David Swanson
Propoved ateista o Luki 7: 36-50 održana u Svetoj Žani od Arke u Minneapolisu, Minneapolis, 12. juna 2016.
Opraštanje je univerzalna potreba, među onima koji nisu religiozni i među vjernicima u svakoj religiji na zemlji. Moramo jedni drugima oprostiti naše razlike, i moramo oprostiti mnogo teže pojave.
Neke stvari možemo lako oprostiti - pod tim, naravno, mislim na uklanjanje ogorčenja iz srca, ne dodjeljivanje vječne nagrade. Kad bi mi neko poljubio stopala i zalio ih uljem i molio da joj oprostim, iskreno, teže bih oprostio poljupcima i ulju nego da joj oprostim život prostitucije - što uostalom i nije čin okrutnosti prema ja, ali kršenje tabua na koje su je teškoće natjerale.
Ali da oprostim ljudima koji su me mučili i ubijali na križu? To što bih vrlo teško uspio, pogotovo jer bi me moj kraj - u odsustvu gomile koja bi mogla utjecati - mogao uvjeriti u besmislenost pretvaranja moje posljednje misli u velikodušnu. Dok god živim, namjeravam raditi na opraštanju.
Ako bi naša kultura zaista razvila naviku opraštanja, to bi dramatično poboljšalo naše lične živote. To bi takođe onemogućilo ratove, što bi dodatno dramatično poboljšalo naše lične živote. Mislim da moramo oprostiti i onima za koje smatramo da su nas osobno povrijedili, i onima koje nam je naša vlada rekla da mrzimo, i kod kuće iu inozemstvu.
Pretpostavljam da bih mogao naći mnogo više od 100 miliona hrišćana u Sjedinjenim Državama koji ne mrze ljude koji su razapeli Isusa, ali koji mrze i koji bi bili jako uvređeni ideji opraštanja Adolfa Hitlera.
Kada John Kerry kaže da je Bashar al Assad Hitler, pomaže li vam da se osjećate opraštajuće prema Assadu? Kada Hillary Clinton kaže da je Vladimir Putin Hitler, pomaže li vam da se odnosite prema Putinu kao prema čovjeku? Kada ISIS nožem prereže grlo muškarcu, očekuje li vaša kultura od vas oprost ili osvetu?
Opraštanje nije jedini pristup koji se može izvesti za liječenje ratne groznice, a ne onu koju obično pokušavam.
Obično slučaj koji je stvoren za rat uključuje određene laži koje se mogu razotkriti, poput laži o tome ko je koristio hemijsko oružje u Siriji ili ko je oborio avion u Ukrajini.
Obično postoji mnogo licemjerja na koje se može ukazati. Da li je Assad već bio Hitler kada je mučio ljude za CIA, ili je postao Hitler prkosivši američkoj vladi? Da li je Putin već bio Hitler pre nego što je odbio da se pridruži 2003 napadu na Irak? Ako je određeni vladar koji je pao iz službe Hitler, šta je sa svim brutalnim diktatorima koje SAD naoružavaju i podržavaju? Jesu li i oni Hitler?
Obično postoji agresija Sjedinjenih Država na koju se može ukazati. Sjedinjene Države godinama teže srušiti sirijsku vladu i izbjegavaju pregovore o nenasilnom uklanjanju Assada u korist nasilnog svrgavanja za koje se vjeruje da je neizbježno iz godine u godinu. SAD su se povukle iz ugovora o smanjenju naoružanja s Rusijom, proširile NATO na svoju granicu, omogućile puč u Ukrajini, pokrenule ratne igre duž ruske granice, stavile brodove u Crno i Baltičko more, premjestile još nuklearki u Europu, počele razgovarati o manje, upotrebljivije nuklearne bombe i postavili raketne baze u Rumuniji i (u izgradnji) u Poljskoj. Zamislite da je Rusija to radila u Sjevernoj Americi.
Obično se može istaknuti da, bez obzira na to koliko je strani vladar zao, rat će ubiti velik broj ljudi koji imaju dovoljno nesreće da njime upravlja - ljudi koji su nevini za njegove zločine.
Ali šta ako pokušamo pristup oprosta? Može li oprostiti ISIS-u svoje užase? Da li bi to rezultiralo slobodnom vladavinom za više takvih užasa, ili u njihovom smanjenju ili eliminaciji?
Prvo pitanje je lako. Da, ISIS-u možete oprostiti strahote. Bar neki ljudi mogu. Ne osjećam mržnju prema ISIS-u. Postoje ljudi koji su 9. septembra izgubili najmilije koji su brzo počeli zagovarati bilo kakav osvetnički rat. Postoje ljudi koji su voljene izgubili zbog ubistava malog obima i usprotivili se okrutnom kažnjavanju krivca, čak i upoznajući i brinući se za ubicu. Postoje kulture koje nepravdu tretiraju kao nešto što treba pomirenje, a ne odmazdu.
Činjenica da drugi to mogu učiniti ne znači da vi to možete ili trebate učiniti. Ali vrijedi prepoznati koliko su bili u pravu oni članovi porodica žrtava 9. septembra koji su se protivili ratu. Sada je ubijeno nekoliko stotina puta više ljudi, a mržnja prema Sjedinjenim Državama koja je doprinijela 11. septembru umnožena je u skladu s tim. Globalni rat protiv terorizma predvidljivo je i nesporno povećao terorizam.
