Alice Slater
Ugovor o neširenju oružja iz 1970. godine (NPT), produžen na neodređeno vrijeme 1995. godine, kada je trebao isteći, pod uvjetom da pet država s nuklearnim oružjem koje su također imale pravo veta na Vijeće sigurnosti (P-5) - SAD, Rusija, Velika Britanija, Francuska i Kina - „nastavile bi pregovore u dobroj vjeri“[I] za nuklearno razoružanje. Kako bi za taj dogovor kupile podršku ostatka svijeta, države s nuklearnim oružjem "zasladile su posudu" faustovskom pogodbom obećavajući državi koja nema nuklearno oružje "neotuđivo pravo"[Ii] na takozvanu "mirnu" nuklearnu energiju, dajući im ključeve fabrike bombi. [Iii] Sve su države svijeta potpisale novi ugovor, osim Indije, Pakistana i Izraela, koji su nastavili s razvojem nuklearnih arsenala. Sjeverna Koreja, članica NPT-a, iskoristila je tehnološko znanje koje je stekla svojim „neotuđivim pravom“ na nuklearnu energiju i odustala od sporazuma da bi napravila vlastite nuklearne bombe. Danas na planeti postoji devet država s nuklearnim oružjem sa 17,000 bombi, od čega 16,000 u SAD-u i Rusiji!
Na konferenciji 1995 NPT Review and Extension, nova mreža nevladinih organizacija, Abolition 2000, pozvala je na hitne pregovore o sporazumu o eliminaciji nuklearnog oružja i ukidanju nuklearne energije. [Iv]Radna grupa pravnika, naučnika i kreatora politike izradila je Model Konvencije o nuklearnom oružju[v] iznoseći sve potrebne korake koje treba razmotriti za potpuno uklanjanje nuklearnog oružja. Postao je službeni dokument UN-a i citiran je u prijedlogu generalnog sekretara Ban-ki-Muona iz 2008. godine za plan od pet tačaka za nuklearno razoružanje. [vi]Neograničeno produženje NPT-a je zahtijevalo pregled konferencija svakih pet godina, sa sastancima pripremnog odbora između.
1996. godine, projekat NVO Svjetski sud zatražio je savjetodavno mišljenje Međunarodnog suda pravde o legalnosti bombe. Sud je jednoglasno presudio da postoji međunarodna obaveza da se „zaključe pregovori o nuklearnom razoružanju u svim njegovim aspektima“, ali razočaravajuće je rekao samo da je oružje „generalno ilegalno“ i smatrao da nije u stanju da odluči da li će biti legalno ili ne koristiti nuklearno oružje „kad je bio u pitanju sam opstanak države“. [vii] \ tUprkos najboljim naporima nevladinih organizacija u lobiranju za nastavak obećanja koja je P-5 dao na narednim pregledima NPT-a, napredak u nuklearnom razoružanju bio je zamrznut. 2013. Egipat je zapravo napustio sastanak NPT-a jer se obećanje dato 2010. da će se održati konferencija o Slobodnoj zoni oružja za masovno uništenje na Bliskom istoku (WMDFZ) još uvijek nije dogodilo, iako je obećanje za WMDFZ bilo ponudio državama Bliskog istoka kao pregovarački čip da dobiju svoj glas za neograničeno produženje NPT-a gotovo 20 godina ranije 1995.
