Jacob Hornberger, Mediji sa savjesti.
TGodine 1989 donio je neočekivani šok američkom nacionalnom obezbjeđenju. Sovjetski Savez je iznenada i neočekivano srušio Berlinski zid, povukao sovjetske trupe iz Istočne Nemačke i Istočne Evrope, raspustio Varšavski pakt, demontirao sovjetsku imperiju i jednostrano okončao Hladni rat.
Pentagon, CIA i NSA nikada nisu očekivali da će se tako nešto dogoditi. Hladni rat je trebalo da traje zauvek. Komunisti su navodno bili hrabri na svetskim osvajanjima, sa urotom u Moskvi.
Mesecima, pa čak i godinama nakon pada Berlinskog zida, desili su se desničari koji su upozoravali da je sve to bila ogromna smicalica komunista, koja je dizajnirana da natera Ameriku da spusti svoju stražu. Čim bi se to dogodilo, komunisti bi štrajkali. Uostalom, kao što se svaki član konzervativnog pokreta i nacionalno-bezbednosnog establišmenta potvrđivao tokom Hladnog rata, nikada se nije moglo verovati komunistu.
Ali Pentagon, CIA i NSA su bili više nego šokirani zbog kraja hladnog rata. Bili su i uplašeni. Znali su da se njihovo postojanje zasniva na hladnom ratu i takozvanoj komunističkoj prijetnji. Bez hladnog rata i svetske komunističke zavere sa sedištem u Moskvi, ljudi su se verovatno pitali: Zašto nam je i dalje potrebna država nacionalne bezbednosti?
Imajte na umu, na kraju krajeva, da je to razlog zašto je američka federalna vladina struktura pretvorena iz republike sa ograničenom vladavinom u državno-bezbednosnu državu posle Drugog svetskog rata. Američki zvaničnici su rekli da je konverzija bila neophodna da bi se zaštitila Amerika od Sovjetskog Saveza, Crvene Kine i komunizma. Čim je Hladni rat bio gotov i komunizam poražen, američki zvaničnici su rekli da bi američki narod mogao da dobije svoju republiku ograničene vlade.
Ali naravno da niko nikada nije pomislio da će se to dogoditi. Svi su vjerovali da je državni način nacionalne sigurnosti postao stalni dio američkog društva. Masivno, stalno rastuće vojno postrojenje. CIA koja je izvršila atentat na ljude i inženjerske pučeve širom svijeta. Partnerstva s ekstremnim diktatorskim režimima. Operacije promjene režima. Invazije. Strani ratovi. Šeme tajnog nadzora. Smrt i razaranje. Sve se to smatralo neophodnim, samo jedna od onih nesretnih stvari koje se događaju u životu.
A onda su Rusi učinili neizrecivo: oni su jednostrano okončali Hladni rat. Nema pregovora. Nema ugovora. Upravo su okončali neprijateljsko okruženje na svom kraju.
Odmah, Amerikanci su počeli govoriti o "dividendi mira", što, što nije iznenađujuće, izjednačilo sa drastičnim smanjenjem vojnih i obaveštajnih troškova. Dok su samo libertarijanci podizali diskusiju na viši nivo - tj. Zašto ne možemo sada imati ograničenu državnu republiku? - nacionalno-bezbednosni objekat je znao da će drugi neizbežno početi da postavljaju to pitanje.
Tih dana su poludjeli. Govorili su stvari kao što su: Mi još uvijek možemo biti važni i relevantni. Možemo pomoći u osvajanju rata protiv droge. Možemo promovisati američke poslove u inostranstvu. Možemo biti snaga mira i stabilnosti u svijetu. Možemo se specijalizirati za promjenu režima.
Tada su otišli na Bliski istok i počeli gnijezditi stršljena gnijezda sa smrću i uništenjem. Kada su ljudi uzvratili, oni su igrali nevine: "Napadnuti smo zbog mržnje prema našoj slobodi i vrednostima, ne zato što smo gurali stršljenove tako što ubijamo stotine hiljada ljudi, uključujući decu, na Bliskom istoku."
Tako smo dobili "rat protiv terorizma", a sudski podržane totalitarističke ovlasti predsjednika, Pentagona, CIA-e i NSA-e za ubijanje Amerikanaca ili samo da ih zaokruže, zatvore i muče, i masovno proširenje šema tajnog nadzora, sve bez pravnog postupka i sudskog postupka.
Ali uvijek vrebajući iza rata protiv terorizma, postojala je mogućnost nastavka hladnog rata protiv komunista, koji bi potom dali nacionalnom sigurnosnom establišmentu dva velika zvanična neprijatelja, čime bi opravdao svoje dalje postojanje i sve veći budžet, moć, i uticaj: terorizam i komunizam (koji su, slučajno, bili dva velika zvanična neprijatelja koje je Hitler koristio da osigura donošenje Zakona o omogućavanju, koji mu je dao izvanredne ovlasti).
