Autor Robert Alvarez, 11. septembra 2017. Bilten atomskih naučnika.
Ponovo objavljeno 1. decembra 2017
Vrijeme je da se pronađe put za okončanje 67 godina dugog rata u Koreji. Kako se prijeti opasnost od vojnog sukoba, američka javnost uglavnom nije svjesna otrežnjujućih činjenica o najdužem neriješenom američkom ratu i jednom od najkrvavijih na svijetu. Sporazum o primirju iz 1953. koji je osmislio predsjednik Eisenhower – zaustavljanje trogodišnje “policijske akcije” koja je rezultirala sa dva miliona do četiri miliona smrtnih slučajeva vojnih i civilnih osoba – odavno je zaboravljen. Na udaru vojnih čelnika Sjeverne Koreje, Sjedinjenih Država, Južne Koreje i njihovih saveznika iz Ujedinjenih naroda da zaustave borbe, primirje nikada nije praćeno formalnim mirovnim sporazumom kojim bi se okončao ovaj sukob iz ranog hladnog rata.
Zvaničnik State Departmenta podsjetio me je na ovo nesređeno stanje prije nego što sam otputovao na nuklearnu lokaciju Youngbyon u novembru 1994. kako bih pomogao u osiguravanju istrošenog reaktorskog goriva koje sadrži plutonij u okviru Dogovorenog okvira između Sjedinjenih Država i Sjeverne Koreje. Predložio sam da odnesemo grijače prostora u prostor za skladištenje istrošenog goriva, kako bismo osigurali toplinu za Sjevernokorejce koji bi tokom zime radili na postavljanju visoko radioaktivnih istrošenih gorivih šipki u kontejnere, gdje bi mogli biti predmet Međunarodne agencije za atomsku energiju ( IAEA). Zvaničnik State Departmenta se uznemirio. Čak i 40 godina nakon završetka neprijateljstava, bilo nam je zabranjeno da pružimo bilo kakvu utjehu neprijatelju, bez obzira što je velika hladnoća ometala njihov – i naš – zadatak.
Kako je dogovoreni okvir propao. U proljeće i ljeto 1994. godine, Sjedinjene Države su bile na putu sukoba sa Sjevernom Korejom zbog svojih napora da proizvedu plutonij kao gorivo za svoje prvo nuklearno oružje. Velikim dijelom zahvaljujući diplomatiji bivšeg predsjednika Jimmyja Cartera, koji se susreo licem u lice s Kim Il Sungom, osnivačem Demokratske Narodne Republike Koreje (DPRK), svijet se povukao s ruba. Iz ovih napora proizašli su opći nacrti Dogovorenog okvira, potpisanog 12. oktobra 1994. To je i dalje jedini sporazum između vlada ikad napravljen između Sjedinjenih Država i Sjeverne Koreje.
Dogovoreni okvir bio je bilateralni pakt o neširenju koji je otvorio vrata mogućem završetku korejskog rata. Sjeverna Koreja je pristala da zamrzne svoj program proizvodnje plutonijuma u zamjenu za mazut, ekonomsku saradnju i izgradnju dvije moderne nuklearne elektrane na laku vodu. Na kraju je trebalo demontirati postojeća nuklearna postrojenja Sjeverne Koreje, a istrošeno reaktorsko gorivo iznijeti iz zemlje. Južna Koreja je igrala aktivnu ulogu u pomaganju u pripremama za izgradnju dva reaktora. Tokom svog drugog mandata, Klintonova administracija se kretala ka uspostavljanju normalnijeg odnosa sa Sjeverom. Predsjednička savjetnica Wendy Sherman opisala je sporazum sa Sjevernom Korejom o eliminaciji njenih raketa srednjeg i dugog dometa kao "zastrašujuće blizu" prije nego što su pregovori bili pregaženi predsjedničkim izborima 2000. godine.
Ali tom okviru su se žestoko protivili mnogi republikanci, a kada je GOP preuzela kontrolu nad Kongresom 1995. godine, bacila je blokade na putevima, ometajući isporuke mazuta u Sjevernu Koreju i obezbjeđivanje materijala koji sadrži plutonijum koji se tamo nalazi. Nakon što je George W. Bush izabran za predsjednika, napori Clintonove administracije zamijenjeni su eksplicitnom politikom promjene režima. U svom obraćanju o stanju Unije u januaru 2002., Bush je proglasio Sjevernu Koreju čarter članicom “osovine zla”. U septembru, Bush je izričito spomenuo Sjevernu Koreju u politici nacionalne sigurnosti koja je pozivala na preventivne napade na zemlje koje razvijaju oružje za masovno uništenje.
