Učenje iz egipatske revolucije
David Swanson
Šta ako ljudi u Sjedinjenim Državama shvate "revoluciju" kao nešto više od slogana kampanje u kampanji za predsjedničke izbore?
Nova knjiga Ahmeda Salaha, Uhapšeni ste jer ste gospodarili egipatskom revolucijom (memoari), na početku karakteriše sopstveni naslov kao preterivanje, ali tokom knjige radi na tome da ga potkrepi. Salah je zaista kao i bilo ko drugi bio uključen u stvaranje javnog zamaha u Egiptu tokom godina, što je kulminiralo svrgavanjem Hosnija Mubaraka, iako svi njegovi izvještaji o sukobima među različitim aktivističkim grupama nužno imaju i druge izvještaje svakog pojedinca.
Naravno, majstorsko upravljanje revolucijom nije kao majstorsko upravljanje građevinskim projektom. To je mnogo više kockanje, rad na tome da se ljudi pripreme da djelotvorno djeluju kada i ako nastupi trenutak u kojem su ljudi voljni djelovati — a zatim raditi na tome da se ta akcija nadograđuje kako bi sljedeći krug bio još efikasniji. Mogućnost stvaranja tih trenutaka samo po sebi više liči na pokušaj kontrole vremena, i mislim da to mora ostati sve dok novi demokratski oblici medija ne postanu istinski masovni mediji.
Salah započinje svoju priču o izgradnji pokreta ogromnom kriminalnom akcijom koja je po prvi put nakon mnogo godina inspirisala ljude u Kairu da rizikuju da izađu na ulice u znak protesta: američki napad na Irak 2003. Protestujući protiv američkog zločina, ljudi su također mogli protestiraju zbog saučesništva vlastite korumpirane vlade u tome. Mogli su nadahnuti jedni druge da vjeruju da se nešto može učiniti u vezi s vladom koja je Egipćane desetljećima držala u strahu i sramoti.
Godine 2004. egipatski aktivisti, uključujući Salaha, stvorili su Kefaya! (Dosta!) pokreta. Ali oni su se borili da iskoriste pravo na javne demonstracije (bez batinanja ili zatvaranja). Ponovo je George W. Bush priskočio u pomoć. Njegove laži o iračkom oružju su propale, a on je počeo da izbacuje gomilu gluposti o tome da je rat doneo demokratiju na Bliskom istoku. Ta retorika i komunikacije američkog Stejt departmenta zapravo su uticali na egipatsku vladu da pokaže malo suzdržanosti u svojoj opresivnoj brutalnosti. U pomoć su priskočila i nova sredstva komunikacije, posebno satelitski televizijski kanali poput Al Jazeere, i blogovi koje su mogli čitati strani novinari.
Kefaya i druga grupa pod nazivom Youth for Change koju je vodio Salah koristili su humor i pozorišnu predstavu kako bi počeli da čine prihvatljivim govoriti loše o Mubaraku. Stvorili su brze, male i nenajavljene javne demonstracije u siromašnim četvrtima Kaira, nastavljajući dalje prije nego što je policija stigla. Svoje tajne planove nisu izdali objavljujući ih na internetu, kojem većina Egipćana nije imala pristup. Salah vjeruje da su strani novinari godinama precjenjivali važnost interneta jer im je bio lakši pristup nego ulični aktivizam.
Ovi aktivisti su ostali van izborne politike u onome što su videli kao beznadežno korumpirani sistem, iako su proučavali pokret Otpora u Srbiji koji je srušio Slobodana Miloševića. Organizovali su se uprkos ozbiljnim rizicima, uključujući vladine špijune i infiltratore, a Salah je, kao i mnogi drugi, bio u zatvoru i izlazio iz njega, u jednom slučaju je štrajkovao glađu dok nije pušten. „Iako je javnost sklona sumnjama“, piše Salah, „da aktivisti sa plakatima mogu promijeniti bilo šta, egipatski sigurnosni aparat nas je tretirao kao varvarske osvajače. . . . Državna sigurnost je imala preko 100,000 zaposlenih koji su bili posvećeni praćenju i iskorenjivanju svake grupe koja je osporavala Mubarakovu vladavinu.”
Zamah za veći otpor javnosti je s godinama slabio i tekao. U 2007. godini su ga potaknuli radnici koji su štrajkovali i ljudi koji su se pobunili zbog nedostatka hljeba. Prvi nezavisni radnički sindikat u Egiptu formiran je 2009. godine. Različite grupe su radile na organizovanju javnih demonstracija 6. aprila 2008. godine, tokom kojih je Salah prepoznao novu i važnu ulogu koju ima Facebook. Ipak, boreći se da obaveste javnost o generalnom štrajku 6. aprila, aktivisti su dobili podsticaj od vlade koja je u državnim medijima objavila da niko ne bi trebalo da učestvuje u planiranom generalnom štrajku 6. aprila – i time obavestila sve o njegovom postojanju i značaju.
