Izveštaj britanskog parlamenta detaljno opisuje kako se NATO-ov 2011 rat u Libiji zasnivao na lažima

Britanska istraga: Gadafi nije namjeravao masakrirati civile; Zapadno bombardovanje je pogoršalo islamistički ekstremizam

Autor Ben Norton, salon

„Libija: Ispitivanje intervencije i kolapsa i buduće političke opcije Velike Britanije“, istrage dvostranačkog Komiteta za vanjske poslove Donjeg doma, oštro osuđuje ulogu Velike Britanije u ratu, koji je srušio vladu libijskog lidera Muamera Qaddafija i gurnuo sjevernoafričku zemlju u haos.

“Nismo vidjeli nikakve dokaze da je Vlada Ujedinjenog Kraljevstva izvršila odgovarajuću analizu prirode pobune u Libiji”, navodi se u izvještaju. “Strategija Ujedinjenog Kraljevstva je zasnovana na pogrešnim pretpostavkama i nepotpunom razumijevanju dokaza.”

Komitet za vanjske poslove zaključuje da britanska vlada “nije uspjela identificirati da je prijetnja civilima bila prenaglašena i da su pobunjenici uključivali značajan islamistički element”.

Istraga o Libiji, koja je pokrenuta u julu 2015. godine, temelji se na više od godinu dana istraživanja i intervjua s političarima, akademicima, novinarima i drugima. Izveštaj, koji je objavljen 14. septembra, otkriva sledeće:

• Gadafi nije planirao masakriranje civila. Ovaj mit su preuveličali pobunjenici i zapadne vlade, koje su svoju intervenciju zasnivale na malo inteligencije.
• Prijetnja islamističkih ekstremista, koji su imali veliki utjecaj na ustanak, zanemarena je — a NATO bombardovanje je ovu prijetnju učinilo još gorom, dajući ISIS-u bazu u sjevernoj Africi.
• Francuska, koja je pokrenula vojnu intervenciju, bila je motivisana ekonomskim i političkim interesima, a ne humanitarnim.
• Ustanak — koji je bio nasilan, a ne miran — vjerovatno ne bi bio uspješan da nije bilo strane vojne intervencije i pomoći. Strani mediji, posebno katarska Al Jazeera i Al Arabiya iz Saudijske Arabije, također su širili nepotkrijepljene glasine o Gadafiju i libijskoj vladi.
• NATO bombardovanje uvalilo je Libiju u humanitarnu katastrofu, ubivši na hiljade ljudi i još više stotina hiljada ljudi, pretvarajući Libiju iz afričke zemlje sa najvišim životnim standardom u ratom razorenu državu.

Mit da će Gadafi masakrirati civile i nedostatak informacija

"Uprkos njegovoj retorici, tvrdnja da je Muamer Gadafi naredio masakr civila u Bengaziju nije potkrijepljena dostupnim dokazima", jasno navodi Komitet za vanjske poslove.

"Iako je Muamer Gadafi sigurno prijetio nasiljem protiv onih koji su se naoružavali protiv njegove vladavine, to nije nužno značilo prijetnju svima u Bengaziju", nastavlja se u izvještaju. Ukratko, s neopravdanom sigurnošću je predstavljen razmjer prijetnje civilima.

Sažetak izvještaja također navodi da rat “nije bio obaviješten tačnim obavještajnim podacima”. Dodaje se: "Američki obavještajni zvaničnici su navodno opisali intervenciju kao 'odluku obavještajnih službi'."

Ovo ide u prilog onome što su političke ličnosti tvrdile uoči NATO bombardovanja. Poslije nasilni protesti izbio je u Libiji u februaru, a Bengazi, drugi po veličini grad u Libiji, zauzeli su pobunjenici, prognane opozicione ličnosti poput Solimana Bouchuiguira, predsjednika Libijske lige za ljudska prava sa sjedištem u Evropi,tvrdio da će, ako Gadafi ponovo zauzme grad, "doći do pravog krvoprolića, masakra kakav smo vidjeli u Ruandi."

U izvještaju britanskog parlamenta se, međutim, navodi da je libijska vlada preuzela gradove od pobunjenika početkom februara 2011. godine, prije nego što je NATO započeo svoju kampanju zračnih napada, a Gadafijeve snage nisu napale civile.

U izvještaju se ističe 17. marta 2011. — dva dana prije nego što je NATO počeo bombardovanje — Gadafi je rekao pobunjenicima u Bengaziju: „Bacite svoje oružje, baš kao što su to radila vaša braća u Adždabiji i drugim mjestima. Položili su oružje i bezbedni su. Nikada ih nismo gonili.”

