Craig Etchison, Phd
John F. Kennedy je ubijen prije više od pedeset godina. Nedugo nakon njegove smrti, Kongres je usvojio Rezoluciju o Tonkinskom zaljevu koja je poslala Sjedinjene Države punu snagu u Vijetnamski rat, početak pedesetogodišnjeg militarizma koji je kulminirao (navodno) beskrajnim – ili dugim – ratom protiv terorizma. Ali da je JFK poživio, posljednjih pedeset godina propalog vojnog avanturizma možda se nikada ne bi dogodilo, iako nikada nećemo znati sa sigurnošću. Naša zemlja je možda bila u skladu sa svojim najvišim idealima i vodila svijet potpuno drugačijim putem – putem mira.
Taj put je zacrtan nekoliko mjeseci prije ubistva JFK-a u uvodnom obraćanju koje je održao na Američkom univerzitetu u Washingtonu, DC, govoru koji je, nažalost, bio malo zabilježen niti se dugo pamtio. Ipak, prijedlozi u tom govoru i dalje nude mapu pozitivnih promjena u SAD-u, promjenu koja bi bila od koristi svakom građaninu ove zemlje i svakoj osobi širom svijeta. Neposredno prije JFK-ovog obraćanja i uz najmanju marginu, svijet je izbjegao nuklearni holokaust tokom kubanske raketne krize – prvenstveno zato što je JFK odbio pokleknuti pred pritiscima generala koji su snažno zagovarali prvi nuklearni udar na Sovjetski Savez. Generali su takođe nastojali da ubace velike snage u Vijetnam, vojni poduhvat koji je JFK odlučio da uništi nakon izbora 1964. godine.
U svom obraćanju na AU, umjesto da hvali militarizam SAD-a, JFK je odlučio “...da raspravlja o temi o kojoj prečesto obiluje neznanje i da se istina prerijetko percipira – a ipak je to najvažnija tema na svijetu: svjetski mir.” JFK-ove vizionarske ideje imaju zapanjujuću važnost s obzirom na sklonost naše vlade da traži vojna rješenja za sve vrste problema. Rješavanje problema bez vojne sile čini se jednostavnim s obzirom na potpuni neuspjeh vojne sile da stvori miran svijet tokom proteklih pedeset godina.
Kennedyjeva ideja mira nije bila “...Pax Americana nametnut svijetu američkim ratnim oružjem.” JFK je shvatio da su Pax Romana i Pax Brittania bila vremena beskrajnog rata, gdje je nasilje generalno vodilo do više nasilja, a ne mira. Danas SAD troše milijarde dolara na garnizon planete, upuštaju se u uzaludne ratove dronovima i koriste specijalne snage izvan nadležnosti Kongresa u uzaludnom pokušaju da kontrolišu svijet. Ovaj militaristički pristup vanjskoj politici proizveo je svijet prepun neublaženog nasilja i neočekivano smrtonosnog povratka. Ogroman broj nevinih ljudi širom svijeta suočava se sa svakodnevnim nasiljem – da ne spominjemo nestašicu hrane, vode i pravde – često podstičući terorizam protiv kojeg se navodno borimo.
A u SAD? Trošimo milijarde dolara na oružje – čak i na oružje poput tenkova i aviona koje vojska ne treba ili želi – dok su milioni bez posla, dok se svaki šesti naš građanin redovno suočava s glađu. Može li se takva nejednakost moralno opravdati ili, u čisto praktičnom ekonomskom smislu, održati?
Predsjednik Kennedy je zamislio „...pravi mir, vrstu mira koja čini život na zemlji vrijednim življenja, vrstu koja omogućava ljudima i nacijama da rastu i da se nadaju i da izgrade bolji život za svoju djecu – ne samo mir za Amerikance, već mir za sve muškarce i žene – ne samo mir u našem vremenu, već mir za sva vremena.” Shvatio je da bi takav mir zahtijevao veliku promjenu američke politike kojom bi dominirao vojno-industrijsko-obavještajni kompleks koji je guštao u ratu i pripremama za rat. Pentagonska svinja je bila puštena da pojede onoliko državnog budžeta koliko je htjela – postavljeno je nekoliko pitanja – nije potrebno računovodstvo – doslovno – bez obzira na kolateralnu štetu širom svijeta ili propadajuću infrastrukturu i rastući deficit, fiskalni i moralni, kod kuce.
