Uvijek sam bio entuzijastičan u svojoj podršci mirovnim pregovorima, koji su prečesto bili zapostavljeni u unutarnjim i međunarodnim sukobima. Međutim, jasno je da je međunarodna konferencija o Siriji, koja je održala svoj prvi sastanak u Beču oktobra 30, lažna konferencija koja nije u stanju da sprovede bilo kakve mirovne pregovore, i da je Obamina administracija to od početka znala odlično.

Administracija je hvalila činjenicu da je Iran pozvan da sudjeluje na konferenciji, za razliku od prethodnog skupa o Siriji koji su sponzorirali Ujedinjeni narodi u januaru i februaru 2014. Ta nesretna konferencija isključila je Iran na inzistiranje Sjedinjenih Država i njihovih sunitskih saveznika, iako je među 40 pozvanih nesirijskih sudionika bilo nekoliko država koje nisu imale ni najmanjeg kapaciteta da bilo što doprinesu mirovnom rješenju - kao i Vatikan.

Učešće Irana na bečkoj konferenciji predstavlja pozitivan korak. Ipak, konferenciju je obilježio još temeljniji apsurd: nije pozvana nijedna sirijska strana u ratu. U pregovorima 2014. barem su bili predstavnici Assadovog režima i dio oružane opozicije. Očigledna implikacija te odluke je da se očekuje da će se vanjski pokrovitelji sirijskih stranaka - posebno Rusije, Irana i Saudijske Arabije - pomaknuti prema obrisu nagodbe, a zatim iskoristiti svoj odnos s klijentima kako bi prisilili na prihvaćanje dogovora.

Vijetnamski model

Ideja o skakanju preko sirijskih stranaka u sukob tako što vanjska vlast pregovara o mirovnom sporazumu u ime svojih klijenata je apsolutno logična u apstraktnom smislu. Klasičan slučaj takvog aranžmana je pregovaranje SAD o pariškom sporazumu sa Sjevernim Vijetnamom u januaru 1973 da se okonča američki rat u Vijetnamu. Potpuna zavisnost Thieu-ovog režima od SAD-a od američke pomoći i težine američke vojske u Vijetnamu osigurala je Thieuovo prisilno prihvatanje dogovora.

Ali treba takođe napomenuti da dogovor nije okončao rat. Thieu režim nije bio voljan da se pridržava prekida vatre ili političkog rešenja, a rat se nastavio još dve godine pre nego što je glavna severno-vijetnamska ofanziva završila u 1975-u.

Još važnije u pogledu primjenjivosti modela u sirijskom ratu je oštra razlika između interesa SAD-a za pregovaranjem preko svog vijetnamskog klijenta i iranskih i ruskih interesa u pogledu sirijske vlade. Sjedinjene Države su pregovarale da se izvuku iz rata izbora koji je počeo, kao i Irak, u pogrešnom uvjerenju da je njegova dominantna sila garantirala kontrolu situacije iu kojoj je bila prisiljena okončati domaći politički pritisak. Iran, s druge strane, vodi rat u Siriji da smatra vitalnim za njegovu sigurnost. Ruski politički i bezbednosni interesi u Siriji mogu biti manje jasni, ali takođe nemaju nikakvog podsticaja da pristanu na rešenje koje bi rizikovalo pobedu za terorizam u Siriji.

Pomračenje 'umjerene' opozicije

Izgledi za isporuku protuadasadskih snaga u naselju još su slabiji. Kad bi američke oporbene snage suočene sa sirijskim režimom i njegovim stranim saveznicima imale dovoljno snage da prijete režimu, to bi mogla biti objektivna osnova za mirovne pregovore. Obamina administracija pokušala je stvoriti dojam da su "umjerene" snage - što znači one koje su spremne surađivati ​​sa Sjedinjenim Državama - primarna vojna opozicija Assadovom režimu. U stvarnosti, međutim, te „umjerene“ snage ili su apsorbirali ili su se udružili s džihadistima fronta al-Nusra i njegovim saveznicima.

Ta dramatična promena u prirodi oružane opozicije prema Asadu prvi put je očigledna u septembru 2013. To je bilo kada su tri glavne „umjerene“ islamističke brigade neočekivano se pridružio sa saveznicima fronta Al-Nusra u opoziciji sa Sirijskom nacionalnom koalicijom, koja je formirana u Dohi u novembru 2012 pod pritiskom Sjedinjenih Država i njenih saveznika u Zalivu.

