Autor: Tom H. Hastings, Hastings o nenasilju
Kada se dovode u pitanje zračni napadi koji ubijaju civile - bilo iz dronova ili mlaznjaka s "pametnim" ubojnim sredstvima - izgovori koje daju vladini i vojni zvaničnici su dvostruki. Ili je to bila žalosna greška ili je to bila žalosna nuspojava ciljanja na poznatog "lošeg momka" - vođu ISIS-a, terorista Al Šababa, šefa talibana ili komandanta Al Kaide. Kolateralna šteta. LOADR odgovor. Ruž na mrtvom štakoru.
Dakle, počinjenje ratnog zločina je u redu ako kažete da je za žaljenje?
“Da, ali ti momci odrubljuju glave novinarima i porobljavaju djevojke.”
Istina, ISIS je dobro zaradio mržnju i gađenje koje većina pristojnih ljudi na Zemlji osjeća prema njima. Isto tako, kada američka vojska gađa i bombarduje bolnice, možemo li se uopće zapitati zašto su SAD omražene s dovoljno otrova da nadjačaju moral? Da, istina je, kada SAD kolju civile to naziva greškom, a kada ISIS to učini oni kukaju kao ponosni dvogodišnjaci bez osjećaja za dobro i pogrešno. Ali moje pitanje je, kada će američki narod prestati da dozvoljava našoj vojsci – koja predstavlja sve nas u demokratskoj državi – da čini zločine protiv čovječnosti?
Obamina administracija tvrdi da su jedini civili o kojima vrijedi brinuti u zemljama koje nisu označene kao ratne zone i da, u tim zemljama SAD su ubile samo između "64 i 116 civila u dronu i drugim smrtonosnim zračnim napadima na osumnjičene za terorizam". Te nacije vjerovatno uključuju Libiju, Jemen, Somaliju i Pakistan. Ne treba davati brojeve za Irak, Avganistan ili Siriju. Civili tamo vjerovatno vode poštenu igru.
Najmanje četiri organizacije vode nezavisne podatke i sve su daleko veće u svojim tvrdnjama o minimalnom broju smrtnih slučajeva civila u tim određenim neratnim zonama.
Šta je sa širom slikom?
Watson institut za međunarodne i javne poslove na Univerzitetu Brown uokviruje najveću studiju i prati smrt civila u vojnim akcijama; njihova studija procjene iz dokumentovanih računa da je od marta prošle godine oko 210,000 neboraca ubijeno u Globalnom ratu protiv terorizma koji je pokrenut u oktobru 2001.
Dakle, u nekom trenutku, moramo se zapitati; Ako američke obavještajne službe utvrde da domaći vođa ISIS-a živi u zgradi u Queensu ili Sjevernom Minneapolisu ili Beavertonu, Oregon, hoće li onda biti u redu da se ta zgrada gađa raketom Hellfire lansiranom iz drona Predator?
Kako smiješno, zar ne? Mi to nikada ne bismo uradili.
Osim što to radimo, rutinski, u Siriji, Iraku, Afganistanu, Jemenu, Somaliji, Libiji i Pakistanu. Kada će ovo prestati?
Prestaće kada se ne samo moralno protivimo tome, već i kada odlučimo da budemo efikasni. Naš nasilni odgovor na terorizam eskalira na svakom koraku, garantujući da će, zauzvrat, eskalirati i terorizam protiv SAD-a. Vrijeme je da se odbaci ideja da je nijansirani, nenasilni pristup nedjelotvoran. Zaista, to pomalo podsjeća na ono što je Winston Churchill rekao o demokratiji, da je to najgori oblik vladavine – osim svih ostalih. Nenasilje je najgori način upravljanja konfliktom—osim svih ostalih.
Ne samo da stvaramo više terorista kada slučajno ili greškom uklonimo bolnicu, što je još važnije, stvaramo širi, produbljiv bazen simpatija za bilo koju vrstu pobune protiv SAD-a. Iako je istina da simpatije i podrška teroristima nisu ni blizu podrške oružanoj pobuni – i postoji velika razlika – zašto bismo, pobogu, i dalje u suštini garantovali da je ovaj globalni rat protiv terorizma trajan?
Zašto zaista? Ima onih koji dobijaju status, moć i novac nastavkom ovog strašnog rata. To su ljudi koji najteže lobiraju za još više rata.
Te ljude treba apsolutno ignorisati. Ovo moramo popraviti drugim metodama. Možemo i trebamo.
Ako bi SAD preispitale svoje metode upravljanja sukobima, mogle bi doći do rješenja bez krvoprolića. Neki od problema je jednostavno ko se traži da savjetuje donosioce odluka. U nekim zemljama zvaničnici se konsultuju sa stručnjacima i stručnjacima iz oblasti medijacije, pregovora, humanitarne pomoći i održivog razvoja. Te zemlje mnogo bolje čuvaju mir. Većina—npr. Norveška, Danska, Švedska—ima bolje pokazatelje blagostanja građana nego mi u SAD.
Možemo pomoći. Kao primjer na našoj hemisferi, pobunjenici i vlada u Kolumbiji vodili su 52-godišnji rat, pri čemu je svaka strana počinila mnoga zvjerstva i dobrobit prosječnog Kolumbijca patila je više od pola stoljeća. Konačno, naučnici za mir i konflikte iz Kroc instituta bili pozvani da pomognu—prvi put da je bilo koji akademski program u našoj oblasti pozvan da to uradi na Zapadu. Uveli su nove ideje i srećan ishod je da konačno – konačno – Kolumbijci imaju potpisan mirovni sporazum. Da, birači su ga za dlaku odbili, ali direktori su se vratili za stol, a ne na bojno polje, da rade na ugodnijem dogovoru.
Molim te. Imamo znanje da okončamo ovaj strašni ples smrti poznat kao rat. Čovječanstvo sada zna kako. Ali imamo li volje? Možemo li istupiti kao glasači i zahtijevati od naših uspješnih kandidata da se prestanu hvaliti kako će biti čvrsti i smrtonosni i umjesto toga insistirati da uspješni kandidat objasni i posveti se produktivnom mirovnom procesu za koji je dokazano da donosi mnogo više dobiti uz daleko manje boli ?
