Nova knjiga Ovo je ustanak: kako nenasilna pobuna oblikuje dvadeset prvi vijek Mark Engler i Paul Engler je sjajan pregled strategija direktne akcije, iznoseći mnoge prednosti i slabosti aktivističkih nastojanja da se izvrše velike promjene u Sjedinjenim Državama i širom svijeta još od prije dvadeset prvog stoljeća. Trebalo bi da se predaje na svim nivoima naših škola.
Ova knjiga navodi slučaj da su ometajući masovni pokreti odgovorni za pozitivnije društvene promjene nego što je to uobičajena zakonodavna „završna igra“ koja slijedi. Autori ispituju problem dobronamjernih aktivističkih institucija koje su se previše uspostavile i klone se najefikasnijih dostupnih alata. Razdvajajući ideološki spor između kampanja za izgradnju institucija usporenog napretka i nepredvidivih, nemerljivih masovnih protesta, Englezi pronalaze vrednost i jednih i drugih i zalažu se za hibridni pristup na primeru Otpora, pokreta koji je svrgnuo Miloševića.
Kada sam radio za ACORN, vidio sam kako su naši članovi postigli brojne značajne pobjede, ali vidio sam i plimu koja se kretala protiv njih. Gradsko zakonodavstvo srušeno je na državnom nivou. Federalno zakonodavstvo bilo je blokirano ratnim ludilom, finansijskom korupcijom i slomljenim komunikacijskim sistemom. Ostaviti ACORN, kao što sam i ja, da radi za osuđenu predsjedničku kampanju Dennisa Kucinicha, moglo bi izgledati nepromišljeno, nestrateški izbor - a možda i jeste. Ali isticanje jednog od vrlo rijetkih glasova u Kongresu koji kaže da je ono što je potrebno po brojnim pitanjima ima vrijednost koju je možda nemoguće precizno izmjeriti, ali neke bili u mogućnosti to quantified.
Ovo je ustanak gleda na brojne aktivističke napore koji su se u početku mogli činiti porazima, a nisu. Nabrojao sam ranije nekoliko primjera napora za koje su ljudi mislili da su neuspjesi dugi niz godina. Primjeri Englera uključuju brže otkrivanje uspjeha za one koji to žele i mogu vidjeti. Gandijev slani marš malo je doveo na put solidnim obvezama Britanaca. Kampanja Martina Luthera Kinga u Birminghamu nije uspjela izboriti zahtjeve grada. Ali marš soli imao je međunarodni utjecaj, a kampanja u Birminghamu nacionalni utjecaj daleko veći od neposrednih rezultata. Oboje su nadahnuli široko rasprostranjeni aktivizam, promijenili mišljenje i pobijedili u konkretnim promjenama politike daleko izvan neposrednih zahtjeva. Pokret Okupiraj nije trajao u zauzetim prostorima, ali je promijenio javni diskurs, inspirisao ogromne količine aktivizma i izvojevao mnoge konkretne promjene. Dramatična masovna akcija ima snagu koju zakonodavstvo ili komunikacija jedan na jedan nemaju. Sličan slučaj iznio sam nedavno u arguing protiv ideje da mirovni skupovi ne uspiju tamo gdje uspijeva kontra-regrutacija.
Autori ukazuju na poremećaj, žrtvovanje i eskalaciju kao ključne komponente uspješne akcije zamaha, istovremeno priznajući da se ne može sve predvidjeti. Plan eskaliranog poremećaja koji uključuje simpatično žrtvovanje nenasilnih glumaca, ako se prilagodi kako okolnosti zahtijevaju, ima šanse. Okupacija bi mogla biti Atina, umjesto Birminghama ili Selme, da je njujorška policija znala kako se kontrolirati. Ili je možda policija bila provocirana zbog vještine organizatora Occupy. U svakom slučaju, brutalnost policije i spremnost medija da to pokrivaju proizveli su Occupy. Autori primjećuju brojne tekuće pobjede Occupyja, ali i da se smanjio kad su mu oduzeta javna mjesta. Ustvari, čak i dok su okupatori i dalje držali javni prostor u brojnim gradovima, najavljenu smrt u medijima prihvatili su oni koji su i dalje angažirani u njima i oni su se sasvim poslušno odrekli svojih zanimanja. Zamah je nestao.