Komitet za vanjske poslove dodaje da, kada su snage libijske vlade u februaru ponovo zauzele grad Ajdabiya, nisu napale civile. Gadafi je "također pokušao umiriti demonstrante u Bengaziju ponudom razvojne pomoći prije nego što je konačno rasporedio trupe", dodaje se u izvještaju.

U drugom primjeru, izvještaj pokazuje da su, nakon borbi u februaru i martu u gradu Misrati - trećem po veličini gradu u Libiji, koji su također zauzeli pobunjenici - samo oko 1 posto ljudi koje je ubila libijska vlada bili žene ili djeca.

"Razlika između muških i ženskih žrtava ukazuje na to da su snage Gadafijevog režima ciljale muške borce u građanskom ratu i da nisu neselektivno napale civile", kaže komitet.

Visoki britanski zvaničnici priznali su u istrazi Parlamenta da nisu razmatrali stvarne Gadafijeve akcije, te su umjesto toga pozvali na vojnu intervenciju u Libiji na osnovu njegove retorike.

U februaru, Gadafi je dao žestok govor prijeteći pobunjenicima koji su zauzeli gradove. Rekao je da ih je "malo malo" i "malo terorista" i nazvao ih "pacovima" koji "pretvaraju Libiju u emirate Zawahirija i bin Ladena", misleći na vođe Al-Kaide.

Na kraju svog govora, Gadafi je obećao da će "očistiti Libiju, centimetar po inč, kuću po kuću, kuću po kuću, uličicu po uličicu" od ovih pobunjenika. Mnogi zapadni mediji su, međutim, implicirali ili direktno izvještavali da je njegova primjedba zamišljena kao prijetnja svim demonstrantima. Izraelski novinar popularizovano ovu liniju pretvarajući je u pjesmu pod nazivom “Zenga, Zenga” (arapski za “alleyway”). YouTube video sa remiksiranim govorom kružio je cijelim svijetom.

Komitet za vanjske poslove u svom izvještaju napominje da su britanski zvaničnici u tom trenutku imali “nedostatak pouzdanih obavještajnih podataka”. William Hague, koji je služio kao britanski državni sekretar za vanjske i zajedničke poslove tokom rata u Libiji, tvrdio je pred komitetom da je Gadafi obećao „da će ići od kuće do kuće, sobe do sobe, osveteći se narodu Bengazija, ” pogrešno citirajući Gadafijev govor. Dodao je: "Mnogo ljudi će umrijeti."

„S obzirom na nedostatak pouzdanih obavještajnih podataka, i lord Hejg i dr. Foks istakli su uticaj retorike Muamera Gadafija na njihovo donošenje odluka“, navodi se u izveštaju, takođe pominjujući tadašnjeg državnog sekretara za odbranu Liama ​​Foksa.

George Joffé, učenjak na King's College London University i stručnjak za Bliski istok i Sjevernu Afriku, rekao je Komitetu za vanjske poslove za njegovu istragu da, iako je Gadafi ponekad koristio zastrašujuću retoriku koja je "bila prilično zaleđena", prošli primjeri pokazuju da dugogodišnji libijski vođa bio je "veoma oprezan" da izbjegne civilne žrtve.

U jednom slučaju, primijetio je Joffé, “umjesto da pokušava da otkloni prijetnje režimu na istoku, u Kirenaici, Gadafi je proveo šest mjeseci pokušavajući da smiri plemena koja su se tamo nalazila”.

Gadafi bi "bio veoma oprezan u stvarnom odgovoru", rekao je Joffé u izvještaju. “Strah od masakra civila bio je jako precijenjen.”

Alison Pargeter, viši naučni saradnik na Royal United Services Institute i specijalista za Libiju koja je takođe intervjuisana za istragu, složila se sa Jofféom. Ona je komitetu rekla da u to vrijeme nije bilo “stvarnih dokaza da se Gadafi pripremao da pokrene masakr protiv vlastitih civila”.

“Emigranti koji se suprotstavljaju Muameru Gadafiju iskoristili su nemire u Libiji preuveličavajući prijetnju civilima i ohrabrujući zapadne sile da intervenišu”, navodi se u izvještaju, sumirajući Jofféovu analizu.

Pargeter je dodao da su Libijci koji su se protivili vladi preuveličali Gadafijevu upotrebu "plaćenika" - termina koji su često koristili kao sinonim za Libijce podsaharskog porijekla. Pargeter je rekla da su joj Libijci rekli: „Afrikanci dolaze. Oni će nas masakrirati. Gadafi šalje Afrikance na ulice. Ubijaju naše porodice.”

