Kathy Kelly
U januaru 2004. godine posjetio sam kamp Bucca, američki ratni zarobljenički kamp, nazvan po vatrogascu izgubljenom u kolapsu Svjetskog trgovinskog centra u New Yorku 2001. godine. Smještena u blizini izoliranog lučkog grada Umm Qasr, na jugu Iraka, mrežu zatvora u šatorima izgradile su vlasti američke koalicije. Prijatelji petorice mladića za koje se mislilo da će tamo biti zatvoreni, molili su našu delegaciju od tročlanih Glasova da pokušaju posjetiti kamp i saznati šta se dogodilo njihovim najmilijima.
Bilo je to godinu dana prije zarobljavanja Avvada Ibrahima Ali al-Badrija al-Samarraija, koji će, počev od 2005. godine, četiri godine provesti u kampu pod imenom Abu Bakr Al-Bagdadi, na putu da postane šef nedavno osnovao Islamsku državu Iraka i Sirije.
Naši prijatelji sa Christian Peacemaker Teams razvili su bazu podataka o ljudima za koje se smatra da ih drži američka vojska. Sastavili su svoj spisak od 6,000 zatvorenika koliko kroz kontakt sa prestravljenim voljenima, tako i kroz neumornu i upornu prepisku s američkim vlastima.
Uspjeli su pronaći brojeve „Uhvati oznaku“ za dva zatvorenika. Ova dvoje ljudi su barem još bili živi i bili su u logoru.
Sa prevodiocem, naša mala delegacija Glasova krenula je iz Bagdada u Basru, a zatim u Umm Qasr, sigurno jedno od najcrnjih mjesta na planeti. Bilo je Subota popodne. Na periferiji zatvora, jedan američki vojnik uljudno nam je rekao da smo zakasnili. Subota sati posete su završeni, a sljedeći dan posjete bio bi sljedeći Četvrtak. Nerado odlazeći, objasnili smo da smo prešli dugačak put opasnim putem i da se nećemo moći vratiti drugi put. Sat vremena kasnije, gurajući se na klupama vojnog džipa, odvedeni smo preko neravnog pustinjskog terena do šatora posjetitelja zatvora.
Tamo smo se susreli sa četvoricom od pet mladića, svi u ranim dvadesetim godinama, i slušali su dok su dijelili priče o poniženju, nelagodnosti, monotoniji, usamljenosti i velikom strahu rođenom od nesigurnosti sa kojima se zatvorenici suočavaju na nula vjerodostojnih dokaza od strane neprijateljske sile nema vidljivih planova za njihovo oslobađanje. Izgledali su neizmjerno olakšani što smo barem mogli reći njihovim rođacima da su još uvijek živi.
Po odlasku tražili smo razgovor s policajcem zaduženim za kamp Bucca. Rekla je da izgledi za puštanje mladića nisu baš pozitivni, ali smatra da bi bilo korisno pokušati se obratiti Međunarodnoj komisiji Crvenog križa. "Budite sretni što su ovdje s nama, a ne u Bagdadu", rekla je, uputivši nas znalački. „Ovdje im dajemo hranu, odjeću i sklonište. Neka vam bude drago što nisu u Bagdadu. " Bio sam iznenađen. Barem u Bagdadu ne bi bilo tako teško posjetiti ih. Ponovila je, "Samo vam kažem, budite sretni što nisu u Bagdadu."
Kasnije, u maju 2004. godine, počeo sam da razumijem na šta je mislila. Uključeno Može 1, CNN je objavio slike iz zatvora u Abu Ghraibu: Muškarac s kapuljačom. Čovjek na povodcu. Piramida. Ove slike su sada izgarane u glavama ljudi. Odjednom je bilo vrlo malo mjesta koja su izgledala tako užasno kao taj zatvor. Da, bilo nam je jako drago što mladići koje smo posjetili nisu bili u Bagdadu.
Da budemo vrlo jasni, ovi muškarci u Bucci su goli marširani pred ženama vojnicima. Rečeno im je da kažu "Volim Georgea Busha" prije nego što su mogli dobiti obroke hrane. Spavali su na otvorenom terenu po zastrašujuće hladnom vremenu, bez prostirke ispod sebe i samo jednog pokrivača. Stražari su ih izrugivali i nisu uspjeli reći prijateljima da su još uvijek živi. Ali, gora poniženja i mučenja nanesena su pritvorenicima u drugim američkim zatvorskim centrima širom Iraka.
Novembarsko izdanje 3, 2005 New York Review of Books citirao je tri oficira, od kojih su dvojica podoficiri, stacionirani sa 82-om američke vojskend Airborne Division na Forward Operational Base (FOB) Merkur u Iraku.
„Govoreći pod uvjetom da ostanu anonimni, opisali su u više intervjua za Human Rights Watch kako je njihov bataljon u periodu od 2003. do 2004. rutinski koristio fizičku i mentalnu torturu kao sredstvo prikupljanja obavještajnih podataka i ublažavanja stresa ... Pritvorenici u Iraku su se neprestano nazivali JKP. Tortura nad pritvorenicima navodno je bila toliko raširena i prihvaćena da je postala sredstvo za oslobađanje od stresa, gdje su vojnici odlazili u šator JKP van radnog vremena kako bi „jebali JKP“ ili „pušili JKP“. „Jebanje JKP“ odnosilo se na premlaćivanje pritvorenika, dok se „pušenje JKP“ odnosilo na prisilni fizički napor ponekad do besvijesti.
