Tragičan izbor SAD da daju prednost ratu u odnosu na stvaranje mira

Kineski predsjednik Xi na čelu stola na sastanku Šangajske organizacije za saradnju. Fotografija: DNK India

Medea Benjamin i Nicolas JS Davies, World BEYOND WarApril 3, 2023

U briljantnom Op-ed objavljen u New York Times, Trita Parsi sa Instituta Quincy objasnila je kako je Kina, uz pomoć Iraka, uspjela posredovati i riješiti duboko ukorijenjen sukob između Irana i Saudijske Arabije, dok Sjedinjene Države nisu bile u poziciji da to učine nakon što su stali na stranu Saudijskog kraljevstva protiv Iran decenijama.

Naslov Parsijevog članka, “SAD nisu nezamjenjivi mirotvorac”, odnosi se bivšem državnom sekretaru Madlen Olbrajt koji je koristio termin „neophodna nacija“ da opiše ulogu SAD u svetu posle Hladnog rata. Ironija u Parsijevoj upotrebi Olbrajtovog izraza je u tome što ga je ona generalno koristila da se odnosi na američko ratovanje, a ne na stvaranje mira.

Godine 1998. Olbrajtova je obišla Bliski istok, a zatim i Sjedinjene Države kako bi prikupila podršku pretnji predsednika Klintona da će bombardovati Irak. Nakon što nije uspjela dobiti podršku na Bliskom istoku, bila je suočeni uznemirujućim i kritičnim pitanjima tokom televizijskog događaja na Državnom univerzitetu u Ohaju, a sledećeg jutra se pojavila u emisiji Today Show kako bi odgovorila na protivljenje javnosti u kontrolisanijem okruženju.

Olbrajt tvrdio, „..ako moramo upotrijebiti silu, to je zato što smo Amerika; mi smo suštinski nacija. Stojimo visoko i vidimo dalje od drugih zemalja u budućnost, i vidimo opasnost za sve nas. Znam da su Amerikanci u uniformama uvijek spremni da se žrtvuju za slobodu, demokratiju i američki način života.”

Olbrajtova spremnost da prihvati žrtve američkih trupa odobreno već ju je uvalio u nevolje kada je slavno upitala generala Colina Powella: „Kakva je korist od ove vrhunske vojske o kojoj uvijek pričate ako je ne možemo iskoristiti?“ Pauel je u svojim memoarima napisao: "Mislio sam da ću imati aneurizmu."

Ali sam Powell je kasnije pripao neokonzervatima, ili “jebeni ludi” kako ih je nazvao u četiri oka, i savjesno pročitao laži koje su izmislili da bi Vijeću sigurnosti UN-a u februaru 2003. pokušali opravdati ilegalnu invaziju na Irak.

Posljednjih 25 godina administracije obje strane su pokleknule pred "ludima" na svakom koraku. Izuzetna retorika Olbright i neokonzervativaca, koja je sada standardna u političkom spektru SAD-a, vodi Sjedinjene Države u sukobe širom svijeta, na nedvosmislen, manihejski način koji definira stranu koju podržava kao stranu dobra, a drugu stranu kao zlo, isključujući svaku šansu da Sjedinjene Države kasnije mogu igrati ulogu nepristrasnog ili vjerodostojnog posrednika.

Danas je to istina u ratu u Jemenu, gdje su SAD odlučile da se pridruže savezu predvođenom Saudijskom Arabijom koji je činio sistematske ratne zločine, umjesto da ostane neutralan i očuva svoj kredibilitet kao potencijalnog posrednika. To se također odnosi, što je najozloglašenije, na američki blanko ček za beskrajnu izraelsku agresiju na Palestince, koji osuđuje na propast njegove napore posredovanja.

Za Kinu je, međutim, upravo njena politika neutralnosti omogućila da posreduje u mirovnom sporazumu između Irana i Saudijske Arabije, a isto se odnosi i na uspješan mir Afričke unije pregovore u Etiopiji, a za Tursku koja obećava medijacija između Rusije i Ukrajine, što bi moglo okončati pokolj u Ukrajini u prva dva mjeseca da nije bilo odlučnosti Amerike i Britanije da nastave da vrše pritisak i oslabe Rusiju.

Ali neutralnost je postala anatema za kreatore američke politike. Pretnja Džordža V. Buša, „ili ste sa nama ili protiv nas“, postala je ustaljena, iako neizrečena, suštinska pretpostavka američke spoljne politike 21. veka.

Odgovor američke javnosti na kognitivni nesklad između naših pogrešnih pretpostavki o svijetu i stvarnom svijetu s kojim se stalno sudaraju bio je okretanje prema unutra i prihvaćanje etosa individualizma. Ovo može biti u rasponu od New Age duhovnog odvajanja do šovinističkog stava America First. Kakav god oblik ima za svakog od nas, omogućava nam da uvjerimo sebe da daleka tutnjava bombi, iako uglavnom američki jedan, nije naš problem.

Američki korporativni mediji su drastično potvrdili i povećali naše neznanje smanjenje izvještavanje o stranim vijestima i pretvaranje TV vijesti u profitno vođenu eho komoru u kojoj žive stručnjaci u studijima koji, čini se, znaju još manje o svijetu od nas ostalih.

Većina američkih političara se sada uzdiže legalno podmićivanje sistema od lokalne do državne i nacionalne politike, i stižu u Washington ne znajući gotovo ništa o vanjskoj politici. To ih čini ranjivim kao i javnost na neokonzervatske klišee poput deset ili dvanaest upakovanih u Olbrajtovo nejasno opravdanje za bombardovanje Iraka: sloboda, demokratija, američki način života, uspravno, opasnost za sve nas, mi smo Amerika, nezamjenjivi nacija, žrtva, američki muškarci i žene u uniformi i „moramo upotrijebiti silu“.