JFK je istakao da rat u nuklearnom dobu - nuklearni rat je bio u mislima mnogih u to vrijeme - nema smisla kada bi jedna razmjena uništila desetine miliona i ostavila zemlju prekrivenu smrtonosnim otrovima. Napredne kompjuterske simulacije pokazuju da bi eksplozija samo pedesetak nuklearnih bombi na pravim ciljevima mogla pokrenuti nuklearnu zimu, potencijalno eliminirajući čovječanstvo sa planete. Ipak, Rusi i mi održavamo desetine hiljada nuklearnih bojevih glava i projektila za njihovu isporuku, što obje zemlje košta milijarde dolara svake godine. Pakistan, Indija, Izrael i Britanija također imaju značajne nuklearne arsenale. Ne zaboravimo, također, da nuklearna razmjena zbog greške ili pogrešnog čitanja – ili nečeg tako jednostavnog kao što je neispravna oprema – može dovesti do uništenja. Takav neuspjeh se dogodio 1983. godine kada je sovjetski satelitski sistem za upozorenje pokvario funkcionisanje, a da nije bilo hrabrosti jednog sovjetskog oficira koji nije pokrenuo uzvratni udar – kako su njegova naređenja zahtijevala – danas možda ne bismo bili ovdje.
Predsjednik Ajzenhauer je istakao da je trošenje milijardi dolara na oružje "...koje samo uništava, a nikada ne stvara..." užasno rasipanje. Razmislite o bespotrebnom ratu u Iraku u kojem ćemo potrošiti više od tri biliona dolara da ubijemo stotine hiljada, pošaljemo milione u izgnanstvo i ostavimo zemlju u rasulu, opterećenu gotovo svakodnevnim terorističkim bombama – bombama u kojima je ubijeno preko 850 uglavnom nedužnih civila tokom samo mjesec dana dok ovo pišem.
Gdje je mir ili sigurnost ili prilika za normalan život o kojima je Kennedy govorio? Šta nam je naš vojni avanturizam dobio? Za Iračane? Za širi Bliski istok? Za svijet? Svake godine trošimo stotine milijardi dolara na finansiranje otprilike hiljadu vojnih baza širom svijeta. Mi smo najveći dobavljač oružja u svijetu, na koji otpada 78% ukupne prodaje oružja na planeti, uglavnom diktatorima. Gdje je mir od ove investicije? Gdje je osiguranje? Kako to pomaže milionima američkih građana koji su zaglibili u siromaštvu? Kako to pomaže milionima širom svijeta zaglibljenim u siromaštvu i očaju - i iz čega dolaze bombaši samoubice toliko lišeni nade da su voljni dići u zrak da bi ubili nekoliko nevinih ljudi?
Pokrenuli smo teroristički rat sa našim dronovima koji, kao i svako oružje, ubijaju neselektivno. Vladine brojke su svjesno nejasne. Nema potrebe da birači znaju šta se tačno dešava. Međutim, Biro za istraživačko novinarstvo, koji već dvanaest godina prati napade dronovima, kaže da je u tim napadima ubijeno 4,000 uglavnom civila u Pakistanu, Jemenu i Somaliji. Civili koji nisu radili ništa osim što su se bavili životnim poslom. Šta to govori o našim vrijednostima? Kako opravdati takvo klanje? Čak znamo da takav vojni eksces povećava mržnju prema SAD. Nedavna anketa Pew-a u Pakistanu — navodno savezniku — pokazala je da 75% stanovništva SAD smatra neprijateljem. Takve su nagrade za nasilje koje je jedna zemlja počinila nad drugom.
