Emanuel Pastreich (direktor Azijskog instituta) Nov 8th, 2017, Mirovni izvještajt.
Gledanje govora predsjednika Donalda Trumpa i predsjednika Moon Jae-ina u Seulu u posljednjih nekoliko dana dalo mi je osjećaj o tome koliko je rasla politika obje zemlje. Trump je govorio o svom raskošnom golf igralištu i finoj hrani koju je uživao, osvrćući se na senzualno uživanje i pretvarajući se da milioni nedovoljno plaćenih i nezaposlenih u Koreji i Sjedinjenim Državama ne postoje. Govorio je hvalosrdno o vojnoj opremi koja je bila precijenjena i koju je Južna Koreja bila primorana kupiti i pohvalila zbog korejskog rata toliko udaljenog od izazova s kojima se suočavaju obični ljudi. Njegov govor nije bio čak ni "Amerika na prvom mestu."
I Mesec ga nije izazivao, niti ga je čak i nagovarao na jednoj tački. Nije se spominjao Trumpov bijesni rasistički jezik i njegov utjecaj na Azijate, niti na njegovu diskriminatornu imigracijsku politiku. Ništa se nije govorilo o Trumpovoj besmislenoj ratno-ratnoj borbi i njegovim nepromišljenim prijetnjama ratu protiv Sjeverne Koreje, a čak je u njegovom nedavnom govoru u Tokiju čak prikrivala prijetnje Japanu. Ne, radna pretpostavka iza sastanaka bila je da je samit trebao biti mehanički i banalan grand guignol za mase, u kombinaciji sa velikim poslovima iza kulisa.
Korejski mediji učinili su da izgleda kao svi Amerikanci, i većina Korejaca, podržavali su smešne i opasne politike Donalda Trampa, i legitimisali njegovu reakcionarnu politiku napuštanjem. Jedan je došao sa utiskom da je savršeno dobro za jednog američkog predsednika da zapreti preventivni nuklearni rat za testiranje raketa Severne Koreje (akcija koja nije u suprotnosti sa međunarodnim pravom) i nuklearnog oružja (što je Indija uradila sa američkim podsticanjem).
Napravila sam kratak govor da bih ponudila drugu viziju o tome kakva bi mogla biti uloga Sjedinjenih Država u Istočnoj Aziji. Učinio sam to zato što sam se zabrinuo da će mnogi Korejci otići od Trampa sa utiskom da su svi Amerikanci jednako militantni i bezobrazno motivisani.
Iako Trump možda pobeđuje ratne bubnjeve kako bi uplašio Japan i Koreju da raširi milijarde dolara za oružje koje ne trebaju ili žele, on i njegov režim očigledno igraju izuzetno opasnu igru. Postoje snage duboko u vojsci koje su potpuno spremne da započnu katastrofalni rat ako povećaju njihovu moć, i koji misle da samo takva kriza može odvratiti ljude od kriminalnih radnji vlade Sjedinjenih Država, i privući pažnju na nadolazeću krizu. katastrofa klimatskih promjena.
Emanuel Pastreich
“Alternativna uloga Sjedinjenih Država u istočnoj Aziji”
Video tekst:
Emanuel Pastreich (direktor Azijskog instituta)
Novembar 8, 2017
„Alternativna uloga za SAD u Istočnoj Aziji.
Govor kao odgovor na govor Donalda Trumpa u Narodnoj skupštini Koreje
Ja sam Amerikanac koji preko dvadeset godina radi sa korejskom vladom, istraživačkim institutima, univerzitetima, privatnom industrijom i običnim građanima.
Upravo smo čuli govor Donalda Trumpa, predsjednika Sjedinjenih Država, Narodnoj skupštini Koreje. Predsednik Trump je iznio opasnu i neodrživu viziju za Sjedinjene Države, Koreju i Japan, put koji vodi ka ratu i masovnim socijalnim i ekonomskim konfliktima, kako na domaćem tako i na međunarodnom planu. Vizija koju nudi je zastrašujuća kombinacija izolacije i militarizma, i ona će ohrabrivati u drugim nacijama nemilosrdnu politiku moći bez ikakve brige za buduće generacije.
Prije Ugovora o sigurnosti SAD-Koreja postojala je Povelja Ujedinjenih nacija, koju su potpisale Sjedinjene Države, Rusija i Kina. Povelja Ujedinjenih nacija definisala je ulogu Sjedinjenih Država, Kine, Rusije i drugih nacija kao prevenciju rata, i aktivan napor da se riješi strašna ekonomska nejednakost koja vodi do ratova. Sigurnost mora početi tamo, sa tom vizijom mira i saradnje. Danas nam je potreban idealizam Povelje Ujedinjenih nacija, ta vizija globalnog mira nakon strahota Drugog svjetskog rata.