Pomak prema džihadskoj dominaciji u ratu protiv Asadovog režima ubrzan je između novembra 2014 i marta 2015 kada je Fronta sirijskih revolucionara a Harakat al-Hazm grupe, dve glavne pobunjeničke grupe koje su dobijale oružje od CIA-e ili Saudijaca, bile su napadnute i uglavnom apsorbovane od strane fronta Al-Nusra.

Ta promjena ima očigledne implikacije za mogućnost pregovaranja. Na konferenciji u Ženevi II izaslanika Ujedinjenih nacija Lakdara Brahimija, u januaru 2014, jedine opozicione grupe za stolom bile su one koje je predstavljala Sirijska nacionalna koalicija, koju niko nije ozbiljno shvatio kao predstavu bilo kakve vojne prijetnje režimu. Na konferenciji je nedostajala samozvana islamska država i franšiza al-Kaide u Siriji, al-Nusra Front i njeni saveznici, što je predstavljalo takvu prijetnju.

Nusrino neprijateljstvo prema razgovorima

Ali ni islamska država ni islamisti pod vodstvom Nusra-fronta nisu bili zainteresovani za najmanji na mirovnoj konferenciji. Vojni poglavar Islamskog fronta kojim dominira bliski saveznik al-Nusre, Ahrar al-Sham, izjavio da će razmotriti učešće bilo koje pobunjeničke trupe u mirovnim pregovorima kao "izdaja".

Koji Obamina administracija je rekla ona želi da se pojavi na Bečkoj konferenciji "mapa puta" za tranziciju na vlasti. Nadalje, uprava je jasno stavila do znanja da želi očuvati institucije sirijske države, uključujući i sirijsku vojnu strukturu. Ali i islamska država i koalicija pod vodstvom Al Kaide su sektaške sunitske ekstremističke organizacije koje nisu sakrile svoju namjeru da zamijene Asadov režim islamskom državom koja nema ostataka postojećeg državnog aparata.

Asadov režim očigledno nema podsticaj, čak ni da nagovesti bilo kakvu fleksibilnost u pogledu zahteva za Asadov odlazak iz Sirije, kada zna da ne postoji mogućnost prekida vatre ili poravnanja sa Islamskom državom i al-Nusra frontom. Slično tome, ni Rusi ni Iranci neće verovatno primorati Assada na to pitanje samo da pregovara sa najslabijim elementom oružane opozicije.

Američka lažna priča o Siriji

Političari Obamine administracije ipak su odlučni da ne dopuste da se neugodne realnosti miješaju u njenu propagandnu liniju o Siriji, a to je da je na Rusiji i Iranu da riješe problem na neki način povlačeći ustupke od Asadovog režima. Državni sekretar John Kerry sugerisali su u intervjuu za TV kanal Kazak nekoliko dana nakon konferencije u Beču, “način da se okonča rat je da se od gospodina Asada zatraži pomoć u tranziciji u novu vladu”. Rusija to nije učinila, a umjesto toga “tu je da jednostavno podrži Asadov režim”, rekao je Kerry, dodajući da “opozicija neće prestati boriti se protiv Assada”.

Dvojbeno je da Kerry pogrešno odbacuje tako očito propagandističku poziciju za mnogo neodoljiviju sirijsku političko-vojnu stvarnost. Ali nije politički pogodno priznati te stvarnosti. To bi izazvalo neželjena pitanja o odluci administracije iz 2011. godine da uskladi svoju politiku sa sirijskim jastrebovima u Rijadu, Dohi i Istanbulu koji su bili toliko naklonjeni promjeni režima u Siriji da im je ne samo bilo ravnodušno prema nakupljanju džihadista u Siriji koristan alat za rješavanje Assada.

Sada je cijena Obamine sudbonosne političko-diplomatske strategije lažna mirovna konferencija koja obmanjuje ostatak svijeta zbog nedostatka bilo kakvog realnog rješenja za rat.

- Gareth Porter je nezavisni istraživački novinar i dobitnik nagrade 2012 Gellhorn za novinarstvo. Autor je nedavno objavljene „Proizvedene krize: neispričana priča o nuklearnom strahu u Iranu“.