Kent Shifferd
Šta može biti gore od nuklearnog rata? Nuklearna glad nakon nuklearnog rata. A gdje će najverovatnije izbiti nuklearni rat? Granica Indije i Pakistana. Obje su zemlje nuklearno naoružane, i iako su njihovi arsenali "mali" u odnosu na SAD i Rusiju, izuzetno su smrtonosni. Pakistan ima oko 100 nuklearnih oružja; Indija oko 130. Oni su od 1947. godine vodili tri rata i ogorčeno se bore za kontrolu nad Kašmirom i za utjecaj u Avganistanu. Iako se Indija odrekla prve upotrebe, ma koliko god to vrijedilo, Pakistan nije, izjavivši da će u slučaju predstojećeg poraza od ogromnih indijskih konvencionalnih snaga prvo udariti nuklearnim oružjem.
Često je zveckanje sabljom. Pakistanski premijer Nawaz Sharif rekao je da bi se mogao dogoditi četvrti rat ako se pitanje Kašmira ne riješi, a indijski premijer Manmohan Singh odgovorio je da Pakistan "nikada neće dobiti rat u mom životu".
Nuklearna Kina, koja je već neprijateljski raspoložena prema Indiji, takođe bi mogla brzo da se uključi u sukob između dva neprijatelja, a Pakistan je na ivici da postane propala država - razvoj nepoznat i samim tim veoma rizičan za naciju-naciju.
Stručnjaci predviđaju da će nuklearni rat između Indije i Pakistana ubiti oko 22 miliona ljudi od eksplozije, akutne radijacije i vatrenih oluja. Međutim, globalna glad izazvana tako "ograničenim" nuklearnim ratom rezultirala bi dvjema milijardama smrtnih slučajeva tokom 10 godina.
Tačno, nuklearna glad. Rat koji bi koristio manje od polovine oružja podigao bi u zrak toliko crne čađe i zemlje da bi izazvao nuklearnu zimu. Takav je scenarij bio poznat još 1980-ih, ali niko nije izračunao utjecaj na poljoprivredu.
Ozračeni oblak bi pokrivao ogromne dijelove Zemlje, donoseći niske temperature, kraće sezone rasta, iznenadne ekstremne temperature koje ubijaju useve, izmijenjene obrasce padavina i ne bi se raspršili oko 10 godina. Sada, novi izveštaj zasnovan na nekim veoma sofisticiranim studijama otkriva gubitke usjeva koji bi rezultirali i broj ljudi koji bi bili izloženi riziku od neuhranjenosti i izgladnjivanja.
Računarski modeli pokazuju pad broja pšenice, pirinča, kukuruza i soje. Ukupna proizvodnja usjeva pala bi, dosegnuvši najniži nivo u petoj godini i postepeno se oporavljajući do desete godine. Kukuruz i soja u Iowi, Illinoisu, Indiani i Missouriju trpjeli bi u prosjeku 10 posto, a u petoj godini 20 posto. U Kini bi kukuruz tokom desetljeća pao za 16 posto, pirinač za 17 posto, a pšenica za 31 posto. Evropa bi takođe imala pad.
Pogoršavajući utjecaj, na svijetu već postoji gotovo 800 miliona pothranjenih ljudi. Samo 10-postotni pad unosa kalorija dovodi ih do rizika od gladi. I mi ćemo dodati stotine miliona ljudi svjetskoj populaciji u narednih nekoliko decenija. Samo da ostanemo ravnomjerni, trebat će nam stotine miliona više obroka nego što ih sada proizvodimo. Drugo, u uvjetima zime izazvane nuklearnim ratom i ozbiljne nestašice hrane, oni koji to imaju će napasti. To smo vidjeli kada je suša pre nekoliko godina smanjila proizvodnju i kada je nekoliko država izvoznica hrane prestalo da izvozi. Ekonomski poremećaji na tržištima hrane bili bi ozbiljni i cijena hrane će rasti kao i tada, stavljajući dostupnu hranu van dosega miliona. A ono što prati glad je epidemijska bolest.
"Nuklearna glad: Dvije milijarde ljudi u riziku?" izvještaj je svjetske federacije medicinskih društava, Međunarodnih liječnika za sprečavanje nuklearnog rata (dobitnici Nobelove nagrade za mir, 1985.) i njihove američke podružnice, Liječnici za društvenu odgovornost. Na mreži je nahttp://www.psr.org/resources/two-billion-at-risk.html Nemaju političku sjekiru za brušenje. Njihova jedina briga je ljudsko zdravlje.
Šta možeš učiniti? Jedini način da se uverimo da se ova globalna katastrofa neće dogoditi je da se pridružimo globalnom pokretu za ukidanje ovog oružja za masovno uništavanje. Započnite s međunarodnom kampanjom za ukidanje nuklearnog oružja (http://www.icanw.org/). Ukinuli smo ropstvo. Možemo se riješiti ovih strašnih instrumenata uništenja.
+ + +
Dr Kent Shifferd, (kshifferd@centurytel.net) je povjesničar koji je 25 godina predavao povijest okoliša i etiku na Wisconsin's Northland Collegeu. Autor je knjige Od rata do mira: Vodič za sljedećih stotinu godina (McFarland, 2011), a udruženje PeaceVoice objavljuje.