Donald Trump ne predstavlja Sjedinjene Države, već malu grupu suptilnih i krajnjih desnica. Ali ti elementi su povećali kontrolu nad vladom moje zemlje na opasan nivo, delom zbog pasivnosti tolikog broja građana.
Ali ja vjerujem da mi, ljudi, možemo vratiti kontrolu dijaloga o sigurnosti, ekonomiji i društvu. Ako imamo kreativnost i hrabrost, možemo iznijeti drugačiju viziju za moguću inspirativnu budućnost.
Počnimo sa pitanjem sigurnosti. Korejci su bombardovani izvještajima o nuklearnom napadu iz Sjeverne Koreje. Ova pretnja je bila opravdanje za THAAD, za podmornice na nuklearni pogon i bilo koji broj drugih skupih sistema naoružanja koji generišu bogatstvo za mali broj ljudi. Ali da li ovo oružje donosi sigurnost? Bezbednost dolazi iz vizije, saradnje i od hrabrih akcija. Bezbednost se ne može kupiti. Nijedan sistem oružja neće garantovati sigurnost.
Nažalost, Sjedinjene Države su godinama odbile da diplomatski angažiraju Severnu Koreju, a američka pasivnost i arogancija doveli su nas do ove opasne situacije. Situacija je sada još gora zato što Trampova administracija više ne praktikuje diplomatiju. State Departmentu je oduzeta sva vlast i većina nacija ne zna gdje da se okrene ako želi angažirati Sjedinjene Države. Gradnja zidova, viđenih i nevidljivih, između Sjedinjenih Država i svijeta je naša najveća briga.
Bog nije dao Sjedinjenim Državama mandat da zauvijek ostanu u Aziji. Ne samo da je moguće, već i poželjno, SAD smanjiti svoje vojno prisustvo u regionu i smanjiti svoje nuklearno oružje i konvencionalne snage, kao prvi korak ka stvaranju pozitivnog ciklusa koji će poboljšati odnose sa Sjevernom Korejom, Kina i Rusija.
Sjevernokorejsko testiranje raketa nije kršenje međunarodnog prava. Umesto toga, Savet bezbednosti Ujedinjenih nacija je manipulisan od strane moćnih snaga u Sjedinjenim Državama da podrže stavove o Severnoj Koreji koji nemaju nikakvog smisla.
Prvi korak ka miru počinje sa Sjedinjenim Državama. Sjedinjene Države, moja zemlja, moraju slijediti svoje obaveze iz Ugovora o neširenju, te početi ponovno uništavati nuklearno oružje i odrediti datum u bliskoj budućnosti za potpuno uništenje svih preostalih nuklearnih oružja. Opasnosti od nuklearnog rata i naših tajnih programa naoružanja držane su od Amerikanaca. Ako se informišu o istini, siguran sam da će Amerikanci u velikoj meri podržati potpisivanje Ugovora o UN-u o zabrani nuklearnog oružja.
Bilo je mnogo nemarnih priča o Koreji i Japanu o razvoju nuklearnog oružja. Iako bi takve akcije za neke mogle pružiti kratkoročno uzbuđenje, one neće donijeti nikakav oblik sigurnosti. Kina je zadržala svoje nuklearno oružje pod 300-om i bila bi spremna da ih smanji dalje ako se Sjedinjene Države posvete razoružanju. Međutim, Kina može lako povećati broj nuklearnog oružja na 10,000 ako ga Japan ili Južna Koreja ugroze. Javno zagovaranje za razoružanje je jedina akcija koja može povećati sigurnost Koreje.
Kina mora biti ravnopravan partner u svim sigurnosnim okvirima za istočnu Aziju. Ako se Kina, koja se brzo pojavljuje kao dominantna globalna sila, izostavi iz sigurnosnog okvira, taj okvir je zagarantovan irelevantnim. Osim toga, Japan mora biti uključen u bilo koji sigurnosni okvir. Kroz takvu saradnju moramo izvući najbolje iz japanske kulture, njenu stručnost o klimatskim promjenama i tradiciju mirovnog aktivizma. Zastavica kolektivne sigurnosti ne smije se koristiti kao poziv za okupljanje ultranacionalista koji sanjaju o „ratniku Japanu“, već kao o sredstvima za izvlačenje najboljih japanskih, „boljih anđela“. Ne možemo ostaviti Japan sebi.
Postoji istinska uloga Sjedinjenih Država u istočnoj Aziji, ali ona se ne bavi krajnjim projektilima ili tenkovima.
Uloga Sjedinjenih Država mora se radikalno transformisati. Sjedinjene Države se moraju usredotočiti na koordinaciju kako bi odgovorile na prijetnju klimatskih promjena. Moramo ponovo osmisliti vojsku i redefinirati “sigurnost” u tu svrhu. Takav odgovor će zahtijevati suradnju, a ne konkurenciju.