Akcija koja uzima zamah, kao što je to napravio Occupy, iskorištava energiju mnogih ljudi koji su, kako Englezi pišu, nedavno ogorčeni onim što uče o nepravdi. Mislim da to također iskorištava energiju mnogih ljudi koji su odavno ogorčeni i čekaju priliku da djeluju. Kada sam 2006. godine pomogao organizirati kamp demokratiju u Washingtonu, bili smo gomila radikala spremni zauzeti DC radi mira i pravde, ali razmišljali smo poput organizacija s velikim resursima. Razmišljali smo o skupovima s gužvom u koju su upali sindikati. Dakle, planirali smo prekrasan sastav govornika, uredili dozvole i šatore i okupili sićušnu gomilu onih koji su se već složili. Napravili smo nekoliko ometajućih akcija, ali to nije bio fokus. Trebalo je. Trebali smo narušiti uobičajeno poslovanje na način pažljivo osmišljen kako bi uzrok učinio simpatičnim, a ne zamjerio ili se bojao.
Kad su mnogi od nas planirali okupaciju Freedom Plaza u Washingtonu, DC, 2011. imali smo nešto veće planove za prekid, žrtve i eskalaciju, ali u danima neposredno prije nego što su postavili kamp, ta njujorška policija stavila je Occupy u vijesti na nivou poplave od 1,000 godina. U blizini nas se pojavio okupacioni kamp u DC-u, a kad smo marširali ulicama, ljudi su nam se pridružili, zbog onoga što su iz New Yorka vidjeli na svojim televizijama. Nikada ranije nisam bio svjedok toga. Mnogo akcija u kojima smo sudjelovali bilo je remetilačko, ali možda smo se previše fokusirali na okupaciju. Proslavili smo policiju odustajući od napora da nas ukloni. Ali trebao nam je način da eskaliramo.
Takođe smo, mislim, odbili prihvatiti da je tamo gdje je stvorena javna simpatija za žrtve Wall Streeta. Naš izvorni plan uključivao je ono što smo smatrali prikladno velikim fokusom na rat, zapravo na međusobna zla koja je King identificirao kao militarizam, rasizam i ekstremni materijalizam. Najgluplja akcija u kojoj sam sudjelovao bio je vjerojatno naš pokušaj protesta protiv proratne izložbe u Muzeju zraka i svemira. Bilo je glupo jer sam ljude poslao ravno u biber sprej i trebao sam izviđati da to izbjegnem. Ali to je bilo i glupo jer čak ni relativno napredni ljudi u tom trenutku nisu mogli čuti ideju suprotstavljanja ratu, a još manje protiv veličanja militarizma od strane muzeja. Nisu mogli čuti ni ideju da se suprotstave „marionetama“ u Kongresu. Trebalo je uzeti na sebe lutkare da bi ih se uopće razumjelo, a lutkari su bile banke. "Prešli ste iz banke u Smithsonian !?" Zapravo se nikada nismo fokusirali na banke, ali objašnjenja nisu uspjela. Trebalo je prihvatiti trenutak.
Ono što je taj trenutak učinilo i dalje velikim dijelom izgleda kao sreća. Ali ako se ne ulože pametni strateški napori da se stvore takvi trenuci, oni se ne događaju sami od sebe. Nisam siguran da možemo 1. dan objaviti bilo šta "Ovo je ustanak!" ali možemo se barem neprestano pitati "Je li ovo ustanak?" i budimo usmjereni ka tom cilju.
Podnaslov ove knjige je "Kako nenasilni revolt oblikuje dvadeset i prvo stoljeće." Ali nenasilni revolt nasuprot čemu? Praktično niko ne predlaže nasilni revolt u Sjedinjenim Državama. Ova knjiga uglavnom predlaže nenasilni revolt, a ne nenasilno usklađivanje sa postojećim sistemom, nenasilno prilagođavanje njemu u okviru svojih pravila. Ali, ispituju se slučajevi i nenasilnih svrgavanja diktatora u raznim zemljama. Čini se da su principi uspjeha identični bez obzira na vrstu vlade protiv koje se skupina bori.