"Pušenje" nije bilo ograničeno na ublažavanje stresa, već je bilo presudno za sistem ispitivanja koji je koristio 82. vazduhoplovni divizion u FOB Mercury. Policajci i dočasnici iz Vojnoobavještajne jedinice usmjeravali bi stražare da "puše" zatočenike prije ispitivanja, te bi naredili određenim zatočenicima da ne dobivaju san, vodu ili hranu osim krekera. Usmjereno "pušenje" trajalo bi dvanaest do dvadeset i četiri sata prije ispitivanja. Kako je rekao jedan vojnik: „[Vojnoobaveštajni oficir] rekao je da želi da su JKP tako umorni, toliko popušeni i toliko demoralizovani da žele da sarađuju.
Možda je polovina zatočenika u logoru Mercury, puštenih jer su očito bili neovlašteni u pobuni, ipak nosila uspomene i ožiljke mučenja. Kao što je jedan narednik rekao Human Rights Watchu, "Ako je dobar momak, znate, sad je loš momak zbog načina na koji smo se prema njemu ponašali."
Kada američki političari žele prodati rat, njihov je marketing vrhunski: mogu računati da će američka javnost taj rat kupiti barem toliko dugo da mu se nepovratno posvete, sve dok im oglašavanje za taj rat ostavlja osjećaj ugroženosti. I nijedna marka već prilično dugo nije bila toliko zastrašujuća kao Islamska država.
Nasilje koje je donijelo islamsku državu i koje sada obećava da će proširiti svoje nasljeđe na sve šire regionalno nasilje i polarizaciju, ima dugu povijest.
Između prva dva rata u Iraku, u brojnim putovanjima u Irak od 1996. do 2003., članovi delegacije naših Glasova shvatili su nepodnošljivu umor i patnju iračkih porodica koje su izricale nesigurno postojanje pod kažnjavanjem ekonomskih sankcija.
Između ratova, UN su procijenile na 5,000 djece mjesečno, procjenu prihvaćenu bez ikakvih smrtnih slučajeva u dječjim životima, od vanjski nametnutog ekonomskog kolapsa i blokade hrane, lijekova, sredstava za pročišćavanje vode i drugih osnovnih stvari za preživljavanje. pitanje američkih zvaničnika.
Najšokantnije ličnosti iz naše invazije 2003-a, procenjujući eventualnu štetu od rata i društvenog sloma na kredibilno više od milion, bile su potcenjivane, jer su one neizbežno uzimale kao osnovne nehumane uslove u našim godinama ekonomskog rata u Iraku.
U septembru je 16, 2014, objavio New York Times o novom izdanju Izveštaj UN-a u kojem se navodi da je u Iraku "udio gladnih ljudi skočio: gotovo jedan od četiri Iračana je pothranjen, prema izvještaju, u odnosu na 7.9 posto stanovništva u periodu 1990-92".
A sada, američka vlada kaže da je američka intervencija još jednom potrebna za poboljšanje i civilizaciju nacije u Iraku,
Opšte je priznato da je invazija 2003-a na Irak radikalizovala Al-Baghdadija, a njegovo poniženje u kampu Bucca ga je dodatno učvrstilo. Onda je nasumična poplava oružja i laka gotovina u Irak i Siriju podstakla potencijal za dalji rat.
Ovo neće biti naša treća invazija na Irak. Američki napadi, postignuti municijom, prisilnom glađu djece, bijelim fosforom, vatrom od metaka, blokiranim lijekovima, ispražnjenim rezervoarima i srušenim dalekovodima, rasformiranim policijskim snagama i napuštenim državnim industrijama i gradovima prepuštenim rastvaranju u paroksizmima etničkog čišćenja - sve je to jedan neprekidni rat, koji je započeo mnogo prije nego što smo se napokon okrenuli protiv našeg bivšeg klijenta Sadama 1991. godine, najduži rat u povijesti SAD-a, nastavljen je sada, protežući se u budućnost sve dok nema kraja koji možemo vjerovatno predvidjeti.
Godinu dana do dana prije smrti, dr. Martin Luther King pozvao je na okretanje od rata u Vijetnamu i prijeko potreban preporod, „revoluciju vrijednosti“ koja je bila sve što bi Ameriku moglo osloboditi budućih takvih obaveza. Bilo bi toliko bolje za svijet da smo, umjesto da smo čuli govor predsjednika Obame 10. septembra koji opravdava obnovljene američke vojne ofanzive u regiji, mogli čuti govor vlč. Dr. Martina Luthera Kinga “Beyond Vietnam” \ t govor. U njemu nas moli da se vidimo onako kako nas vide takozvani neprijatelji. Nije lako pogledati se u to ogledalo, ali razumijevanje istorije prethodnih američkih ratova i politika protiv Iraka, pomoglo bi nam da potražimo alternative.
Ne treba da biramo slepilo, ili mržnju koja nam dopušta da budemo u strahu. Možemo doprijeti do istine, sa suosjećanjem, sa aktivističkom hrabrošću koja skače od srca ka srcu, obnavlja sanitet, uljudnost, zajednicu, humanost, otpor. Možemo naći nadu u našem vlastitom aktivnom radu da dokažemo da čovječanstvo ustraje, da povijest može čeznuti za pravdom i da ljubav koja ni na koji način nije udobna, sentimentalna, ostaje energično na djelu u svijetu s takvom potrebom.
Ovaj članak se prvi put pojavio na Telesur English-u.
Kathy Kelly (Kathy@vcnv.org) ko-koordinira glasove za kreativno nenasilje (www.vcnv.org) 
