Nuklearna katastrofa: odlomak iz filma "Rat je laž" Davida Swansona
Sve dok postoji nuklearno oružje, verovatno će se razmnožavati. I dokle god se razmnožavaju, vjerovatno će se povećati stopa proliferacije. To je zato što sve države imaju nuklearno oružje, dok ih druge države žele. Broj nuklearnih država skočio je sa šest na devet od kraja hladnog rata. Taj broj će se verovatno povećati, jer sada ima najmanje devet mesta u kojima ne-nuklearna država može da pristupi tehnologiji i materijalima, a više država sada ima nuklearne susede. Druge države će izabrati da razvijaju nuklearnu energiju, uprkos brojnim nedostacima, jer će ih približiti razvoju nuklearnog oružja ukoliko to žele.
Sve dok postoji nuklearno oružje, nuklearna katastrofa će se vjerojatno dogoditi prije ili kasnije, a što je oružje više raslo, prije će doći do katastrofe. Bilo je na desetine, ako ne i stotine bliskih promašaja, slučajeva u kojima su nesreća, zbrka, nerazumijevanje i / ili iracionalni mačizam gotovo uništili svijet. 1980. godine Zbigniew Brzezinski je bio na putu da probudi predsjednika Jimmyja Cartera kako bi mu rekao da je Sovjetski Savez lansirao 220 projektila kada je saznao da je neko stavio ratnu igru u računarski sistem. 1983. godine sovjetski potpukovnik gledao je kako mu računar govori kako su Sjedinjene Države lansirale rakete. Oklijevao je odgovoriti dovoljno dugo da otkrije da je riječ o pogrešci. Godine 1995. ruski predsjednik Boris Jeljcin proveo je osam minuta uvjeren da su Sjedinjene Države pokrenule nuklearni napad. Tri minute prije nego što je uzvratio i uništio svijet, saznao je da je lansiranje bilo meteorološki satelit. Nesreće su uvijek vjerovatnije od neprijateljskih radnji. Pedeset i šest godina prije nego što su teroristi upali u avione u Svjetski trgovinski centar, američka vojska je slučajno uletjela vlastitim avionom u Empire State Building. U 2007. godini šest naoružanih američkih nuklearnih raketa slučajno je ili namjerno proglašeno nestalima, stavljeno u avion u položaj za lansiranje i preletjeno širom zemlje. Što više bližih promašaja svijet vidi, to je veća vjerojatnost da ćemo vidjeti stvarno lansiranje nuklearnog oružja na koje će druge države odgovoriti u naturi. I sav život na planeti će nestati.
Ovo nije slučaj „Ako su oružje zabranjene, samo bi odmetnici imali oružje.“ Što više nacija ima nuklearne bombe, i što više nuklearki imaju, veća je vjerovatnoća da će teroristi naći dobavljača. Činjenica da nacije posjeduju nuklearne bombe s kojima bi se osvetile, nije nikakvo sredstvo zastrašivanja za teroriste koji ih žele steći i iskoristiti. U stvari, samo neko ko je voljan da izvrši samoubistvo i spusti ostatak sveta u isto vreme, može uopšte koristiti nuklearno oružje.
Politika SAD-a o mogućem prvom štrajku je politika samoubistva, politika koja podstiče druge nacije da steknu nuklearne bombe u odbrani; to je takođe kršenje Ugovora o neširenju nuklearnog naoružanja, kao i naš neuspeh da radimo na multilateralnom (ne samo dvostranom) razoružanju i eliminaciji (ne samo smanjenju) nuklearnog oružja.
Ne postoji kompromis u eliminaciji nuklearnog oružja, jer one ne doprinose našoj sigurnosti. Oni ni na koji način ne sprečavaju terorističke napade nedržavnih aktera. Niti oni dodaju jotu sposobnost naše vojske da odvrati narode od nas da napadne, s obzirom na sposobnost SAD da uništi bilo šta u bilo koje vreme sa nenuklearnim oružjem. Nuklearke takođe ne dobijaju ratove, kao što se može videti iz činjenice da su Sjedinjene Države, Sovjetski Savez, Velika Britanija, Francuska i Kina izgubile ratove protiv nuklearnih sila dok su imale nuklearne bombe. Ni u slučaju globalnog nuklearnog rata nijedna količina oružja ne može zaštititi Sjedinjene Države ni na koji način od apokalipse.
Međutim, izračunavanje može izgledati vrlo različito za manje zemlje. Sjeverna Koreja je stekla nuklearno oružje i time znatno smanjila ratobornost u svom smjeru iz Sjedinjenih Država. Iran, s druge strane, nije nabavio nuklearne bombe i pod stalnom je prijetnjom. Nuklearne bombe znače zaštitu za manju naciju. Ali naizgled racionalna odluka da postane nuklearna država samo povećava verovatnoću državnog udara, ili građanskog rata, ili ratne eskalacije, ili mehaničke greške, ili napad besa negde u svetu i sve nas okončava.
