Autor: David Swanson, oktobar 27, 2019
U selu, visoko u planinama Afganistana, čuli su šaputanje. Ovdje je bio Neznanac. Stekao je prijatelja i bio pozvan da živi u kući uprkos tome što nije porodica, uprkos tome što verovatno nije ni nacionalnost ili religija svake osobe kojoj se može verovati.
Stranac je za porodicu dobio mali beskamatni zajam i pomogao im da stvore trgovinu. Angažirao je decu sa ulice. Sad su djeca pozivala drugu djecu da dođu i razgovaraju sa Neznancem o radu za mir. I izlazili su iz prijateljstva, uprkos tome što nisu znali šta znači "rad za mir".
Uskoro bi imali neku ideju. Neki od njih, koji možda ranije nisu ni razgovarali s nekim drugačijim etničkim, stvarali su multietničku zajednicu koja živi. Započeli su projekti poput šetnje za mir s međunarodnim promatračima i stvaranja parka mira.
Zajednica bi se preselila u glavni grad Kabul. Tamo bi stvorili društveni centar, osiguravali hranu, stvarali radna mjesta i darivali deke, pomagali djeci da dobiju obrazovanje, pomogli ženama da steknu malo neovisnosti. Oni bi pokazali održivost multietničke zajednice. Uvjerili bi vladu da dozvoli stvaranje parka mira. Oni bi stvarali i slali poklone od mladih ljudi jedne etničke skupine udaljenim članovima grupe u kojoj se boje i mrze, u drugom dijelu Afganistana, s dramatičnim rezultatima za sve koji su uključeni.
Ova grupa mladih proučavala bi mir i nenasilje. Oni će komunicirati s autorima i akademicima, mirovnim aktivistima i studentima širom svijeta, često putem video konferencijskih poziva, takođe pozivanjem posjetitelja u svoju zemlju. Oni bi postali dio globalnog mirovnog pokreta. Oni bi radili na mnogo načina da se afganistansko društvo odvoje od rata, nasilja, uništavanja okoliša i eksploatacije.
Ovo je istinita priča pripovijedana u novoj knjizi Marka Isaaca, Kuća mira u Kabulu.
Kad je američki predsjednik Barack Obama eskalirao rat Afganistanu i odmah mu je dodijeljena Nobelova nagrada za mir, mladi mirovni aktivisti u Kabulu bili su zbunjeni i uznemireni. Najavili su i započeli sjedenje na otvorenom sa šatorima, a trajalo je sve dok Obama nije odgovorio na poruku od njih i zatražio objašnjenje. Kao rezultat toga, došao je američki ambasador u Afganistanu, sastao se s njima i lagao da će njihovu poruku dostaviti Obami. Taj je rezultat milion milja od potpunog uspjeha, ali - suočimo se s tim - više nego što većina mirovnih skupina SAD-a obično izađe iz američke vlade.
Da grupa mladih ljudi u Afganistanu, traumatiziranih ratom, suočeni sa prijetnjama smrću, paljenjem i siromaštvom, može stvoriti model nenasilne izgradnje zajednice i mirovnog obrazovanja, može započeti stvaranje prihvaćanja nenasilnog aktivizma, može pomažemo siromašnima, opraštamo bogatima i igramo ulogu u izgradnji globalne kulture ljudskog jedinstva i mira, mi bismo trebali izazvati ostale da učinimo više.
Posljednjih godina u Afganistanu smo počeli vidjeti velike marševe protiv rata. Ali prestali smo ih viđati u Sjedinjenim Državama. Treba nam, naravno, da ih vidimo na oba mjesta istovremeno, u solidarnosti i u većem obimu nego što su ljudi navikli.
Mirovnim aktivistima u Afganistanu to treba od nas. Ne trebaju nam novci. U stvari, sva imena, čak i uključena grupa, pseudonimi su u Kabulskoj kući mira. Zabrinuti su za sigurnost onih koji su dopustili da se njihove osobne priče pojave u tisku. Ali mogu vas uvjeriti iz vlastitog izravnog saznanja o nekim od njih da su te priče istinite.
Vidjeli smo knjige lažnih priča iz Afganistana, poput Tri šalice čaja. Američki korporativni mediji voljeli su te priče, zbog njihove odanosti američkoj vojsci i tvrdnjama zapadnog junaštva. Ali što ako bi se čitalačkoj javnosti trebalo reći o daleko boljim pričama u koje su uključeni mladi Afganistanci koji demonstriraju, na duboko manjkave i nesavršene načine, nevjerojatan pogon i potencijal kao mirotvorci?
To im treba od nas. Trebaju nam dijeljenja knjiga poput Kabulske kuće mira. Treba im poštovana solidarnost.
Afganistanu je potrebna pomoć, ne u obliku oružja, već stvarna pomoć koja zapravo pomaže ljudima. Narod Afganistana treba američkoj vojsci i NATO-u da odu, ispričaju se i Međunarodnom krivičnom sudu podnesu pismena priznanja. Trebaju im reparacije. Potrebna im je demokratija u svim aspektima koje dijele stvarni primjeri u zemljama iz kojih dolaze njihovi okupatori, a ne lansirana na njih od bespilotnih letelica, a ne deponirana u obliku korumpiranih NVO-a.
Potrebno im je da mi ostali budemo otvoreni za učenje iz njihovog primjera, otvorenost koja bi činila čuda ka okončanju američke okrutnosti prema Afganistanu.