Suočeni sa tako čvrstim zidom nacionalističke gluposti, i republikanci i demokrati su ostavili vanjsku politiku čvrsto u iskusnim, ali smrtonosnim rukama neokonzervativaca, koji su svijetu donosili samo haos i nasilje već 25 godina.

Svi osim najprincipijelnijih progresivnih ili libertarijanskih članova Kongresa pristaju da se slažu s politikama koje su toliko u suprotnosti sa stvarnim svijetom da riskiraju da ga unište, bilo sve eskalirajućim ratovanjem ili samoubilačkim nedjelovanjem na klimatsku krizu i drugi stvarni svijet probleme koje moramo da sarađujemo sa drugim zemljama da bismo ih rešili ako želimo da preživimo.

Nije ni čudo što Amerikanci misle da su svjetski problemi nerješivi i da je mir nedostižan, jer je naša zemlja potpuno zloupotrijebila svoj unipolarni trenutak globalne dominacije da nas uvjeri da je to tako. Ali ove politike su izbori, a postoje i alternative, što Kina i druge zemlje dramatično pokazuju. Brazilski predsjednik Lula da Silva predlaže formiranje “mirovni klub” mirotvornih nacija da posreduju u okončanju rata u Ukrajini, a to nudi novu nadu za mir.

Tokom svoje predizborne kampanje i prve godine na vlasti, predsjednik Bajden je više puta obećao da uvede novu eru američke diplomatije, nakon decenija rata i rekordne vojne potrošnje. Zach Vertin, sada viši savjetnik ambasadorice UN Linde Thomas-Greenfield, napisao 2020. godine da bi Bajdenov napor da “ponovo izgradi desetkovani State Department” trebao uključivati ​​uspostavljanje “jedinice za podršku posredovanju... sa osobljem stručnjaka čiji je jedini mandat osigurati da naše diplomate imaju alate koji su im potrebni za uspjeh u vođenju mira.”

Bidenov slab odgovor na ovaj poziv od Vertina i drugih konačno je bio predstavljen u martu 2022. godine, nakon što je odbacio ruske diplomatske inicijative i Rusija je napala Ukrajinu. Nova Jedinica za podršku pregovorima Stejt departmenta sastoji se od tri mlađa službenika smeštena u Birou za operacije sukoba i stabilizacije. Ovo je obim Bajdenove simbolične posvećenosti stvaranju mira, dok se vrata štale ljuljaju na vjetru i četiri konjanici apokalipse – rata, gladi, osvajanja i smrti – divlja širom Zemlje.

Kao što je Zach Vertin napisao: „Često se pretpostavlja da su posredovanje i pregovaranje vještine koje su lako dostupne svima koji se bave politikom ili diplomatijom, posebno diplomatama veteranima i višim državnim službenicima. Ali to nije slučaj: Profesionalno posredovanje je specijalizirano, često visoko tehničko zanatstvo za sebe.”

Masovno ratno uništavanje je također specijalizovano i tehničko, a Sjedinjene Države sada ulažu blizu a triliona dolara godišnje u njemu. Imenovanje trojice mlađih službenika State Departmenta da pokušaju uspostaviti mir u svijetu ugroženom i zastrašenom ratnom mašinom njihove zemlje od triliona dolara samo potvrđuje da mir nije prioritet američke vlade.

By kontrast, Evropska unija je 2009. godine stvorila svoj Tim za podršku medijaciji i sada ima 20 članova tima koji rade s drugim timovima iz pojedinih zemalja EU. Odjel UN-a za politička i pitanja izgradnje mira ima osoblje od 4,500, rasprostranjena po cijelom svijetu.

Tragedija američke diplomatije danas je u tome što je to diplomatija za rat, a ne za mir. Najvažniji prioriteti State Departmenta nisu sklapanje mira, pa čak ni pobjeda u ratovima, što Sjedinjene Države nisu uspjele učiniti od 1945. godine, osim ponovnog osvajanja malih neokolonijalnih ispostava u Grenadi, Panami i Kuvajtu. Njeni stvarni prioriteti su maltretirati druge zemlje da se pridruže ratnim koalicijama koje predvode SAD i kupuju američko oružje, da priguše poziva na mir u međunarodnim forumima, za sprovođenje nezakonitih i smrtonosnih prinudne sankcijei da manipuliše drugim zemljama žrtvujući se njihovi ljudi u američkim proxy ratovima.

Rezultat je nastavak širenja nasilja i haosa širom svijeta. Ako želimo spriječiti naše vladare da nas marširaju prema nuklearnom ratu, klimatskoj katastrofi i masovnom izumiranju, bolje bi nam bilo da skinemo slijepe oči i počnemo insistirati na politici koja odražava naše najbolje instinkte i naše zajedničke interese, umjesto na interesima ratnih huškača i trgovci smrću koji profitiraju od rata.

Medea Benjamin i Nicolas JS Davies su autori Rat u Ukrajini: Osmišljavanje besmislenog sukoba, objavio OR Books u novembru 2022.

Medea Benjamin je suosnivač CODEPINK za mir, i autor nekoliko knjiga, uključujući i Unutar Irana: prava istorija i politika Islamske Republike Iran.

Nicolas JS Davies je nezavisni novinar, istraživač sa CODEPINK-om i autor časopisa Krv na našim rukama: Američka invazija i uništavanje Iraka.