Međunarodni komitet Crvenog križa 2012. godine učinio je neviđeni napor da educira svijet da ne postoji zakonska zabrana upotrebe i posjedovanja nuklearnog oružja uprkos katastrofalnim humanitarnim posljedicama koje bi proizašle iz nuklearnog rata, obnavljajući tako svijest javnosti o strašnim opasnostima nuklearnog holokausta. [viii] \ t Nova inicijativa, Međunarodna kampanja za ukidanje Nuklearno oružje (MOGU) [ix]pokrenut je kako bi se obznanili katastrofalni učinci na sav život na zemlji u slučaju izbijanja nuklearnog rata, bilo slučajno ili dizajnerski, kao i nesposobnost vlada na bilo kojem nivou da adekvatno odgovore. Oni traže zakonsku zabranu nuklearnog oružja, baš kao što je svijet zabranio hemijsko i biološko oružje, kao i nagazne mine i kasetnu municiju. 1996. godine, nevladine organizacije u partnerstvu sa prijateljskim zemljama, predvođene Kanadom, sastale su se u Otavi, u neviđenom zaobilaženju blokiranih institucija UN-a radi pregovora o sporazumu o zabrani nagaznih mina. Ovo je postalo poznato pod nazivom "Ottawski proces", koji je Norveška takođe koristila 2008. godine, kada je bila domaćin sastanka izvan blokiranih pregovaračkih foruma UN-a, kako bi se izrekla zabrana kasetne municije.[X]
Norveška je takođe prihvatila poziv Međunarodnog crvenog križa 2013. godine, domaćin posebne konferencije o humanitarnim efektima nuklearnog oružja. Sastanak u Oslu dogodio se izvan uobičajenih institucionalnih postavki poput NPT-a, Konferencije o razoružanju u Ženevi i Prvog odbora Generalne skupštine, gdje je napredak u nuklearnom razoružanju zamrznut jer su države nuklearnog oružja spremne samo djelovati na mjere neširenja, a pritom nisu poduzele značajne korake za nuklearno razoružanje. To, uprkos mnoštvu praznih obećanja datih tokom 44-godišnje istorije NPT-a i gotovo 70 godina nakon bombaškog napada na Hirošimu i Nagasaki 1945. godine. P-5 bojkotovao je konferenciju u Oslu, izdajući zajedničku izjavu tvrdeći da bi to bila "distrakcija" od NPT-a! Pojavile su se dvije države s nuklearnim oružjem - Indija i Pakistan, koje su se pridružile 127 država koje su došle u Oslo, a te dvije države s nuklearnim oružjem ponovo su prisustvovale ovogodišnjoj naknadnoj konferenciji čiji je domaćin bio Meksiko sa 146 država.
Postoji transformacija u zraku i promjena u zeitgeistu u načinu na koji se nacije i civilno društvo bave nuklearnim razoružanjem. Sastaju se u partnerstvu u većem broju i sa sve većom odlučnošću pregovara o sporazumu o zabrani nuklearnog oružja koji bi zabranio posjedovanje, testiranje, upotrebu, proizvodnju i nabavku nuklearnog oružja kao nezakonito, baš kao što je to svijet učinio za hemijsko i biološko oružje. Ugovorom o zabrani započeo bi se nedostatak u odluci Svjetskog suda koji nije usvojio odluku je li nuklearno oružje bilo ilegalno u svim okolnostima, posebno tamo gdje je bio ugrožen sam opstanak države. Ovaj novi proces djeluje izvan paraliziranih institucionalnih pregovaračkih struktura UN-a, prvo u Oslu, zatim u Meksiku, a treći sastanak planiran u Austriji, ove godine, ne četiri godine kasnije u 2018. godini, kao što je predložilo nesvrstano kretanje zemalja koje nisu shvatile hitnu potrebu da se brzo krene u nuklearno ukidanje, i nije primio nikakav otkup od nepokornog P-5. Zapravo, SAD, Francuska i Velika Britanija nisu se potrudile ni da pošalju pristojnog predstavnika na prvi sastanak na visokom nivou u istoriji za šefove država i ministre vanjskih poslova koji će se obraćati nuklearnom razoružanju na Generalnoj skupštini UN-a prošle jeseni. Oni su se usprotivili osnivanju Otvorene radne grupe UN-a za nuklearno razoružanje koja se sastala u Ženevi u neformalnom aranžmanu sa nevladinim organizacijama i vladama, propustivši da se pojavi na jednom sastanku održanom tokom leta 2013. godine.