„Mislim da je to bilo jako pojačano“, rekao je Pargeter. Ovaj pojačani mit doveo je do ekstremnog nasilja. Crni Libijci su bili nasilno ugnjetavani od strane libijskih pobunjenika. Associated Press prijavljeno septembra 2011., „pobunjeničke snage i naoružani civili prikupljaju hiljade crnih Libijaca i migranata iz podsaharske Afrike.“ Napominje se: "Skoro svi pritvorenici kažu da su nevini radnici migranti."

(Zločini pobunjenika počinjeni nad crnim Libijcima bi postali još gori. 2012. godine pojavili su se izvještaji da su crni Libijci bili staviti u kaveze pobunjenici i prisiljeni da jedu zastave. Kao što Salon ima prethodno prijavljeno, Human Rights Watch takođerupozorio 2013. o “ozbiljnim i tekućim kršenjima ljudskih prava stanovnika grada Tawergha, za koje se naširoko smatra da podržavaju Moamera Gadafija”. Stanovnici Tawerghe su uglavnom bili potomci crnih robova i bili su veoma siromašni. Human Rights Watch je izvijestio da su libijski pobunjenici izvršili “prisilno raseljavanje otprilike 40,000 ljudi, arbitrarna zatvaranja, mučenja i ubistva su široko rasprostranjena, sistematska i dovoljno organizirana da predstavljaju zločine protiv čovječnosti.”)

U julu 2011. portparol State Departmenta Mark Toner priznat da je Gadafi “neko ko je predan prenapuhanoj retorici,” ali, u februaru, zapadne vlade su ovaj govor stavile na oružje.

Komitet za vanjske poslove u svom izvještaju napominje da se, uprkos nedostatku obavještajnih podataka, “Vlada Ujedinjenog Kraljevstva fokusirala isključivo na vojnu intervenciju” kao rješenje u Libiji, zanemarujući dostupne oblike političkog angažmana i diplomatije.

Ovo je u skladu sa izvještavanje The Washington Times, koji je otkrio da se Gadafijev sin Saif nadao da će pregovarati o prekidu vatre sa američkom vladom. Saif Qaddafi je tiho otvorio komunikaciju sa Zajedničkim načelnikom štabova, ali je tadašnja državna sekretarka Hillary Clinton intervenirala i zatražila od Pentagona da prestane razgovarati s libijskom vladom. "Sekretar Clinton uopće ne želi pregovarati", rekao je Saifu zvaničnik američke obavještajne službe.

U martu je sekretar Klinton pozvan Muammar Qaddafi je “stvore” “koje nema savjesti i prijetiće svakome na putu”. Clinton, koji je igrao a vodeću ulogu u guranju NATO bombardovanja iz Libije, tvrdio je da bi Gadafi uradio "užasne stvari" ako ne bude zaustavljen.

Od marta do oktobra 2011. godine, NATO je izvršio kampanju bombardovanja libijskih vladinih snaga. Tvrdilo je da provodi humanitarnu misiju zaštite civila. U oktobru je Gadafi brutalno ubijen - pobunjenici su ga sadomizirali bajonetom. (Čuvši vest o njegovoj smrti, sekretarka Klinton je uživo na televiziji objavila: „Došli smo, videli smo, umro je!“)

U izvještaju Komiteta za vanjske poslove se, ipak, ističe da je, iako je NATO intervencija prodavana kao humanitarna misija, njen tobožnji cilj ostvaren za samo jedan dan.

Dana 20. marta 2011., Gadafijeve snage su se povukle oko 40 milja izvan Bengazija, nakon što su francuski avioni napali. „Ako je primarni cilj koalicione intervencije bila hitna potreba da se zaštite civili u Bengaziju, onda je ovaj cilj postignut za manje od 24 sata“, navodi se u izveštaju. Ipak, vojna intervencija je trajala još nekoliko mjeseci.

U izvještaju se objašnjava “ograničena intervencija za zaštitu civila prerasla je u oportunističku politiku promjene režima”. Ovaj stav je, međutim, osporio Micah Zenko, viši saradnik u Vijeću za vanjske odnose. Zenko je za to koristio sopstvene materijale NATO-a pokazati da je "libijska intervencija bila u vezi s promjenom režima od samog početka."

U svojoj istrazi, Komitet za vanjske poslove citira Amnesty International iz juna 2011. godine izvještaj, koji je napomenuo da je „mnogo izvještavanje zapadnih medija od samog početka predstavljalo vrlo jednostran pogled na logiku događaja, prikazujući protestni pokret kao potpuno miran i više puta sugerirajući da režimske sigurnosne snage neobjašnjivo masakriraju nenaoružane demonstrante koji nisu predstavljali nikakvu sigurnost izazov.”

Članak originalno pronađen na Salon: http://www.salon.com/2016/09/16/uk-parliament-report-details-how-natos-2011-war-in-libya-was-based-on-lies/ #