Ako duboko udahnemo i ozbiljno razmislimo, također možemo prepoznati da ogorčenje koje poziva na oprost nije racionalno. Mališani s oružjem ubijaju više ljudi u Sjedinjenim Državama nego strani teroristi. Ali mi ne mrzimo malu djecu. Ne bombardujemo malu djecu i onoga ko je u njihovoj blizini. Ne smatramo mališane suštinski zlim, zaostalim ili pripadnicima pogrešne religije. Opraštamo im trenutno, bez muke. Nisu oni krivi što su puške ostale ležati.
Ali da li je krivica ISIS-a da je Irak uništen? Da je Libija bačena u haos? Da je region bio preplavljen američkim oružjem? Da su budući lideri ISIS-a mučeni u američkim kampovima? Da je život postao noćna mora? Možda nije, ali je njihova krivica što su ubili ljude. Oni su odrasli. Oni znaju šta rade.
Da li? Zapamtite, Isus je rekao da nisu. Rekao je, oprosti im jer ne znaju šta rade. Kako bi oni mogli znati šta rade kada rade stvari kao što su učinili?
Kada se američki zvaničnici povuku i brzo izgovaraju da američki napori stvaraju više neprijatelja nego što ubijaju, postaje jasno da je napad ISIS-a kontraproduktivan. Takođe postaje jasno da barem neki ljudi koji se bave tim znanjem to znaju. Ali, oni takođe znaju šta unapređuje njihove karijere, šta obezbeđuje njihove porodice, šta im se sviđaju njihovi saradnici, i šta ima koristi od određenog sektora američke ekonomije. I uvek mogu da se nadaju da će možda sledeći rat biti onaj koji konačno funkcioniše. Da li oni stvarno znaju šta rade? Kako su mogli?
Kada je predsjednik Obama poslao raketu iz bespilotne letjelice da digne u zrak američkog dječaka iz Kolorada po imenu Abdulrahman al Awlaki, ne treba zamišljati da su njegova glava ili glave onih koji su mu sjedili preblizu ostali na tijelima. Da ovaj dječak nije ubijen nožem, njegovo ubistvo ne bi trebalo biti više ili manje oprostivo. Ne bismo trebali željeti osvetu Baraku Obami ili Johnu Brennanu. Ali ne bismo trebali ograničiti naš bijesni zahtjev za istinom, restorativnom pravdom i zamjenom ubojitih mirnim javnim politikama.
Američki oficir ratnog zrakoplovstva nedavno je rekao da se alat koji bi omogućio precizno ispuštanje hrane izgladnjelim ljudima u Siriji neće koristiti za tako čisto humanitarnu operaciju jer košta 60,000 američkih dolara. Ipak, američka vojska puše na desetine milijardi dolara ubijajući ljude tamo, i stotine milijardi dolara svake godine na održavanju sposobnosti da to učine širom svijeta. Imamo trupe koje je obučavala CIA u Siriji, a bore se u Pentagonu u Siriji, i - u principu - ne možemo trošiti novac na sprečavanje gladi.
Zamislite da živite u Iraku ili Siriji i čitate to. Zamislite da pročitate komentare članova kongresa koji podržavaju militarizam jer navodno obezbeđuje posao. Zamislite da živite pod neprestano zujanje u Jemenu, više ne dopuštate svojoj djeci da idu u školu ili uopće idu van kuće.
Sad zamislite da oprostite vladi Sjedinjenih Država. Zamislite da dovedete sebe kako biste vidjeli ono što izgleda kao veliko zlo, kao zapravo birokratske nezgode, sistemski zamah, partizansko sljepilo i proizvedena nesvjesnost. Možete li kao Iračanin oprostiti? Vidio sam Iračane kako to rade.
Mi u Sjedinjenim Državama možemo oprostiti Pentagonu. Možemo li oprostiti ISIS-u? A ako ne, zašto ne? Možemo li oprostiti Saudijcima koji izgledaju i zvuče i koji podržavaju ISIS, ali za koje nam naše televizije kažu da su dobri lojalni saveznici? Ako je to slučaj, je li to zato što nismo vidjeli saudijske žrtve odsijecanja glave ili zbog toga kako te žrtve izgledaju? Ako ne, je li to zbog toga kako Saudijci izgledaju?
Ako nam je oprost došao prirodno, ako bismo to mogli odmah učiniti za ISIS, i stoga odmah za susjeda koji pravi previše buke ili glasa za pogrešnog kandidata, onda marketinške kampanje za ratove ne bi funkcionirale. Niti bi se vodile kampanje za spajanje više Amerikanaca u zatvore.
Oprost ne bi eliminirao sukob, ali sukobe bi učinio građanskim i nenasilnim - upravo ono što je mirovni pokret 1920-ih imao na umu kada je pokrenuo Franka Kellogga iz St. Paul-a, Minnesota, da stvori ugovor koji zabranjuje svaki rat.
Danas popodne u 2 sati posvetit ćemo mirovni stub ovdje na terenu ove crkve. Budući da je trajni rat ikad prisutan u našoj kulturi, prijeko nam trebaju takvi fizički podsjetnici na mir. Trebamo mir u sebi i u svojim porodicama. Ali moramo biti oprezni prema stavu člana školskog odbora u Virginiji koji je rekao da će podržati proslavu mira sve dok svi shvate da se ne protivi nijednom ratu. Trebamo podsjetnike da mir započinje ukidanjem rata. Nadam se da ćete nam se pridružiti.