Ovo je postavilo teren za bilateralni sastanak u oktobru 2002. godine, tokom kojeg je pomoćnik državnog sekretara James Kelly zahtijevao da Sjeverna Koreja prekine "tajni" program obogaćivanja uranijuma ili da se suoči sa teškim posljedicama. Iako je Bushova administracija tvrdila da program obogaćivanja nije objelodanjen, to je bilo javno poznato – u Kongresu i u medijima – do 1999. Sjeverna Koreja se striktno pridržavala Dogovorenog okvira, zamrzavajući proizvodnju plutonijuma na osam godina. Zaštitne mjere u vezi sa obogaćivanjem uranijuma su odgođene sporazum dok se ne postigne dovoljan napredak u razvoju lakovodnih reaktora; ali ako se to odlaganje smatralo opasnim, sporazum je mogao biti izmijenjen. Ubrzo nakon Sullivanovog ultimatuma, Sjeverna Koreja je okončala program zaštite za svoje istrošeno nuklearno gorivo i počela odvajati plutonij i proizvoditi nuklearno oružje – što je izazvalo potpunu krizu, baš u trenutku kada je Bushova administracija bila spremna za invaziju na Irak.
Na kraju, pokušaji Bushove administracije da riješi ćorsokak u nuklearnom programu Sjeverne Koreje – poznatiji kao Šestostrani razgovori – propali su, uglavnom zbog nepokolebljive podrške Sjedinjenih Država promjeni režima u Sjevernoj Koreji i upornih zahtjeva za “sve ili ništa”. za potpunu demontažu nuklearnog programa Sjevera prije nego što bi se mogli održati ozbiljni pregovori. Također, kako su se američki predsjednički izbori bližili, Sjevernokorejci su se morali sjetiti kako je naglo povučen Dogovoreni okvir nakon izbora 2000. godine.
U vrijeme kada je predsjednik Obama preuzeo dužnost, Sjeverna Koreja je bila na dobrom putu da postane država s nuklearnim oružjem i dostigla je prag testiranja interkontinentalnih balističkih projektila. Opisana kao “strateško strpljenje”, Obamina politika je u velikoj mjeri bila pod utjecajem tempa nuklearnog i raketnog razvoja, posebno kada je Kim Jong-un, unuk osnivača, došao na vlast. Za vrijeme Obamine administracije, ekonomske sankcije i produžene zajedničke vojne vježbe naišle su na pojačane provokacije Sjeverne Koreje. Sada, pod Trumpovom administracijom, čini se da su zajedničke vojne vježbe Sjedinjenih Država, Južne Koreje i Japana - s namjerom da pokažu "vatru i bijes" koje bi mogle uništiti režim DNRK - samo ubrzale tempo kojim je Sjeverna Koreja zakoračila pojačali svoje testiranje raketa dugog dometa i detonaciju snažnijeg nuklearnog oružja.
Suočavanje s nuklearnom državom Sjeverne Koreje. Sjeme za nuklearno naoružanu DNRK zasađeno je kada su Sjedinjene Države uništile Sporazum o primirju iz 1953. godine. Počevši od 1957. godine, SAD su prekršile ključnu odredbu sporazuma (paragraf 13d), koja je zabranila uvođenje razornijeg naoružanja na Korejsko poluostrvo, na kraju raspoređujući hiljade taktičkog nuklearnog oružja u Južnoj Koreji, uključujući atomske artiljerijske granate, raketne bojeve glave i gravitacione bombe, atomske "bazuka" metke i municiju za rušenje (nuklearke sa "ruksakom" od 20 kilotona). Godine 1991. tadašnji predsjednik George HW Bush povukao je sve taktičke nuklearne bombe. Međutim, u protekle 34 godine, Sjedinjene Države su pokrenule trku u nuklearnom naoružanju – među ograncima svoje vlastite vojske na Korejskom poluotoku! Ovo ogromno nuklearno nagomilavanje na jugu dalo je veliki poticaj Sjevernoj Koreji da unaprijed rasporedi masivne konvencionalne artiljerijske snage koje mogu uništiti Seul.
Sada, neki južnokorejski vojni čelnici pozivaju na preraspoređivanje američkog taktičkog nuklearnog oružja u zemlji, što ne bi učinilo ništa osim pogoršanja problema suočavanja s nuklearnom Sjevernom Korejom. Prisustvo američkog nuklearnog oružja nije spriječilo navalu agresije Sjeverne Koreje 1960-ih i 1970-ih, eri poznatog kao "Drugi korejski rat" tokom kojeg je ubijeno više od 1,000 južnokorejskih i 75 američkih vojnika. Između ostalih akcija, sjevernokorejske snage su 1968. napale i zauzele Pueblo, američki mornarički obavještajni brod, ubivši jednog člana posade i zarobivši 82 osobe. Brod nikada nije vraćen.
Sjeverna Koreja se dugo zalagala za bilateralne razgovore koji bi doveli do pakta o nenapadanju sa Sjedinjenim Državama. Američka vlada rutinski je odbacivala njene zahtjeve za mirovnim sporazumom jer se oni doživljavaju kao trikovi osmišljeni za smanjenje američkog vojnog prisustva u Južnoj Koreji, omogućavajući još veću agresiju Sjeverne Koreje. Jackson Diehl iz Washington Posta je nedavno ponovio ovo mišljenje, tvrdeći to Sjeverna Koreja zapravo nije zainteresirana za mirno rješenje. Dok je citirao izjavu zamjenika sjevernokorejskog ambasadora u UN-u Kim In Ryonga da njegova zemlja "nikada neće staviti svoje samoodbrambeno nuklearno odvraćanje na pregovarački sto", Diehl je prikladno izostavio Ryongovu važno upozorenje: "sve dok im SAD i dalje prijete."
