Kredit: Ashitakka
Autor Lawrence S. Wittner, World BEYOND War, Oktobar 10, 2022
Rat u Ukrajini nam pruža još jednu priliku da razmotrimo šta bi se moglo učiniti u vezi sa ratovima koji nastavljaju da pustoše svijet.
Aktuelni ruski agresivni rat je posebno užasan, sa masovnom vojnom invazijom manjeg, slabijeg naroda, prijetnje nuklearnim ratom, rasprostranjeni ratni zločini, i carski aneksija. Ali, nažalost, ovaj strašni rat je samo jedan mali dio istorije nasilnog sukoba koji je karakterizirao hiljade godina ljudskog postojanja.
Zar zaista nema alternative ovom primitivnom i neizmjerno destruktivnom ponašanju?
Jedna od alternativa, koju su vlade dugo prihvatile, je da se vojna moć jedne nacije izgradi do te mjere da osigura ono što njeni zagovornici nazivaju “Mir kroz snagu”. Ali ova politika ima ozbiljna ograničenja. Vojno nagomilavanje jedne nacije druge nacije percipiraju kao opasnost po svoju sigurnost. Kao rezultat toga, oni obično odgovaraju na uočenu prijetnju jačanjem vlastitih oružanih snaga i formiranjem vojnih saveza. U ovoj situaciji razvija se eskalirajuća atmosfera straha koja često dovodi do rata.
Naravno, vlade nisu u potpunosti pogrešne u pogledu svoje percepcije opasnosti, jer nacije sa velikom vojnom moći zaista maltretiraju i napadaju slabije zemlje. Štaviše, oni vode ratove jedni protiv drugih. Ove tužne činjenice ne pokazuju samo ruska invazija na Ukrajinu, već i ponašanje drugih “velikih sila” u prošlosti, uključujući Španiju, Britaniju, Francusku, Njemačku, Japan, Kinu i Sjedinjene Države.
Da je vojna snaga donijela mir, rat ne bi bjesnio vekovima ili, u tom slučaju, bjesnio danas.
Još jedna politika izbjegavanja rata kojoj su se vlade povremeno okretale je izolacija, ili, kako njeni zagovornici ponekad kažu, „gledanje svoja posla“. Ponekad, naravno, izolacionizam drži pojedinačnu naciju oslobođenom užasa rata u kojem su učestvovale druge nacije. Ali, naravno, to ne čini ništa da zaustavi rat – rat koji bi, ironično, ionako mogao završiti da proguta tu naciju. Takođe, naravno, ako rat dobije agresivna, ekspanzionistička sila ili ona koja je postala arogantna zahvaljujući svojoj vojnoj pobjedi, izolovana nacija bi mogla biti sljedeća na dnevnom redu pobjednika. Na ovaj način, kratkoročna sigurnost se kupuje po cijeni dugoročne nesigurnosti i osvajanja.
Srećom, postoji i treća alternativa – ona koju su promicali glavni mislioci, pa čak i, ponekad, nacionalne vlade. A to je ojačano globalno upravljanje. Velika prednost globalnog upravljanja je njegova zamjena međunarodne anarhije međunarodnim pravom. To znači da bi, umjesto svijeta u kojem svaka nacija gleda isključivo na svoje interese—i samim tim, neizbježno završava u nadmetanju i, na kraju, u sukobu s drugim narodima—postojao svijet strukturiran oko međunarodne saradnje, kojom predsjedava nad vladom koju biraju ljudi svih nacija. Ako ovo zvuči pomalo kao Ujedinjene nacije, to je zato što je 1945. godine, pred kraj najrazornijeg rata u ljudskoj istoriji, svjetska organizacija stvorena s nečim takvim na umu.
Za razliku od “mirom kroz snagu” i izolacionizma, porota još uvijek nije u pitanju kada je riječ o korisnosti Ujedinjenih naroda u tom smislu. Da, uspjela je da okupi nacije svijeta da razgovaraju o globalnim pitanjima i da kreiraju globalne ugovore i pravila, kao i da spriječi ili okonča mnoge međunarodne sukobe i da koristi mirovne snage UN-a za razdvajanje grupa koje su uključene u nasilne sukobe. Takođe je pokrenuo globalnu akciju za socijalnu pravdu, održivost životne sredine, svetsko zdravlje i ekonomski napredak. S druge strane, Ujedinjene nacije nisu bile toliko efikasne koliko bi trebale biti, posebno kada je u pitanju podsticanje razoružanja i okončanje rata. Prečesto međunarodna organizacija ostaje samo usamljeni glas za globalni razum u svijetu kojim dominiraju moćne nacije koje vode rat.
Logičan zaključak je da, ako želimo razvoj mirnijeg svijeta, Ujedinjene nacije treba ojačati.
Jedna od najkorisnijih mjera koja bi se mogla preduzeti bila bi reforma Vijeća sigurnosti UN-a. Kako stvari sada stoje, bilo koja od njenih pet stalnih članica (SAD, Kina, Rusija, Britanija i Francuska) može staviti veto na akciju UN-a za mir. I to je često ono što oni rade, omogućavajući Rusiji, na primjer, da blokira akciju Vijeća sigurnosti kako bi se okončala njena invazija na Ukrajinu. Zar ne bi imalo smisla ukinuti veto, ili promijeniti stalne članice, ili razviti rotirajuće članstvo, ili jednostavno ukinuti Vijeće sigurnosti i prepustiti akciju za mir Generalnoj skupštini UN-a – entitetu koji, za razliku od Vijeća sigurnosti, predstavlja gotovo sve nacije svijeta?
Druge mjere za jačanje Ujedinjenih naroda nije teško zamisliti. Svjetska organizacija bi mogla dobiti moć oporezivanja, oslobađajući je na taj način od potrebe da nacije prosjače pokriju njene troškove. Mogla bi se demokratizovati sa svetskim parlamentom koji predstavlja ljude, a ne njihove vlade. Moglo bi se ojačati alatima da se ide dalje od stvaranja međunarodnog prava do stvarnog njegovog provođenja. Sve u svemu, Ujedinjene nacije bi se mogle transformisati iz slabe konfederacije nacija koja trenutno postoji u kohezivniju federaciju nacija—federaciju koja bi se bavila međunarodnim pitanjima, dok bi se pojedinačne nacije bavile svojim domaćim pitanjima.
U pozadini hiljada godina krvavih ratova i sveprisutne opasnosti od nuklearnog holokausta, nije li došlo vrijeme da se odustane od međunarodne anarhije i stvori svijet kojim se upravlja?
Dr. Lawrence Wittner, sindiciran PeaceVoice, profesor je emeritus istorije SUNY / Albany i autor Suočavanje sa bombom (Stanford University Press).
