lindborg tvrdila da je promocija rata USIP-a protiv Sirije neslužbeno djelo jednog osoblja, ona je rat u Siriji opisala na potpuno jednostran način i postavila pitanje što se može učiniti s brutalnim diktatorom poput Asada koji ubija ljude "bačvom" bombe “, žaleći zbog nedostatka„ akcije “. Vjerovala je da će bombaški napad u bolnici u Afganistanu učiniti predsjednika Obamu još nesklonijim upotrebi sile. (Ako je ovo nevoljko, ne bih volio vidjeti želju!)

Pa šta USIP radi ako se ne suprotstavlja ratu? Ako se neće suprotstaviti vojnoj potrošnji? Ako to neće potaknuti prelazak na mirnu industriju? Ako ne postoji ništa zbog čega će riskirati financiranje, koje dobro djelo štiti? Lindborg je rekao da je USIP proveo svoju prvu deceniju stvarajući područje mirovnih studija razvijajući kurikulum za njega. Prilično sam siguran da je to pomalo anahrono i pretjerano, ali pomoglo bi objasniti nedostatak ratne opozicije u programima mirovnih studija.

Od tada je USIP radio na vrstama stvari koje se podučavaju u programima mirovnih studija finansirajući grupe na terenu u problematičnim zemljama. Nekako problematične zemlje kojima se privuče najveća pažnja uglavnom su one poput Sirije koju američka vlada želi srušiti, a ne one poput Bahreina koje američka vlada želi podržati. Ipak, postoji puno dobrog rada koji se finansira. To je samo posao koji se ne suprotstavlja direktno američkom militarizmu. A budući da su SAD najveći svjetski dobavljač naoružanja i najveći svjetski investitor i korisnik rata, i zato što je nemoguće izgraditi mir pod američkim bombama, ovaj je posao ozbiljno ograničen.

Ograničenja pod kojima je USIP ili koji vjeruje da je ispod ili mu ne smeta (a entuzijasti za stvaranje „Odjela za mir“ trebaju obratiti pažnju) su ona koja su stvorili korumpirani i militaristički Kongres i Bijela kuća. USIP je na našem sastanku otvoreno rekao da su osnovni problem korumpirani izbori. Ali kada neki dio vlade učini nešto manje militarističko od nekog drugog dijela, poput pregovora o sporazumu s Iranom, USIP može igrati ulogu. Dakle, naša je uloga, možda, gurnuti ih da igraju tu ulogu što je više moguće, kao i odmaknuti od takvih bijesa kao što je promicanje rata u Siriji (za koji zvuči kao da bi ga sada većinom mogli prepustiti članovima odbora).

Kad smo razgovarali o članovima odbora USIP-a i nismo stigli nigdje, predložili smo savjetodavni odbor koji bi mogao uključivati ​​mirovne aktiviste. To nikuda nije otišlo. Stoga smo im predložili da stvore vezu sa mirovnim pokretom. Ta se ideja svidjela USIP-u. Zato budite spremni za vezu sa Institutom. Počnite potpisivanjem peticije.