Tokom proteklih 15 godina, vojne vježbe u pripremi za rat sa Sjevernom Korejom povećale su se u obimu i trajanju. Nedavno je Trevor Noah, voditelj Comedy Central's veoma gledanog The Daily Show, pitao je Christopher Hill, glavni američki pregovarač za šestostrane razgovore tokom godina Georgea W. Busha, o vojnim vježbama; Hill je to izjavio “nikada nismo planirali napad” Sjeverna Koreja. Hill je bio ili loše informisan ili lažan. The Washington post izvijestio je da je vojna vježba u martu 2016. bila zasnovana na planu koji su složile Sjedinjene Države i Južna Koreja, a koji je uključivao "preventivne vojne operacije" i "napade odrubljivanja glava" specijalnih snaga koje ciljaju na vodstvo Sjevera. U Washington post članak, američki vojni ekspert nije osporio postojanje plana, ali je rekao da ima vrlo malu vjerovatnoću da bude implementiran.
Bez obzira na to koliko je vjerovatno da će ikada biti provedene, ove godišnje vježbe ratnog planiranja pomažu u održavanju, a možda čak i jačanju brutalne prisile sjevernokorejskog rukovodstva njenog naroda, koji živi u stalnom strahu od neminovnog rata. Tokom naših posjeta Sjevernoj Koreji, promatrali smo kako je režim zasipao svoje građane podsjećanjima na pokolj izazvan napalmom koji su američki avioni ispustili tokom rata. Do 1953. godine, američko bombardovanje uništilo je gotovo sve strukture u Sjevernoj Koreji. Dean Rusk, državni sekretar za vrijeme administracije Kennedyja i Johnsona, rekao je nekoliko godina kasnije da su bombe bačene na “sve što se kretalo u Sjevernoj Koreji, svaka cigla je stajala na drugoj”. Tokom godina, sjevernokorejski režim je razvio ogroman sistem podzemnih tunela koji se koriste u čestim vježbama civilne odbrane.
Vjerovatno je prekasno očekivati da će DNRK predati svoje nuklearno oružje. Taj most je uništen kada je Dogovoreni okvir odbačen u neuspješnoj potrazi za promjenom režima, težnji koja ne samo da je pružila snažan poticaj već i dosta vremena za DNRK da prikupi nuklearni arsenal. Državni sekretar Tillerson je nedavno izjavio da "mi ne tražimo promjenu režima, mi ne tražimo kolaps režima". Nažalost, Tillerson je bio zaglušen izvještavanjem o ratobornim tvitovima predsjednika Trumpa i zveckanjem sabljama bivših vojnih i obavještajnih zvaničnika.
Na kraju, mirno rješenje nuklearne situacije u Sjevernoj Koreji uključivat će direktne pregovore i geste dobre vjere od obje strane, kao što je smanjenje ili prekid vojnih vježbi Sjedinjenih Država, Južne Koreje i Japana, te recipročno moratorij na testiranje nuklearnog oružja i balističkih projektila od strane DNRK. Takvi koraci će izazvati veliko protivljenje američkih odbrambenih zvaničnika koji vjeruju da su vojna moć i sankcije jedini oblici poluge koji će djelovati protiv sjevernokorejskog režima. Ali Dogovoreni okvir i njegov kolaps pružaju važnu lekciju o zamkama u potrazi za promjenom režima. Sada bi sporazum o kontroli nuklearnog naoružanja mogao biti jedini način da se ovo predugo poglavlje Hladnog rata mirno završi. Teško je nekoga nagovoriti da sklopi dogovor, ako je siguran da ga planirate ubiti, bez obzira na to šta radi.
========
Viši naučnik na Institutu za političke studije, Robert Alvarez je od 1993. do 1999. služio kao viši savjetnik za politiku sekretara Odjeljenja za energetiku i zamjenika pomoćnika sekretara za nacionalnu sigurnost i okoliš. Tokom ovog mandata, vodio je timove u Sjevernoj Koreji kako bi uspostavili kontrolu materijala za nuklearno oružje. Također je koordinirao strateško planiranje nuklearnog materijala Odjela za energetiku i uspostavio prvi program upravljanja imovinom odjela. Prije nego što se pridružio Ministarstvu energetike, Alvarez je pet godina radio kao viši istražitelj u Komitetu američkog Senata za vladine poslove, kojim je predsjedavao senator John Glenn, i kao jedan od glavnih stručnjaka Senata za program nuklearnog oružja SAD-a. Godine 1975. Alvarez je pomogao osnivanje i usmjeravanje Instituta za politiku zaštite okoliša, ugledne nacionalne organizacije od javnog interesa. Također je pomogao organizirati uspješnu tužbu u ime porodice Karen Silkwood, nuklearne radnice i aktivne članice sindikata koja je ubijena pod misterioznim okolnostima 1974. Alvarez je objavio članke u nauka, u Bilten atomskih naučnika, Technology Review, I The Washington Post. Bio je predstavljen u televizijskim programima kao npr NOVA i 60 Minuta.