Salah opisuje mnoge teške odluke tijekom godina, uključujući odabir suradnje s američkom vladom i putovanje u Sjedinjene Države kako bi podstakao američku vladu da izvrši pritisak na Egipat. Ovo je rizikovalo da uništi ili uništi Salahovu reputaciju kod ljudi koji su sasvim ispravno sumnjali u dobre namjere SAD-a. Ali Salah bilježi važne slučajeve kada su telefonski pozivi iz Washingtona možda omogućili održavanje protesta.
U jednom trenutku krajem 2008. Salah razgovara sa zvaničnikom američkog Vijeća za nacionalnu sigurnost koji mu je rekao da je rat u Iraku “okaljao ideju 'promocije demokratije'” pa stoga Bush nije namjeravao učiniti mnogo na promociji demokratije. Najmanje dva pitanja padaju na pamet: treba li ubilački bombaški napad dati loš glas stvarnoj nenasilnoj promociji demokratije? i kada je, dovraga, Bush ikada ranije učinio mnogo za promociju demokratije?
Salah i saveznici su bezuspješno pokušali pretvoriti ogromne liste Facebook prijatelja u aktiviste iz stvarnog svijeta. Borili su se jedni s drugima i postali frustrirani. Zatim se 2011. dogodio Tunis. Za manje od mjesec dana, narod Tunisa (moglo bi se primijetiti bez pomoći SAD niti otpora SAD) zbacio je svog diktatora. Oni su inspirisali Egipćane. Ovo je bilo vrijeme koje se spremalo da odnese oluju kroz Kairo ako neko može smisliti kako da surfa po njemu.
Online poziv za Dan revolucije 25. januara objavio je bivši zviždač egipatske policije koji živi u Virdžiniji (koja je također, koliko se sjećam, gdje su se u to vrijeme sastajali čelnici egipatske vojske u Pentagonu - pa možda i moj dom država je bila na obje strane). Salah je znao i razgovarao sa uzbunjivačem. Salah je bio protiv takve brze akcije, ali smatrajući da je to neizbježno zbog online promocije, smislio je strategiju kako da je učini što snažnijom.
Nejasno je da li je akcija bila neizbježna ili ne, jer je i Salah izašao i ispitivao ljude na ulicama i nije mogao pronaći nikoga ko je čuo za planove. Također je otkrio da su ljudi u siromašnim četvrtima vjerojatnije vjerovali vladinoj propagandi koja je dolazila preko jedine medije kojima su imali pristup, dok je srednja klasa ljutito pljuvala na Mubaraka. Incident u kojem je policija ubila mladića iz srednje klase pokazao je ljudima da su u opasnosti.
Salah je također otkrio da je većina ljudi koji su rekli da će učestvovati u protestu rekli da će to učiniti samo ako svi drugi budu prvi. Bojali su se da prvi stupe na veliki javni trg. Tako su Salah i njegovi saveznici krenuli na posao organizirajući brojne male grupe kako bi započeli proteste na nenajavljenim lokacijama u četvrtima srednje klase i malim ulicama gdje bi se policija plašila da ih progoni. Nada, koja se ostvarila, bila je da će mali marševi rasti kako se budu kretali prema trgu Tahrir, i da će po dolasku do trga zajedno biti dovoljno veliki da ga preuzmu. Salah naglašava da je, uprkos postojanju Twittera i Facebooka, posao od usta do usta obavio.
Ali kako bi se duplicirala takva vrsta organiziranja na mjestu koje je veliko kao što su Sjedinjene Države, sa srednjom klasom raširenom po cijelom širenju koje otupljuje dušu? I kako bi se takmičio sa vrlo vještom propagandom američkih medija? Salah je možda u pravu da aktivisti u drugim zemljama koji su čuli za “Facebook revoluciju” i pokušali da je kopiraju nisu uspjeli jer nije bila stvarna. Ali oblik komunikacije koji može pokrenuti revoluciju ostaje jako poželjan - s nagoveštajima o tome, mislim, vidljivim, ne toliko u društvenim medijima, koliko u nezavisnom izvještavanju, ili možda u kombinaciji to dvoje.
Salah gleda kako je Mubarakova vlada povrijedila sebe isključivanjem telefona i interneta. On govori o upotrebi nasilja unutar generalno nenasilne revolucije i upotrebi narodnih odbora za održavanje reda kada je policija pobjegla iz grada. On se ukratko dotiče nevjerovatne greške predaje narodne revolucije vojsci. On ne govori mnogo o ulozi SAD u podršci kontrarevoluciji. Salah napominje da su se sredinom marta 2011. on i drugi aktivisti sastali sa Hillary Clinton koja je odbila da im pomogne.
Salah sada živi u Sjedinjenim Državama. Trebali bismo ga pozvati da govori u svakoj školi i na javnom trgu. U Egiptu je, naravno, posao u toku. Sjedinjene Države su posao koji još nije započeo.