Takva promjena definicije sigurnosti zahtijeva hrabrost. Reinterpretirati misiju mornarice, vojske, vazduhoplovstva i obavještajne zajednice kako bi se fokusirali na pomoć građanima da odgovore na klimatske promjene i obnoviti naše društvo biće čin koji će zahtijevati nevjerojatnu hrabrost, možda više hrabrosti nego borbe na bojnom polju. Ne sumnjam da ima vojnika koji imaju takvu vrstu hrabrosti. Pozivam vas da ustanete i zatražite da se suočimo sa prijetnjom klimatskih promjena usred ove groteskne masovne poricanja.
Moramo fundamentalno promijeniti našu kulturu, našu ekonomiju i naše navike.
Bivši američki šef Komande Pacifika admiral Sam Locklear izjavio je da su klimatske promjene velika prijetnja sigurnosti i da je bio izložen stalnom napadu.
Ali naši lideri ne bi trebali smatrati da je njihov posao popularan. Manje me briga koliko selfija imate sa učenicima. Lideri moraju identificirati izazove našeg doba i učiniti sve što je u njihovoj moći kako bi se pozabavili tim opasnostima, čak i ako to znači ogromnu samopožrtvovanje. Kao što je jednom napisao rimski državnik Mark Tulije Ciceron,
"Nepopularnost koju je stekao radeći ispravno je slava"
Može biti bolno za neke korporacije da se odreknu ugovora vrijednih više milijardi dolara za nosače zrakoplova, podmornice i rakete, ali za pripadnike naše vojske da služe jasnu ulogu u zaštiti naših zemalja od najveće prijetnje u istoriji. novi osjećaj dužnosti i predanosti.
Takođe su nam potrebni sporazumi o ograničenju oružja, poput onih koje smo uspostavili u Evropi u 1970 i 1980. Oni su jedini način da se odgovori na rakete nove generacije i drugo oružje. Novi ugovori i protokoli moraju biti dogovoreni za kolektivne odbrambene sisteme kako bi se odgovorilo na prijetnju bespilotnih letjelica, cyber ratovanja i nastajućeg oružja.
Potrebna nam je i hrabrost da preuzmemo sjenke nedržavnih aktera koji ugrožavaju naše vlade iznutra. Ova bitka će biti najteža, ali bitna bitka.
Naši građani moraju znati istinu. Naši građani su preplavljeni lažima u ovom internet dobu, poricanjem klimatskih promjena, zamišljenim terorističkim prijetnjama. Ovaj problem će zahtijevati predanost svih građana da traže istinu i ne prihvaćaju prikladne laži. Ne možemo očekivati da vlada ili korporacije rade ovaj posao za nas. Moramo se pobrinuti da mediji svoje primarne uloge vide kao prenošenje tačnih i korisnih informacija građanima, a ne na ostvarivanje profita.
Temelji za saradnju Sjedinjenih Država i Koreje moraju biti utemeljeni na razmjeni između građana, a ne na sistemima oružja ili masivnim subvencijama za međunarodne korporacije. Potrebne su razmene između osnovnih škola, između lokalnih NVO-a, između umetnika, pisaca i socijalnih radnika, razmene koje traju godinama i decenijama.
Ne možemo se osloniti na sporazume o slobodnoj trgovini koji prvenstveno donose korporacije i koji štete našem dragocjenom okruženju, da nas spoje.
Radije moramo uspostaviti pravu “slobodnu trgovinu” između Sjedinjenih Država i Koreje. To znači poštena i transparentna trgovina koju vi, ja i naši susjedi možemo direktno iskoristiti kroz vlastite inicijative i našu kreativnost. Potrebna nam je trgovina koja je dobra za lokalne zajednice. Trgovina treba da bude prvenstveno o globalnoj saradnji i saradnji među zajednicama i zabrinutost ne bi trebalo da bude sa masivnim kapitalnim investicijama, ili sa ekonomijom obima, već sa kreativnošću pojedinaca.
Konačno, moramo vratiti vladu na svoj pravi položaj kao ciljni igrač koji je odgovoran za dugoročno zdravlje nacije i koji je osnažen da se suprotstavi i reguliše korporacije. Vlada mora biti sposobna da promoviše projekte u nauci i infrastrukturi usmerene na prave potrebe naših građana u obe zemlje, i ne treba da se fokusira na kratkoročnu dobit malog broja privatnih banaka. Berze imaju svoju ulogu, ali su marginalne za izradu nacionalne politike.
Doba privatizacije vladinih funkcija mora se okončati. Moramo poštovati državne službenike koji svoju ulogu vide kao pomaganje ljudima i da im daju resurse koji su im potrebni. Svi se moramo okupiti za zajednički cilj stvaranja pravednijeg društva i to moramo učiniti brzo.
Kao što je Konfucije jednom napisao: "Ako nacija izgubi svoj put, bogatstvo i moć će biti sramna stvar za posjedovanje." Radimo zajedno da stvorimo društvo u Koreji i Sjedinjenim Državama na koje možemo biti ponosni.
