David Swanson, World Beyond War
Nedavno sam raspravljao o proratnom profesoru na temu "Je li rat ikad potreban?" (video). Ja sam se zalagao za ukidanje rata. I zato što ljudi vole vidjeti uspjehe prije nego što nešto učine, bez obzira koliko je to neupitno moguće, dao sam primjere drugih institucija koje su ukinute u prošlosti. Može se uključiti praksa kao što su ljudska žrtva, poligamija, kanibalizam, suđenje putem iskušenja, krvne osvete, dvoboji, ili smrtna kazna na listi ljudskih institucija koje su u velikoj mjeri ukinute u nekim dijelovima zemlje ili koje su ljudi barem došli razumjeti se može ukinuti.
Naravno, važan primjer je ropstvo. Ali kada sam tvrdio da je ropstvo ukinuto, moj protivnik u raspravi je brzo objavio da danas u svetu ima više robova nego što su to prije nego što su glupi aktivisti zamislili da ukidaju ropstvo. Ovaj zapanjujući faktoid mi je značio lekciju: Ne pokušavajte da poboljšate svet. To se ne može uraditi. U stvari, to može biti kontraproduktivno.
Ali ispitajmo ovu tvrdnju u trajanju od 2 minute da je odbijemo. Pogledajmo to globalno, a zatim sa neizbježnim fokusom SAD-a.
Na globalnom nivou, 1. godine u svijetu je bilo oko milijarde ljudi kada je pokret za ukidanje počeo poletjeti. Od njih je najmanje tri četvrtine ili 1800 miliona ljudi bilo u ropstvu ili nekoj vrsti kmetstva. Ovu brojku uzimam iz izvrsne vrijednosti Adama Hochschilda Zakopaj lance, ali trebali biste ga slobodno prilagoditi bez promjene poante do koje vodim. Današnji abolicionisti tvrde da, sa 7.3 milijarde ljudi na svijetu, umjesto da 5.5 milijardi ljudi pati u ropstvu što bi se moglo očekivati, postoje 21 miliona (ili sam vidio potraživanja od čak 27 ili 29 miliona). To je stravična činjenica za svakog od tih 21 ili 29 miliona ljudskih bića. Ali, dokazuje li to zaista beskorisnost aktivizma? Ili je prelazak sa 75% svijeta u ropstvu na 0.3% značajan? Ako je prelazak sa 750 miliona na 21 milion porobljenih ljudi nezadovoljavajući, šta nam je činiti da pređemo sa 250 na 7.3 milijardi ljudska bića žive u slobodi?
Prema popisnom birou, u Sjedinjenim Državama je 5.3. bilo 1800 miliona ljudi. Od toga je 0.89 miliona bilo robova. Do 1850. godine u SAD-u je bilo 23.2 miliona ljudi, od kojih je 3.2 miliona robovalo, što je mnogo veći broj, ali primjetno manji procenat. Do 1860. godine bilo je 31.4 miliona ljudi, od kojih je 4 miliona bilo porobljeno - opet veći broj, ali manji procenat. Sada u Sjedinjenim Državama ima 325 miliona ljudi, od kojih navodno 60,000 su porobljeni (dodaću 2.2 miliona toj cifri tako da uključuju i one koji su zatvoreni). Sa 2.3 miliona porobljenih ili zatvorenih u SAD-u od 325 miliona, gledamo veći broj nego u 1800-u iako manji nego u 1850-u, i mnogo manji procenat. U 1800-u, Sjedinjene Države su porobljene u 16.8%. Sada je 0.7% porobljen ili zatvoren.
Ne treba smatrati da će bezimeni brojevi umanjiti užas za one koji trenutno trpe ropstvo ili zatvor. Ali, ni oni ne bi trebali umanjiti radost onih koji nisu robovali, a koji bi mogli biti. A oni koji su mogli biti mnogo su veći od broja izračunatog za jedan statični trenutak u vremenu. 1800. godine robovi nisu dugo živjeli i brzo su ih zamijenile nove žrtve uvezene iz Afrike. Dakle, iako bismo mogli očekivati, na osnovu stanja 1800. godine, da danas 54.6 miliona ljudi u Sjedinjenim Državama bude porobljeno, većina na brutalnim plantažama, moramo uzeti u obzir i dodatne milijarde koje bismo vidjeli kako teku iz Afrike kako bi zamijenili te ljude dok su stradali - da se abolicionisti nisu opirali naivcima svog doba.