Šta ako, umjesto slanja bespilotnih letjelica u Afganistan i Pakistan – i niz zemalja u Africi – pošaljemo našu ekspertizu u poljoprivredi, u izgradnji infrastrukture za čistu vodu i kanalizaciju, u uspostavljanju solarnih postrojenja u zemljama u kojima je sunčeva svjetlost u izobilju? Šta ako bismo izvezli traktore umjesto tenkova, lijekove za spašavanje života umjesto dronova, pirinač umjesto pušaka? Kako bi na nas gledao svijet? Ne bi li svijet bio sigurnije mjesto kada bi se na nas gledalo kao na pomagače, a ne kao teroriste? Zar pružanje nade ne bi dovelo do mirnijeg svijeta u kojem bi ljudi mogli živjeti i rasti bez straha – baš kao što je Kennedy zamislio?
JFK je rekao da moramo “...preispitati svoje stavove – kao pojedinaca i kao nacije...” prema miru i mogućnostima mira. On je istakao da naši stavovi prema miru ne mogu biti defetistički jer to vodi u propast. Mi smo stvorili probleme i možemo ih riješiti. Može li takav poziv na novi način razmišljanja biti relevantniji danas kada naši lideri govore o beskrajnom ratu? Naravno, JFK je znao da „...potraga za mirom nije tako dramatična kao potraga za ratom — i često riječi progonitelja padaju na gluhe uši. Ali nemamo hitnijeg zadatka.”
Kenedi je primetio da bez obzira na našu rasu, veroispovest ili boju kože, svi smo mi ljudi – sa istim potrebama, istim nadama, istim strahovima. Zamolio nas je da ispitamo svoje stavove prema našim navodnim neprijateljima jer gubimo ispravnu perspektivu kada druge gledamo samo u stereotipima. JFK je zatražio od zemlje "...da ne vidi samo iskrivljen i očajan pogled na drugu stranu, da ne vidi sukob kao neizbježan, smještaj kao nemoguć, a komunikaciju kao ništa drugo do razmjenu prijetnji."
U naše vrijeme činimo veliku medvjeđu uslugu miru ako ne razumijemo da velika većina muslimana želi mir jednako kao i velika većina kršćana. Naravno, nekoliko radikalnih džihadista je izopačilo cijeli koncept džihada kako bi opravdali terorizam, ali ne smijemo dozvoliti da nas stereotip zasnovan na nekolicini zaslijepi, jer smo tada nepravedni prema većini. To ne vodi miru, već kontinuiranom sukobu, društvu koje se klanja neprestanim bubnjevima izmišljenog straha koji su orkestrirali političari i štampa s jedinom svrhom napredovanja u karijeri i zarađivanja novca. A ljudi svuda – ovde i u inostranstvu – su gubitnici.
JFK je napisao: „...Svi mi nastanjujemo ovu malu planetu. Svi udišemo isti vazduh. Svi mi cijenimo budućnost naše djece. I svi smo mi smrtni.” Ne bi li ova osnovna realnost trebala biti polazna tačka? Razmislite o potencijalu za stvaranje političke moći u kojoj, umjesto da zagovaramo religiju nasilja, kao što sada činimo, zagovaramo religiju dobrote. JFK dalje kaže da je “...raspodjela krivice ili upiranje prstom u osudu” vježba uzaludna. “Moramo se nositi sa svijetom onakvim kakav jeste.” Moramo se ponašati na takav način da naši neprijatelji – u ovom slučaju, bilo koja teroristička ili teroristička organizacija – smatraju da je u njihovom najboljem interesu da se dogovore o miru. Ne radimo to kada se upuštamo u rat dronovima koji ubijaju nevine, što onemogućava uobičajene životne angažmane – okupljanja na kojima se razgovara o farmama, porodicama ili vjenčanjima. To stvara PTSP kod hiljada nevine djece. Dronovi nas nikada neće odvesti u miran svijet – samo u svijet opterećen još više terorizma.
Jedan komentar koji je JFK iznio u svom obraćanju čini se posebno relevantnim u svjetlu onoga što su SAD pokušavale u posljednjih nekoliko decenija. „Jer ne može biti sumnje da bi mir bio mnogo sigurniji, kada bi se sve nacije uzdržale od miješanja u samoopredjeljenje drugih.” Naš oblik demokratije ne može se nametnuti drugima upotrebom vojne sile, CIA-e ili ekonomske ucjene. Trebali smo to naučiti iz naših brojnih neuspjeha. Zemlje moraju same odlučiti koji oblik vlasti najbolje odgovara njihovoj situaciji. Naravno, SAD bi mogle pomoći ljudima drugih zemalja odbijanjem da prodaju oružje eklatantnim diktatorima, što smo previše spremni učiniti. JFK nas je također zamolio da „...ispitamo svoj stav prema miru i slobodi ovdje kod kuće.
