Autor Thomas Knapp, 1. avgusta 2017. OpEdNews.
Odbrambeno, raspršivanje američke vojske po komadima širom svijeta – posebno u zemljama u kojima stanovništvo zamjera to vojno prisustvo – umnožava broj ranjivih američkih ciljeva. Svaka baza mora imati svoj zasebni sigurnosni aparat za neposrednu odbranu, i mora održavati (ili se barem nadati) sposobnost pojačanja i opskrbe s drugih mjesta u slučaju kontinuiranog napada. To čini raštrkane američke snage više, a ne manje, ranjivim.
Kada je riječ o odmazdi i tekućim operacijama, američke strane baze su više stacionarne nego mobilne, a u slučaju rata sve one, a ne samo one koje su uključene u ofanzivne misije, moraju trošiti resurse na vlastitu sigurnost koja bi inače mogla biti uložena u te misije.
Oni su takođe suvišni. SAD već posjeduju stalne i pokretne snage koje su daleko pogodnije za projektiranje sile preko horizonta u svaki kutak planete na zahtjev: svoje udarne grupe nosača, kojih ima 11 i od kojih svaka navodno raspolaže s većom vatrenom moći nego što je utrošeno sa svih strana tokom celog Drugog svetskog rata. SAD drže ove moćne pomorske snage u stalnom pokretu ili na stanici u raznim dijelovima svijeta i mogu ukloniti jednu ili više takvih grupa s bilo koje obale za nekoliko dana.
Svrhe stranih američkih vojnih baza su djelimično agresivne. Naši političari vole ideju da je sve što se dešava svuda njihova stvar.
Oni su takođe delimično finansijski. Glavna svrha američkog “odbrambenog” establišmenta od Drugog svjetskog rata bila je prebacivanje što više novca iz vaših džepova na bankovne račune politički povezanih “odbrambenih” izvođača. Strane baze su lak način da se upravo na taj način upućuju velike količine novca.
Zatvaranje tih stranih baza i vraćanje trupa kući su suštinski prvi koraci u stvaranju stvarne nacionalne odbrane.
Thomas L. Knapp je direktor i viši analitičar vijesti u William Lloyd Garrison centru za novinarstvo Libertarian Advocacy (thegarrisoncenter.org). Živi i radi na sjeveru centralne Floride.
