Autor Karl Meyer
Mogućnost rata između nuklearnih oružanih sila vraća se kao stvarna prijetnja sigurnosti ljudi širom svijeta. Klimatske promjene, trošenje ograničenih resursa i ekonomski pritisci prekomjernog rasta stanovništva na nosivost Zemlje potiču vojna potrošnja. Te prijetnje prvo osjete ekonomski najugroženije regije i države. Oni takođe vode lokalne građanske ratove, regionalne resurse i teritorijalne ratove.
Prema našem mišljenju, ekspanzionistički izuzetnost neoimperijalističke politike Sjedinjenih Država glavni je pokretač obnove neprijateljstava hladnog rata između Sjedinjenih Država, Rusije i Kine.
Za rješavanje ovih problema potreban je dogovor i saradnja svih pogođenih zemalja, uz snažno vodstvo glavnih svjetskih sila. S obzirom na sadašnju strukturu Povelje Ujedinjenih nacija, to u najmanju ruku znači pet stalnih članica Vijeća sigurnosti.
Fantazija o politici koja stoji na putu zajedničkog rješavanja velikih svjetskih problema je ideja među neznalicama ili velnim političarima da Sjedinjene Države mogu zadržati i proširiti granice dominacije „jedine supersile“ koje su postignute ubrzo nakon propasti i raspada sovjetske vlasti. Union. Najštetnija vanjskopolitička greška predsjednika Clintona, Georgea W. Busha i Obame, svih novaka iz vanjske politike, bila je ta što su popuštali ukorijenjenim birokratskim vojnim / industrijskim savjetima i pritiscima da iskoriste privremenu rusku slabost i manje razvijena vojna snaga Kine, kako bi se vojni kišobran NATO članstva proširio i na istočnu Europu i središnju Aziju. Oni su pokušali da zavežu granice Rusije sa novim savezima, raketnim lokacijama i vojnim bazama, i da prošire vojne saveze i baze širom pacifičkog obima Kine. Ove akcije su poslale vrlo agresivnu i prijeteću poruku vladama Rusije i Kine, koje se iz godine u godinu jačaju i guraju natrag.
Druga štetna greška režima Busha i Obame bila je njihova uvjerenja da mogu iskoristiti popularne nemire i pobune u zemljama Bliskog Istoka kako bi srušili diktatorske vlade i pomogli potlačenim pobunjeničkim grupama i uspostavili vlade prijateljskih klijenata u tim zemljama. Nisu uspjeli osigurati stabilnu, pouzdanu vladu klijenta u Iraku, zapravo je dovela vladu pod većim utjecajem Irana. Oni su na putu za sličan neuspjeh u Afganistanu. U Libiji su propali, a u Siriji propadaju na užasno tragičan način. Koliko uzastopnih tragičnih neuspjeha moraju doživjeti američke političke elite prije nego što saznaju da nemaju ni pravo ni sposobnost kontrolirati budući politički razvoj tih zemalja? Svaka zemlja mora razvrstati političke i ekonomske aranžmane prema svojim jedinstvenim odnosima moći i socijalnom kontekstu, bez pretjeranog vanjskog uplitanja. One snage koje imaju snagu i organizaciju da prevladaju ne namjeravaju postati podložni neokolonijalni klijenti Sjedinjenih Država, nakon što se riješi njihova privremena potreba za patronatom.
Politika Sjedinjenih Država mora prestati pogađati i provocirati Rusiju i Kinu duž njihovih granica i vratiti se strategiji traženja dogovorenog mirnog suživota i uravnoteženja regionalnih interesa između velikih sila, Sjedinjenih Država, Rusije i Kine, uz odgovarajuće uvažavanje interesa sekundarnih sila, Indije, Pakistana, Irana, Brazila, Britanije, Njemačke, Francuske, Indonezije, Japana itd. (Uzgred, uprkos svojim groznim, ubojstvenim podacima o zlostavljanju ljudi slabijih zemalja, Nixon i Kissinger bili su ravnoteža - snažni realisti koji su razvijali strategiju detencije i pregovarali o ugovorima o kontroli oružja s Rusijom i Kinom, a Reagan je pristupio Gorbačovim inicijativama, što je dovelo do kraja ranijih hladnih ratova. Ti su dobici narušeni politikom uspjeha administracija.)
Aktivnom saradnjom velikih sila i velikim smanjenjem rastrošnog konkurentnog vojnog trošenja, sve zemlje mogle bi se kooperativno baviti prijetnjama zbog klimatskih promjena, nestašice vode, regionalne nerazvijenosti i ekonomskih pritisaka uzrokovanih rastom stanovništva. Oni bi takođe mogli riješiti građanske ratove i regionalne ratove manjeg obima (poput Afganistana, Iraka, Sirije, Palestine / Izraela i Ukrajine) putem jedinstvenog međunarodnog pritiska za pregovaračka naselja zasnovana na podjeli moći između svih glavnih političkih frakcija i snaga u svakoj zemlji.
Mirovni pokreti i pokreti civilnog društva ne mogu diktirati politiku vlada ili višenacionalnih korporacija. Naša uloga je agitacijom i obrazovanjem što je više moguće obuzdati njihove zloupotrebe moći i utjecati na politički kontekst donošenja njihovih odluka kroz masovnu organizaciju i mobilizaciju.
Ukratko, ključno za rješavanje stvarnih prijetnji međunarodnoj sigurnosti i miru, kao i za rješavanje manjih ratova i regionalnih sukoba je preokret sadašnjeg trenda prema hladnim ratovima s Rusijom i Kinom. Svijetu je potrebna aktivna suradnja Sjedinjenih Država, Rusije, Kine i drugih utjecajnih zemalja, dogovorom i suradnjom u okviru Ujedinjenih nacija. Moramo se aktivno vratiti viziji iznesenoj u Povelji Ujedinjenih nacija i napustiti fantaziju unipolarne svjetske dominacije.
Karl Meyer, dugogodišnji kolega i savjetnik Glasova za kreativno nenasilje, pedesetogodišnji je veteran nenasilnog djelovanja za mir i pravdu i osnivački koordinator zajednice za okoliš i socijalnu pravdu Nashville Greenlands.
