@MayaAnneEvans
Ovog mjeseca francuske vlasti (koje je podržala i finansirala vlada Velike Britanije u trenutnom bilansu od 62 miliona funti) [1] ruše „Otrovnu džunglu“, otrovnu pustoš na rubu Calaisa. Ranije odlagalište od 4 km², sada je naseljeno sa približno 5,000 izbjeglica koje su tamo gurnute tokom protekle godine. Džunglu čini izvanredna zajednica od 15 nacionalnosti koje se pridržavaju različitih vjera. Stanovnici su formirali mrežu trgovina i restorana koji zajedno sa hamamima i brijačnicama doprinose mikroekonomiji unutar kampa. Infrastruktura zajednice sada uključuje škole, džamije, crkve i klinike.
Afganistanci, kojih ima približno 1,000, čine najveću nacionalnu skupinu. Među ovom skupinom su ljudi iz svake od glavnih etničkih grupa u Afganistanu: paštuni, Hazare, Uzbeci i Tadžici. Džungla je impresivan primjer kako ljudi različitih nacionalnosti i nacionalnosti mogu živjeti zajedno u relativnoj harmoniji, uprkos represivnim poteškoćama i kršenju univerzalnih prava i građanskih sloboda. Svađe i prepirke ponekad izbijaju, ali francuske vlasti ili trgovci ljudima obično ih kataliziraju.
Ranije ovog meseca Tereza Maj je dobila značajnu bitku za ponovno pokretanje letova deportacijom Avganistanaca nazad u Kabul, na osnovu toga što je sada bezbedno vratiti se u glavni grad. [2]
Prije samo 3 mjeseca sjedio sam u kabulskoj kancelariji 'Stop deportaciji u Afganistan'. [3] Sunčeva svjetlost se slijevala kroz prozor poput zlatnog sirupa na stan na posljednjem spratu, grad Kabul obavijen prašinom razbacanom poput razglednice. Organizacija je grupa za podršku koju vodi Abdul Ghafoor, Afganistanac rođen u Pakistanu, koji je proveo 5 godina u Norveškoj, da bi bio deportovan u Afganistan, zemlju koju nikada ranije nije posjetio. Ghafoor mi je ispričao o sastanku kojem je nedavno prisustvovao sa ministrima afganistanske vlade i nevladinim organizacijama – nasmijao se dok je opisivao kako su radnici neavganistanskih nevladinih organizacija stigli u oružanu bazu noseći pancire i šlemove, a Kabul se ipak smatra sigurnim prostorom za povratnike. Licemjerje i dvostruki standardi bili bi šala da rezultat nije tako nepravedan. S jedne strane imate osoblje stranih ambasada koje se prevozi (iz sigurnosnih razloga) [4] helikopterom unutar grada Kabula, a s druge strane imate razne evropske vlade koje kažu da je sigurno da se hiljade izbjeglica vrate u Kabul.
U 2015-u, Misija Ujedinjenih nacija za pomoć u Afganistanu je dokumentovala civilne žrtve 11,002-a (smrtne slučajeve 3,545-a, i 7,457 povrijeđene) koje su premašile prethodni zapis u 2014-u [5].
Posjetivši Kabul 8 puta u posljednjih 5 godina, bio sam itekako svjestan da je sigurnost u gradu drastično opala. Kao stranac više ne hodam u šetnju dulju od 5 minuta, jednodnevni izleti u prelijepu dolinu Panjshir ili jezero Qarga sada se smatraju previše rizičnim. Na ulicama u Kabulu se govori da su talibani dovoljno snažni da zauzmu grad, ali ne mogu se zamarati gnjavažom oko vođenja grada; u međuvremenu su se nezavisne ISIS-ove ćelije utvrdile [6]. Redovito čujem da je danas afganistanski život manje siguran nego što je bio pod Talibanima, 14 godina rata koji podržavaju SAD / NATO bilo je katastrofa.
U džungli, na sjeveru Francuske, 21 milju od britanskih ostrva, oko 1,000 Avganistanaca sanja o sigurnom životu u Britaniji. Neki su ranije živjeli u Britaniji, drugi imaju porodicu u UK, mnogi su radili s britanskom vojskom ili nevladinim organizacijama. Emocijama manipulišu trgovci ljudima koji opisuju ulice Britanije kao popločane zlatom. Mnoge izbjeglice su obeshrabrene tretmanom koji su dobili u Francuskoj, gdje su bili izloženi policijskoj brutalnosti i napadima krajnje desničarskih nasilnika. Iz raznih razloga smatraju da su najbolje šanse za miran život u Britaniji. Namjerno isključenje iz Velike Britanije samo čini tu mogućnost još poželjnijom. Svakako činjenica da je Britanija pristala da primi samo 20,000 sirijskih izbjeglica u narednih 5 godina [7], a ukupno UK prima 60 izbjeglica na 1,000 lokalnog stanovništva koje je zatražilo azil 2015. godine, u poređenju s Njemačkom koja prima 587 [ 8], igrao je u san da je Britanija zemlja ekskluzivnih mogućnosti.