I sada čine da izgleda kao da su i teroristi (koji su se preobrazili u muslimane) i komunisti koji dolaze po nas. Nazovite to hladnim ratom, dok je rat protiv terorizma bačen u mešavinu.
Glavni primjer: Koreja, gdje su neki američki muškarci 50,000-a, od kojih su mnogi bili regrutovani (tj. Porobljeni), poslani na smrt u ilegalnom i neustavnom ratu bez ikakvog dobrog razloga, kao i drugi 58,000 ili američki muškarci. kasnije će biti poslat na smrt u drugom nezakonitom i neustavnom ratu u Vijetnamu bez ikakvog dobrog razloga.
Komunisti nikada nisu dolazili po nas. Nikada nije postojala svetska komunistička zavera sa sedištem u Moskvi koja je trebalo da osvoji svet. Sve je to bilo bezveze, ništa više od načina da se Amerikanci drže neprestano uplašeni, kako bi oni nastavili da podržavaju promenu savezne vlade u državu nacionalne bezbednosti.
Tokom rata u Vijetnamu, rekli su nam da ako Vijetnam padne na komuniste, domine će i dalje pasti pod Sjedinjene Države i završiti pod komunističkom vlašću. To je bila laž od samog početka.
Tokom hladnog rata, rekli su nam da je Kuba ozbiljna prijetnja nacionalnoj sigurnosti. Rekli su da je ostrvo komunistički bodež koji je pokazivao na grlo Amerike od 90 milja daleko. Čak su zemlju doveli na ivicu nuklearnog rata, uvjeravajući Amerikance da su sovjetski projektili postavljeni na Kubu kako bi komunisti mogli započeti nuklearni rat sa Sjedinjenim Državama.
Sve je to bila laž. Kuba nikada nije napala Sjedinjene Države ili čak prijetila da će to učiniti. Nikada nije pokušao ubiti Amerikance. Nikada nije inicirala terorističke akcije ili sabotaže u Sjedinjenim Državama.
Umjesto toga, američka nacionalna sigurnosna ustanova je sve to učinila Kubi. Uvek je američka vlada bila agresor na Kubu. To je ono što je Zaliv svinja bio. Radi se o operaciji Northwoods. Bilo je to ono što je kubanska krizna raketa bila u pitanju.
Ovi sovjetski projektili su postavljeni na Kubu iz jednog razloga i iz jednog razloga: iz istog razloga zbog kojeg Sjeverna Koreja danas želi nuklearno oružje: da spriječi američku agresiju u obliku nove invazije na Kubu u svrhu promjene režima.
To je upravo ono što se danas događa u Koreji. Nesposobna da se oslobodi hladnog rata i ostavi Koreju Korejancima, američka nacionalna bezbednost nikada nije napustila svoju decenijsku opsednutost promenom režima u Severnoj Koreji.
Severna Koreja nije glupa. Ona zna da je način da se odupre američkoj agresiji sa nuklearnim oružjem, baš kao što je Kuba uspješno učinila u 1962-u. Zato se trudi da ih stekne - ne da započne rat, već da odvrati američku vladu od onoga što je učinjeno u Iranu, Gvatemali, Iraku, Avganistanu, Kubi, Čileu, Indoneziji, Kongu, Libiji, Siriji i drugi. To je i razlog zašto američka nacionalna sigurnosna ustanova želi da zaustavi program nuklearne bombe u Sjevernoj Koreji - kako bi mogla promijeniti režim u Sjevernoj Koreji sa redovnim ratom, a ne nuklearnim ratom.
Najveća greška u američkoj istoriji bila je kada je američki narod dozvolio konverziju svoje vlade iz republike sa ograničenom vladom u državnu bezbednosnu državu. Amerikanci su se trebali držati svojih temeljnih principa. Tokom godina, Amerikanci i svet su platili veliku cenu za tu grešku. Ako stvari u Koreji nastave da opadaju kontroli, cena bi uskoro mogla da bude mnogo veća, ne samo za korejski narod i američke trupe koji umiru masovno, već i za hiljade mladih američkih muškaraca i žena koji će biti regrutovani da se bore za još jedan kopneni rat u Azija, a da ne spominjemo američke poreske obveznike, od kojih će se očekivati da finansiraju smrt i razaranje u ime “čuvanja nas” od komunista.
Jacob G. Hornberger je osnivač i predsjednik Fondacije za budućnost slobode.