Ali, naravno, u Sjedinjenim Državama postoji zagovaranje nasilja - zalaganje toliko ogromno da ga niko ne može vidjeti. Predavao sam kurs o ukidanju rata i najneprihvatljiviji argument za masovne SAD ulaganje u nasilje je "Šta ako se moramo braniti od genocidne invazije?"
Bilo bi lijepo da su autori Ovo je ustanak obratio pitanje nasilnih invazija. Ako bismo iz svoje kulture uklonili strah od „genocidne invazije“, mogli bismo iz svog društva ukloniti milion milionrizma godišnje, a s njim i primarnu promociju ideje da nasilje može uspjeti. Engleri primjećuju štetu koju zalutanje u nasilje nanosi nenasilnim pokretima. Takvo zalutanje završilo bi kulturom koja je prestala vjerovati da nasilje može uspjeti.
Teško mi je natjerati studente da detaljno opišu svoju "genocidnu invaziju", ili se navode primjeri takvih invazija. Dijelom je to možda i zbog toga što preventivno preduzimam veliku dužinu o tome kako je Drugi svjetski rat mogao biti izbjegnut, u kakvom se radikalno drugačijem svijetu od današnjeg dogodio i koliko su uspješne nenasilne akcije bile protiv nacista kada su pokušani. Jer, naravno, „genocidna invazija“ uglavnom je samo fensi fraza za „Hitlera“. Zamolio sam jednog učenika da navede neke genocidne invazije u kojima nisu sudjelovali niti su im doprinijeli američka vojska ili Hitler. Zaključio sam da se genocidne invazije američke vojske ne mogu pošteno koristiti za opravdanje postojanja američke vojske.
Pokušao sam izraditi vlastiti spisak. Erica Chenoweth navodi invaziju Indonezije na Istočni Timor, gdje je oružani otpor godinama propao, ali je nenasilni otpor uspio. Sirijska invazija na Libanon završena je nenasiljem 2005. Izraelskim genocidnim invazijama na palestinske zemlje, premda podgrejane američkim oružjem, dosad se uspješnije oduprlo nenasilje nego nasilje. Vraćajući se u prošlost, mogli bismo se osvrnuti na sovjetsku invaziju na Čehoslovačku 1968. ili na njemačku invaziju na Ruhr 1923. Ali, većina od njih, rečeno mi je, nisu odgovarajuće genocidne invazije. Pa, šta je?
Moj student mi je dao ovaj spisak: „Veliki sijuks rat 1868. godine, Holokaust, izraelske genocidne invazije na palestinske zemlje.“ Protivio sam se da je jedan bio naoružan SAD-om posljednjih godina, jedan Hitler, a jedan prije mnogo godina. Zatim je iznio navodni primjer Bosne. Zašto ne i još češći slučaj Ruande, ne znam. Ali ni tačno nije bilo invazije. Oboje su se potpuno mogli izbjeći, jedan se koristio kao izgovor za rat, a jedan je mogao nastaviti u svrhu željene promjene režima.
Ovo je knjiga za koju mislim da nam još treba, knjiga koja pita šta najbolje funkcionira kada je vaša nacija napadnuta. Kako stanovnici Okinawe mogu ukloniti američke baze? Zašto ih stanovnici Filipina nisu mogli držati vani nakon što su ih uklonili? Što bi bilo potrebno da stanovnici Sjedinjenih Država uklone iz svojih misli strah od „genocidne invazije“ koja njihove resurse baca u ratne pripreme koje proizvode rat nakon rata, rizikujući nuklearnu apokalipsu?
Da li se usuđujemo da kažemo Iračanima da ne smiju uzvratiti dok naše bombe padaju? Pa, ne, zato što bi trebalo da se angažujemo 24-7 u pokušaju da zaustavimo bombardovanje. Ali navodna nemogućnost savetovanja Iračana o strateškom odgovoru od borbe, što je čudno, predstavlja centralnu odbranu politike izgradnje sve više i više bombi kojima se bombarduju Iračani. To se mora završiti.
Za to će nam trebati Ovo je ustanak koji se protivi američkom carstvu.