Inspekcija oružja je bila veoma uspješna, uključujući i Irak prije invazije na 2003. Problem je u tom slučaju bio u tome što su inspekcije ignorisane. Čak i kada je CIA koristila inspekcije kao priliku da špijunira i pokuša da podstakne državni udar, a iračka vlada je ubedila da saradnja neće doneti ništa protiv nacije odlučne da je sruše, inspekcije i dalje rade. Međunarodne inspekcije svih zemalja, uključujući i naše, takođe mogu da funkcionišu. Naravno, Sjedinjene Države su navikle na dvostruke standarde. U redu je provjeriti sve ostale zemlje, samo ne naše. Ali smo takođe navikli da živimo. Daley izlaže izbor koji imamo:
„Da, međunarodne inspekcije bi se nametnule našem suverenitetu. Ali detonacije atomskih bombi ovde bi takođe narušile naš suverenitet. Jedino pitanje je, koje od ta dva upada nalazimo manje mučno. ”
Odgovor nije jasan, ali trebalo bi da bude.
Ako želimo da budemo sigurni od nuklearnih eksplozija, moramo se osloboditi nuklearnih elektrana, kao i nuklearnih raketa i podmornica. Otkako je predsjednik Eisenhower govorio o "atomima za mir", čuli smo o navodnim prednostima nuklearnog zračenja. Niko od njih se ne takmiči sa nedostacima. Jedna nuklearna elektrana bi vrlo lako mogla biti detonirana od strane terorista u činu koje bi letenje aviona u zgradu učinilo gotovo trivijalnim. Nuklearna energija, za razliku od solarnog ili vetarskog ili bilo kog drugog izvora, zahteva plan evakuacije, stvara terorističke ciljeve i toksični otpad koji traje zauvek i nikada, ne može da pronađe privatno osiguranje ili privatne investitore koji su spremni da preuzmu rizik na njemu, i moraju biti subvencionisani od strane javna riznica. Iran, Izrael i Sjedinjene Države bombardovali su nuklearne objekte u Iraku. Koja bi normalna politika stvorila objekte sa toliko drugih problema koji su takođe ciljevi bombardovanja? Ne treba nam nuklearna energija.
Možda nećemo moći da preživimo na planeti sa nuklearnom energijom koja je dostupna bilo gde na njoj. Problem dozvoljavanja nacija da dobiju nuklearnu energiju, ali ne i nuklearnog oružja jeste da se ova država približava drugoj. Narod koji se osjeća ugroženim može vjerovati da je nuklearno oružje jedina zaštita, te da može dobiti nuklearnu energiju kako bi bila korak bliže bombi. Ali globalni siledžija će program nuklearne energije smatrati opasnim, čak i ako je zakonit, i postaje sve opasniji. Ovo je ciklus koji olakšava nuklearnu proliferaciju. I znamo gde to vodi.
Gigantski nuklearni arsenal ne štiti od terorizma, ali jedan samoubilački ubica sa nuklearnom bombom mogao bi početi Armagedon. U maju 2010, muškarac je pokušao da pokrene bombu na Times Squareu u New Yorku. To nije bila nuklearna bomba, ali je moguće da je to moglo biti od kada je otac tog čoveka jednom bio zadužen za čuvanje nuklearnog oružja u Pakistanu. U novembru 2001, rekao je Osama bin Laden
„Ako se Sjedinjene Države usuđuju da nas napadnu nuklearnim ili hemijskim oružjem, izjavljujemo da ćemo se osvetiti upotrebom iste vrste oružja. U Japanu i drugim zemljama u kojima su Sjedinjene Države ubile stotine hiljada ljudi, SAD ne smatraju njihova djela zločinom. "
Ako se nedržavne grupe počnu pridružiti listi entiteta koji gomilaju nuklearne bombe, čak i ako se svi osim Sjedinjenih Država zakunu da neće prvi štrajkovati, mogućnost nesreće dramatično se povećava. A štrajk ili nesreća lako mogu pokrenuti eskalaciju. 17. oktobra 2007. godine, nakon što je ruski predsjednik Vladimir Putin odbacio američke tvrdnje da Iran razvija nuklearno oružje, predsjednik George W. Bush pokrenuo je perspektivu „Trećeg svjetskog rata“. Svaki put kad dođe do uragana ili izlijevanja nafte, ima puno toga što sam rekao. Kada dođe do nuklearnog holokausta, neće ostati niko da kaže "Upozorio sam te" ili da ga čuje.