U Nayaritu, Meksiko, meksički predsjednik je svijetu poslao Valentinovo 14, 2014, kada je zaključio svoje primjedbe na ovacije i glasno navijanje mnogih vladinih delegata i nevladinih organizacija koje su prisustvovale:
Široke i sveobuhvatne diskusije o humanitarnom uticaju nuklearnog oružja trebalo bi da dovedu do obaveze država i civilnog društva da dostignu nove međunarodne standarde i norme, kroz pravno obavezujući instrument. Predsjedavajući smatra da je Konferencija Nayarit pokazala da je došlo vrijeme da se pokrene diplomatski proces koji vodi tom cilju. Naše uverenje je da ovaj proces treba da obuhvati određeni vremenski okvir, definisanje najprikladnijih foruma i jasan i sadržajan okvir, koji čini humanitarni uticaj nuklearnog oružja suštinom napora za razoružanje. Vreme je da se preduzme akcija. 70 godišnjica napada na Hirošimu i Nagasaki je odgovarajuća prekretnica za postizanje našeg cilja. Nayarit je točka bez povratka (naglasak dodat).
Svijet je započeo ottawski proces nuklearnog oružja koji se može završiti u vrlo bliskoj budućnosti ako budemo ujedinjeni i fokusirani! Jedna od prepreka koja postaje očita za uspjeh postizanja široko prihvaćenog sporazuma o zabrani je položaj država "nuklearnog kišobrana" kao što su Japan, Australija, Južna Koreja i članice NATO-a. Navodno podržavaju nuklearno razoružanje, ali se i dalje oslanjaju na smrtonosno "nuklearno odvraćanje", politiku koja pokazuje njihovu spremnost da SAD spaljuju gradove i unište našu planetu u njihovo ime.
Postizanje sporazuma o zabrani pregovaranog bez država s nuklearnim oružjem dalo bi nam palicu da ih držimo do pregovora da u razumnom roku pregovaraju o potpunoj eliminaciji nuklearnog oružja sramoteći ih zbog toga što nisu samo propustili poštovati NPT već i potpuno potkopali njegovu Obećanje „dobre vjere“ za nuklearno razoružanje. Oni nastavljaju testirati i graditi nove bombe, proizvodne pogone i sisteme za isporuku dok je Majka Zemlja napadnuta čitavim nizom takozvanih "podkritičnih" testova, jer ove odmetničke države i dalje miniraju plutonij pod zemljom na Nevadi i Novoj Probna mjesta Zemlya. Inzistiranje P-5 na procesu „korak po korak“, podržanim od nekih nuklearnih „krovnih država“, umjesto pregovora o zakonskoj zabrani pokazuje njihovo licemjerje koje oduzima dah, jer oni ne samo da moderniziraju i zamjenjuju svoje arsenale, već zapravo širi tvornice nuklearnih bombi širom svijeta u obliku nuklearnih reaktora u komercijalne svrhe, čak i "dijeleći" ovu smrtonosnu tehnologiju s Indijom, strankom koja nije NPT, što je ilegalna praksa kršenja NPT zabrane dijeljenja nuklearne tehnologije sa državama koje nije uspio da se pridruži ugovoru.
Sastanak koji slijedi u Austriji, u decembru 7th i 8th of ove godine, trebali bismo biti strateški u potiskivanju poticaja za zakonsku zabranu. Moramo natjerati još više vlada da se pojave u Beču i napraviti planove za masovni odziv NVO-a koji će podstaći države da izađu ispod svog sramnog nuklearnog kišobrana i bodriti rastuću grupu nacija koje traže mir u našim naporima da kraj nuklearnoj pošasti!
Pogledajte ICAN kampanju kako biste saznali kako možete učestvovati u Beču. www.icanw.org
[I] „Svaka od strana Ugovora preuzima obvezu da će u dobroj namjeri nastaviti pregovore o efikasnim mjerama koje se odnose na prekid nuklearne trke u naoružanju i nuklearnom razoružanju, te o ugovoru o općem i potpunom razoružanju.“
[Ii] Član IV: Ništa u ovom Ugovoru neće se tumačiti kao da utiče na neotuđivo pravo svih strana Ugovora da razvijaju istraživanje, proizvodnju i upotrebu nuklearne energije u miroljubive svrhe bez diskriminacije ... "
[v] Osiguranje našeg opstanka: http://www.disarmsecure.org/
