od Alison Broinowski, Canberra Times, Mart 18, 2023
Konačno, nakon dvije decenije, Australija ne vodi rat. Ima li boljeg vremena od sada za neke “naučene lekcije”, kako ih vojska voli zvati?
Sada, na 20. godišnjicu naše invazije na Irak, vrijeme je da se odlučimo protiv nepotrebnih ratova dok još možemo. Ako želite mir, pripremite se za mir.
Ipak, američki generali i njihove australske pristalice predviđaju skori rat protiv Kine.
Sjeverna Australija se pretvara u američki garnizon, navodno za odbranu, a u praksi za agresiju.
Dakle, koje smo lekcije naučili od marta 2003?
Australija je vodila dva katastrofalna rata u Afganistanu i Iraku. Ako albanska vlada ne objasni kako i zašto, i rezultat, moglo bi se ponoviti.
Neće biti treći put sreće ako vlada angažuje ADF u ratu protiv Kine. Kao što su ponovljene američke ratne igre predviđale, takav rat neće uspjeti i završit će povlačenjem, porazom ili još gore.
Otkako je ALP izabran u maju, vlada je krenula hvale brzinom da sprovede svoja obećanja o promeni u ekonomskoj i socijalnoj politici. Diplomatija leteće lisice ministrice vanjskih poslova Penny Wong je impresivna.
Ali u odbrani, nikakva promjena se čak ni ne razmatra. Pravila dvostranačja.
Ministar odbrane Richard Marles izjavio je 9. februara da je Australija odlučna da zaštiti svoj suverenitet. Ali njegova verzija o tome šta suverenitet znači za Australiju je sporna.
Kontrast sa prethodnicima Laburista je zapanjujući. Slike Keegana Kerola, Filipa Bigsa, Pola Skamblera
Kao što je nekoliko kritičara istaklo, prema Sporazumu o položaju snaga iz 2014. Australija nema kontrolu nad pristupom, upotrebom ili daljim raspolaganjem američkog oružja ili opreme stacionirane na našem tlu. Prema AUKUS paktu, SAD bi mogao dobiti još veći pristup i kontrolu.
Ovo je suprotno suverenitetu, jer znači da SAD mogu pokrenuti napad na, recimo, Kinu iz Australije bez dogovora ili čak znanja australske vlade. Australija bi postala posredna meta kineske odmazde protiv SAD-a.
Ono što suverenitet očigledno takođe znači za Marlesa je pravo izvršne vlade – premijera i još jednog ili dvojice – da čini ono što naš američki saveznik zahteva. To je ponašanje zamenika šerifa, i dvostranačko.
Od 113 podnesaka parlamentarnoj istrazi u decembru o tome kako Australija odlučuje da uđe u prekomorske ratove, 94 su ukazala na neuspjehe u tim aranžmanima za izbor kapetana i pozvala na reformu. Mnogi su primijetili da su doveli do toga da se Australija prijavi za uzastopne beskorisne ratove.
Ali Marles je čvrsto stajalište da su trenutni aranžmani Australije za odlazak u rat prikladni i da ih ne treba ometati. Zamjenik predsjednika istražnog podkomiteta, Andrew Wallace, očigledno nesvjestan istorije, tvrdi da nam je sadašnji sistem dobro služio.
Ministar odbrane rekao je parlamentu 9. februara da je odbrambena sposobnost Australije u apsolutnom diskrecionom pravu izvršne vlade. Istina je: takva je situacija oduvijek bila.
Penny Wong je podržala Marlesa, dodajući u Senatu da je "važno za sigurnost zemlje" da premijer zadrži kraljevski prerogativ za rat.
Ipak, izvršna vlast, dodala je, "treba da bude odgovorna Parlamentu". Unapređenje parlamentarne odgovornosti bilo je jedno od obećanja na osnovu kojih su u maju izabrani nezavisni.
Ali premijeri mogu nastaviti da predaju Australiju u rat bez ikakve odgovornosti.
Poslanici i senatori nemaju pravo glasa. Manje stranke godinama pozivaju na reformu ove prakse.