Kvalitet i duh našeg vlastitog društva moraju opravdati i podržati naše napore u inostranstvu.” Može li postojati bolji trenutak da se uključite u ovo? U vrijeme kada mnoge države donose zakone koji sprječavaju obojene građane da glasaju. Kada kanibalistički kapitalizam nastavi da prebacuje bogatstvo naše zemlje na 1% dok sve veći broj građana pada u siromaštvo. Postoji li veća optužnica za našu trenutnu politiku od činjenice da se mnogi građani SAD suočavaju s nestašicom hrane, da imamo desetine hiljada beskućnika, da nam se infrastruktura urušava?
Ogroman rak vojno-industrijsko-obavještajnog kompleksa izjeda srž našeg ustava. Ovaj rak se hrani nepristojnim profitom i povlasticama za nekolicinu, zanemarujući osnovne potrebe mnogih - i ovdje i u inostranstvu. Ovaj rak proždire naše osnovne institucije vlasti jer pohlepa bešćutnih i nemoralnih nekolicine izopačuje najosnovnije ideale očeva osnivača. Kako se ovaj rak širi, izjeda naše osnovne slobode – od naše privatnosti do naše sposobnosti da svojoj djeci prenesemo bolji život, podsjećajući nas na moćne riječi dr. Kinga: „Nacija koja nastavlja iz godine u godinu trošiti više novca na vojnoj odbrani nego na programima društvenog uzdizanja približava se duhovnoj smrti.”
Izrezivanje raka vojno-industrijsko-obavještajnog kompleksa neće biti lako — i definitivno ne za one sa slabim srcem. Sirova moć je na strani vojno-industrijsko-obavještajnog kompleksa, iako je moralna moć na strani onih koji bi vidjeli njegovu propast. Nastat će troškovi. James W. Douglass u svom izvrsno istraženom JFK and the Unspeakable iznosi snažan argument da je JFK-ovo udaljavanje od militarizma ka miru predstavljalo ozbiljnu prijetnju vojno-industrijskom-obavještajnom kompleksu i njegovoj nezasitnoj želji za ratom. Ne budite zabune, vojno-industrijski kompleks će zaštititi svoj teren svom značajnom snagom i nasiljem koje ima na raspolaganju.
Za ostvarivanje ove temeljne društvene promjene bit će potrebna energija ljudi dobre volje iz svih krajeva naše zemlje. Studenti, svakako, svojom neustrašivošću i spremnošću da se bore za pravo. Akademici koji su istraživali rak i mogu artikulirati potrebne tretmane. Trebat će nam ljudi na propovjedaonici poput Williama Sloana Coffina i dr. Martina Luthera Kinga da grme protiv grubih nejednakosti koje je militarizam nametnuo na leđima naših građana, a da ne spominjemo njihov gubitak slobode. I mnoštvo drugih koji će dati svoje vrijeme – i svoje glasove – da nas vrate ka smislenoj demokratiji u kojoj je mir glavni cilj.
U svom obraćanju, Kennedy je postavio fundamentalno pitanje koje moramo riješiti ako želimo zaštititi naš svjetionik slobode od podmuklih sila plutokratije i militarizma koji je sada u porastu. Rekao je: “...nije mir, u krajnjoj analizi, u osnovi pitanje ljudskih prava – prava da živimo svoje živote bez straha od devastacije – prava da udišemo zrak kakav je priroda dala – prava budućih generacija na zdravo postojanje?" Ako vjerujemo da je odgovor potvrdan, pred nama je herkulovski zadatak jer nam historija sasvim jasno govori da se agenti moći nikada svojevoljno ne odriču te moći. Nadam se da većina nas smatra da je alternativa herkulskom zadatku neprihvatljiva.