Razgovarao sam sa liderom avganistanske zajednice Sohailom, koji je rekao: „Volim svoju zemlju, želim da se vratim i živim tamo, ali jednostavno nije bezbedno i nemamo priliku da živimo. Pogledajte sve poslove u džungli, mi imamo talente, samo nam treba prilika da ih iskoristimo”. Ovaj razgovor se dogodio u kafeu Kabul, jednom od društvenih žarišta u džungli, samo dan prije nego što je područje zapaljeno, a cijela južna glavna ulica prodavnica i restorana sravnjena sa zemljom. Nakon požara, razgovarao sam sa istim vođom avganistanske zajednice. Stajali smo usred porušenih ruševina gde smo pili čaj u kabulskom kafiću. Osjeća se duboko tužan zbog uništenja. „Zašto su nas vlasti smjestile ovdje, pustili da gradimo život, a onda ga uništimo?“
Prije dvije sedmice srušen je južni dio džungle: stotine skloništa spaljeno je ili buldožerima, a oko 3,500 izbjeglica nije bilo kamo [9]. Francuzi sada dozvoljavaju da se žele preseliti na sjeverni dio kampa s ciljem premještanja većine izbjeglica u kontejnere za bijeli ribolov, od kojih su mnogi već postavljeni u džungli, a trenutno primaju 1,900 izbjeglica. U svakom kontejneru smješteno je 12 ljudi, malo je privatnosti, a vrijeme spavanja određuju vaši "prijatelji iz sanduka" i njihove navike na mobilnom telefonu. Još je zastrašujuće to što se izbjeglica mora registrirati kod francuskih vlasti. To uključuje digitalno snimanje otisaka prstiju; u stvari, to je prvi korak u prisilni francuski azil.
Britanska vlada dosljedno koristi Dublinske propise [10] kao pravni osnov da ne uzima svoju jednaku kvotu izbjeglica. Ovi propisi propisuju da izbjeglice trebaju tražiti azil u prvoj sigurnoj zemlji u koju pristanu. Međutim, ta je regulativa sada jednostavno nepraktična. Da se pravilno provodi, Turskoj, Italiji i Grčkoj ostat će na raspolaganju milioni izbjeglica.
Mnoge izbjeglice traže centar za azil u Velikoj Britaniji u džungli, što im daje mogućnost da započnu proces azila u Britaniji. Realnost situacije je da izbjeglički kampovi poput džungle ne sprječavaju ljude da zaista uđu u UK. U stvari, ove povrede ljudskih prava jačaju ilegalne i štetne industrije kao što su trgovina ljudima, prostitucija i krijumčarenje droge. Evropski izbjeglički kampovi igraju na ruku trgovcima ljudima; jedan Afganistanac mi je rekao da je trenutna stopa za krijumčarenje u UK sada oko 10,000 eura [11], a cijena se udvostručila u posljednjih nekoliko mjeseci. Uspostavljanje centra za azil u Velikoj Britaniji bi također uklonilo nasilje koje se često događa između vozača kamiona i izbjeglica, kao i tragične i fatalne nesreće koje se događaju tokom tranzita u UK. Savršeno je moguće imati isti broj izbjeglica koji ulaze u Ujedinjeno Kraljevstvo legalnim putem kao i onima koji postoje danas.
Južni dio kampa sada stoji pust, spaljen do temelja, osim zbog nekoliko društvenih sadržaja. Ledeni vjetar šiba prostranstvom zasute pustoši. Krhotine lepršaju na vjetru, tužna kombinacija smeća i pougljenjenih ličnih stvari. Francuska policija za demonstracije koristila je suzavac, vodene topove i gumene metke kako bi pomogla rušenju. Trenutno postoji mrtva situacija u kojoj neke nevladine organizacije i volonteri nerado obnavljaju domove i građevine koje bi francuske vlasti mogle brzo srušiti.
Francuska i Britanija trenutno oblikuju svoju imigracionu politiku. Posebno je pogubno za Francusku, s ustavom utemeljenim na “Liberte, Egalite, Fraternite”, da tu politiku temelji na rušenju privremenih domova, isključivanju i zatvaranju izbjeglica i prisiljavanju izbjeglica na neželjeni azil. Dajući ljudima pravo da odaberu zemlju azila, pomažući u osnovnim potrebama kao što su smještaj i hrana, reagirajući humanošću, a ne potiskivanjem, država će omogućiti najbolje moguće praktično rješenje, kao i poštivanje međunarodnih zakona o ljudskim pravima postavljena radi zaštite sigurnosti i prava svih danas u svijetu.
[1] http://www.independent.co.uk/
[2]
http://www.independent.co.uk/
[3] https://kabulblogs.wordpress.
[4]
http://www.nytimes.com/2015/
[5] https://unama.unmissions.org/
[6]
http://www.theguardian.com/
[7]
http://www.theguardian.com/
[8] http://www.bbc.com/news/world-
[9] http://www.vox.com/2016/3/8/
[10]
http://www.ecre.org/topics/
[11]
http://www.theaustralian.com.