Vjerovatna promjena koja će proizaći iz trenutne istrage je prijedlog za kodifikaciju konvencija – to jest, vlada bi trebala dozvoliti parlamentarno razmatranje prijedloga za rat i debatu.
Ali sve dok nema glasanja, ništa se neće promijeniti.
Kontrast sa prethodnicima Laburista je zapanjujući. Arthur Calwell, kao opozicioni vođa, opširno je govorio 4. maja 1965. protiv angažmana australskih snaga u Vijetnamu.
Odluka premijera Menziesa, izjavio je Calwell, bila je nemudra i pogrešna. To ne bi unapredilo borbu protiv komunizma. Bio je zasnovan na lažnim pretpostavkama o prirodi rata u Vijetnamu.
S velikom predosjećajnošću, Calwell je upozorio “naš sadašnji kurs ide na ruku Kini, a naša sadašnja politika će, ako se ne promijeni, sigurno i neumoljivo dovesti do američkog poniženja u Aziji”.
Šta, upitao je, najbolje promoviše našu nacionalnu sigurnost i opstanak? Ne, odgovorio je, šaljući snage od 800 Australaca u Vijetnam.
Naprotiv, tvrdio je Calwell, zanemarivo vojno učešće Australije bi ugrozilo položaj Australije i našu moć u Aziji, kao i našu nacionalnu sigurnost.
Kao premijer, Gough Whitlam nije poslao Australce u rat. Brzo je proširio australsku vanjsku službu, završio povlačenje australskih snaga iz Vijetnama 1973. i zaprijetio da će zatvoriti Pine Gap neposredno prije nego što je smijenjen 1975. godine.
Prije dvadeset godina ovog mjeseca, drugi opozicioni lider, Simon Crean, osudio je odluku Johna Howarda da pošalje ADF u Irak. „Dok govorim, mi smo nacija na ivici rata“, rekao je on za Nacionalni pres klub 20. marta 2003. godine.
Australija je bila među samo četiri zemlje koje su se pridružile koaliciji koju predvode SAD, suočene sa rasprostranjenim protestima. Bio je to prvi rat, istakao je Crean, u koji se Australija pridružila kao agresor.
Australija nije bila pod direktnom prijetnjom. Nijedna rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a nije podržala rat. Ali Australija bi izvršila invaziju na Irak, “jer su SAD to tražile od nas”.
Crean je govorio, kako je rekao, u ime miliona Australaca koji su se protivili ratu. Vojske nije trebalo slati i sada ih je trebalo vratiti kući.
Premijer John Howard se prije nekoliko mjeseci prijavio za rat, rekao je Crean. “Uvijek je samo čekao telefonski poziv. To je sramotan način vođenja naše vanjske politike”.
Crean je obećao kao premijer da nikada neće dozvoliti da australsku politiku određuje neka druga država, nikada se neće posvetiti nepotrebnom ratu dok je mir moguć, i nikada neće slati Australce u rat bez da im kaže istinu.
Današnji lideri laburista bi mogli razmisliti o tome.
Dr. Alison Broinowski, bivša australska diplomata, predsjednica je Australians for War Powers Reform, i članica odbora World BEYOND War.
Jedan odgovor
Kao građanin druge zemlje “commonwealtha”, Kanade, zaprepašten sam koliko je uspješno Amerika obučila toliko ljudi svijeta da prihvate rat kao neizbježnu posljedicu. SAD su iskoristile sva sredstva koja su im bila na raspolaganju za ovaj cilj; vojno, ekonomski, kulturno i politički. Koristi moćno sredstvo medija kao oružje da obmane čitavo stanovništvo. Ako ovaj uticaj nije delovao na mene, a ja nisam nekakav slučaj, onda ne bi trebalo da deluje ni na koga drugog ko otvori oči da vidi istinu. Ljudi su zaokupljeni klimatskim promjenama (što je dobro) i toliko drugih površnih pitanja da jedva čuju udarce ratnih bubnjeva. Sada smo opasno blizu armagedona, ali Amerika pronalazi načine da postepeno otkloni mogućnost pobune kako ne bi postala realna opcija. Zaista je odvratno. Moramo zaustaviti ludilo!