Autor Robert C. Koehler, World BEYOND WarApril 8, 2024
Čak je i međunarodna osuda izraelskog razaranja Gaze često mlaka.
Razmotrite, na primjer, riječi generalnog sekretara UN-a Antonio Guterres, nakon izraelskog napada dronom 1. aprila na konvoj automobila iz World Central Kitchen, organizacija za pomoć u katastrofama koja donosi hranu izgladnjelim stanovnicima Gaze. U štrajku je poginulo sedam humanitarnih radnika.
Napominjući da je ukupno 196 humanitarnih radnika do sada ubijeno u šestomjesečnom bombardovanju i gladovanju u Gazi, Guterres je rekao: “Ovo je nesavjesno. Ali to je neizbježan rezultat načina na koji se rat vodi.”
Da, naravno, ovo je nesavjesno, ali ovdje se podrazumijeva da postoje pristojni, moralni načini da se vodi rat, da se “odbranite” od osiromašenog, okupiranog stanovništva. Ratujte ako morate, ali nemojte činiti ratne zločine! Kad čujem takve riječi, osjećam da mi se duša divlje vrti. Sam rat je problem. Ne može se svesti na pravednu i stratešku video igricu – da, vojnici će biti ubijeni, ali ne i civili! Bez mrtve djece, molim (posebno mlađe od 6 godina).
Logička praznina ovdje je da rat počinje dehumanizacijom. Ti ljudi su zli i mi se od njih moramo braniti, što znači ubiti ih. I ovaj stav nikada ne ostaje uredan - pogotovo ne na ovoj ludo militariziranoj planeti, koja (sa Amerikom na čelu) ništa ne smatra važnijim od držanja čovječanstva na rubu nuklearnog omubistva.
Osuda “ratnih zločina” nije ništa drugo do slijeganje ramenima. Rat je taj koji se ne mora jednostavno „osuditi“, već se mora transcendirati. Potpuno transcendirano. Vrijeme je sada. I nedostatak bilo kakvog zvaničnog priznanja ovoga, a kamoli pokreta u ovom pravcu sa pravom političkom snagom, osjeća se . . . uh, licno.
Prije dvije noći usnio sam jedan čudan san, zbog kojeg sam dahtao od užasa i očaja. U snu je moja žena, u devetom mjesecu trudnoće, iznenada nestala dok smo spavali. Gdje je otišla? Osjećala sam se izgubljeno i bez znanja, ali sam otišla do bolnice, misleći da će se poroditi, ali zaboravila sam da me povedem sa sobom da budem dio procesa. U bolnici sam na kraju pronašao porođajnu salu, ali ispred mene je red ljudi koji čekaju da uđu. Nemam pojma ko su oni. Ispunjena sam očajem — Bože moj, Bože moj, naše dijete će se roditi, moram biti tu — i jurim na prvi dio reda, zatim pokušavam da se podignem u porođajnu sobu kroz otvor, ali nisam u stanju da to uradim.
Onda se probudim. ha? Ovo je potpuno čudno. U stvarnom životu, bio sam prisutan tokom porođaja moje kćeri (prije 36 godina) i ostao sam neizmjerno zahvalan što sam mogao pomoći svojoj ženi da izdrži bol porođaja i na kraju zapleše s našim novorođenčetom.
Nisam imao pojma šta mi ovaj san govori, ali sam ostao pod dubokim stresom, kao da se dogodila duhovna krađa. Osjećao sam se lišeno svoje porodice, na najdubljem nivou ljubavi. A onda sam počeo čitati i gledati vijesti - dnevni tok patnje iz Palestine. . . mame, tate, djeca u nezamislivoj tuzi zbog smrti najmilijih. Duhovna pljačka! Bože moj, ovo su dnevne vijesti. Upijamo ga tokom dana. Možda je san pokušavao da me poveže sa ovom patnjom.
A onda sam razmišljao o tome Larry Hebert, američki zrakoplovac koji je nedavno počeo štrajk glađu prkoseći saučesnici svoje zemlje u genocidu u Gazi. Stajao je ispred Bijele kuće držeći natpis na kojem je stajalo: "Aktivni zrakoplovac odbija jesti dok Gaza gladuje."
I Hebert je bio pod uticajem Aaron Bushnell, također aktivni avijatičar, koji je 24. februara stajao ispred izraelske ambasade u Washingtonu, DC, polio se zapaljivom tečnošću, zapalio šibicu i zapalio se, vičući "Oslobodite Palestinu!" dok je izgoreo do smrti.
Rat je lični, čak i kada se dešava na drugoj strani planete – ili može biti. Hebert i Bushnell — i svi ostali na planeti koji osjećaju istu povezanost sa žrtvama rata — nisu samo „kritični“ prema tome kako Izrael „vodi“ svoj rat. Iz duše vrište: „Ne! Ne! Ne! Prestanite da duvate udove deci! Prestanite ubijati majke i novorođenčad! Prestanite da ih dehumanizujete, prestanite da radite to što radite. Rat je pogrešan!”
A ovdje u Sjedinjenim Državama, ovaj poklič je usmjeren prema predsjedniku, Genocidu Joeu, i njegovim sve slabijim “izrazima zabrinutosti” zbog Netanyahuovog vođenja rata, iako ga njegova administracija podržava i podržava i podržava, nedavno, na primjer, prijenos “billions dolara u bombama i borbene avione u Izrael” — uključujući hiljade monster bombi od 2,000 tona. Pažljivo ih koristi, Benjamine!
I ne možemo odbiti da glasamo za Bajdena, a da ne ostavimo u amanet još jedan mandat budućem diktatoru i prodavaču Biblije Donaldu Trumpu — vau, kakvu divnu demokratiju imamo ovdje. Možda su palestinska djeca užasnuta, ali Vojno-industrijski kompleks nema čega da se plaši.
Pažnja, patriote! Pažnja, mejnstrim novinari! Ratovanje nas ne čuva. Umanjivanje ljudskosti drugih, zatim njihovo ubijanje i krađa njihove zemlje, iako je to možda ugrađeno u našu istoriju, nikoga ne čini sigurnim. Garantuje beskrajni pakao. Ali pogodite šta?
„Kao što pojedinci mogu odreći svoje pravedni bijes i prisila da se kažnjavaju neselektivno, kao i grupe i nacije. Ali za to su potrebni lideri koji mogu doprijeti do podijeljenih zajednica i pružiti nadu u naizgled beznadežnom vremenu da će nadjačati previše ljudski nagon za osvetom.”
To su reči psihijatrijski istraživačs Jessica Stern i Bessel van der Kolk, koji nastavljaju: “Oni moraju shvatiti da naslijeđe traume čini izraelske Jevreje i Palestince ranjivim na reaktivno nasilje, što dovodi do naizgled beskonačnog ciklusa krvoprolića.”
Zamislite Mahatmu Gandija. Zamislite Martina Luthera Kinga. Sjetite se Nelsona Mandele ili Susan B. Anthony ili Fredericka Douglassa ili milion drugih. Prava promjena je moguća, i rijetko je — možda nikad — nasilna, ali njeno stvaranje uključuje cjelovitost s ljubavlju onoga što jesmo. Budućnost je ogromna nepoznanica, ali je niko ne posjeduje. Moramo ga stvoriti zajedno.
Robert Koehler (koehlercw@gmail.com), sindiciran PeaceVoiceje novinar i urednik u Čikagu. On je autor Hrabrost raste na rani, i njegov novoobjavljeni album snimljene poezije i umjetničkih djela, Soul Fragments.