Dakle, nisam li u pravu kad kažem da je ropstvo ukinuto? Ostaje u minimalnom stepenu i moramo učiniti sve što je u našoj moći da ga potpuno eliminiramo - što je sigurno izvedivo. Ali ropstvo je u velikoj mjeri ukinuto i sigurno je ukinuto kao pravno, dozvoljeno, prihvatljivo stanje stvari, osim masovnog zatvaranja.
Da li moja debata nije u redu ako kažem da sada ima više ljudi u ropstvu nego što je bilo ranije? Da, u stvari, on je u krivu, i još je više pogrešan ako odlučimo da razmotrimo važnu činjenicu da su se ukupne populacije dramatično povećale.
Nazvana je nova knjiga Uzrok robova Manisha Sinha je dovoljno velik da ukine razne institucije ako se spusti na njih sa značajne visine, ali nijedna stranica se ne gubi. Ovo je hronika pokreta ukidanja u Sjedinjenim Američkim Državama (plus neki britanski uticaji) od svojih početaka do američkog građanskog rata. Prva stvar, od mnogih, koja me udara u čitanju ove vrijedne sage je da nisu samo druge nacije uspele da ukinu ropstvo bez borbe protiv krvavih građanskih ratova; nije samo grad Vašington, DC, shvatio drugačiji put do slobode. Američki sever počeo je sa ropstvom. Sever je ukinuo ropstvo bez građanskog rata.
Severne američke države tokom prvih 8 decenija ove zemlje videle su sve alate nenasilja da postignu prednosti ukidanja i pokreta za građanska prava koji su ponekad sablasno nagovijestili pokret za građanska prava koji će biti odložen na jugu sve do jednog stoljeća nakon katastrofalan izbor za odlazak u rat. Sa ropstvom je završeno u 1772 u Engleskoj i Velsu, nezavisna republika Vermont djelimično zabranila ropstvo u 1777-u. Pensilvanija je prošla postepeno ukidanje u 1780-u (do 1847-a). U 1783-u Massachusetts je oslobodio sve ljude iz ropstva, a New Hampshire je počeo postepeno ukidanje, kao i Connecticut i Rhode Island sljedeće godine. U 1799-u New York je prošao postepeno ukidanje (trebalo je do 1827-a). Ohio je ukinuo ropstvo u 1802-u. New Jersey je počeo ukidanje u 1804-u i nije završen u 1865-u. U 1843 Rhode Island je završio ukidanje. U 1845-u Illinois je oslobodio posljednje ljude iz ropstva, kao što je to učinila i Pennsylvania dvije godine kasnije. Connecticut je završio ukidanje u 1848-u.
Koje lekcije možemo izvući iz istorije tekućeg pokreta za ukidanje ropstva? Vođeni, inspirirani i vođeni od strane onih koji su patili i onih koji su pobjegli iz ropstva. Pokretu za ukidanje rata potrebno je vodstvo onih koji su bili žrtve rata. Pokret ukidanja ropstva koristio je obrazovanje, moral, nenasilan otpor, tužbe, bojkote i zakonodavstvo. Izgrađena je koalicija. Radio je na međunarodnom nivou. Njen preokret u nasilju (koji je došao sa Zakonom o bjeguncu i koji je vodio do građanskog rata) bio je nepotreban i štetan. Rat nije kraj ropstva. Nevoljnost abolicionista za kompromisima držala ih je neovisnima od partizanske politike, principijelnom i popularnom, ali je možda zatvorila neke moguće korake naprijed (poput kompenzirane emancipacije). Prihvatili su zapadnu ekspanziju, kao i gotovo svi ostali, sjever i jug. Kompromisi sklopljeni u Kongresu povukli su linije između sjevera i juga što je ojačalo podjelu.
Abolicionisti nisu bili popularni ni u početku ni svuda, ali bili su spremni riskirati povredu ili smrt zbog onoga što je ispravno. Oni su osporili "neizbježnu" normu sa koherentnom moralnom vizijom koja je izazivala ropstvo, kapitalizam, seksizam, rasizam, rat i svu raznolikost nepravde. Predvidjeli su bolji svijet, ne samo trenutni svijet s jednom promjenom. Označili su pobjede i krenuli dalje, baš kao što bi i one države koje su ukinule svoje vojske mogle danas biti uzor za ostale. Iznijeli su djelomične zahtjeve, ali su ih slikali kao korake ka potpunom ukidanju. Koristili su umjetnost i zabavu. Stvorili su vlastite medije. Eksperimentirali su (poput emigracije u Africi), ali kad su njihovi eksperimenti propali, nikada nisu odustali.
