David Swanson, Pokušajmo demokratiju.
Kada je američkoj javnosti rečeno da je Španija digla u vazduh Maine, ili je Vijetnam vratio vatru, ili je Irak imao zalihe oružja, ili je Libija planirala masakr, tvrdnje su bile jasne i dostupne. Pre nego što su ljudi počeli da se pozivaju na incident u zalivu Tonkin, neko je morao da laže da se to dogodilo, i da mora da postoji razumevanje onoga što se navodno dogodilo. Nijedna istraga o tome da li se nešto dogodilo nije mogla uzeti kao polaznu tačku sigurnost da se dogodio napad na Vijetnam ili napade. I nijedna istraga o tome da li je došlo do napada na Vijetnamu mogla je usmjeriti svoje napore na nepovezana pitanja, kao što je da li je neko u Vijetnamu ikada poslovao sa rođacima ili kolegama Roberta McNamare.
Sve je to drugačije sa idejom da je ruska vlada odredila ishod predsedničkih izbora u SAD-u. Izvještaji američkih korporativnih medija često tvrde da je Rusija odlučila o izborima ili je to pokušala ili je htjela to pokušati. Ali oni takođe često priznaju da ne znaju da li je takvo nešto slučaj. Ne postoji ustanovljen račun, sa ili bez dokaza koji ga podržavaju, o tome šta je Rusija navodno uradila. Pa ipak, postoje bezbrojni članci koji se neobavezno pozivaju, kao da su ustanovljeni činjenice. . .
"Ruski uticaj na predsedničke izbore 2016-a" (prostak).
"Rusi pokušavaju da poremete izbore" (New York Times).
"Rusko ... ometanje u predsjedničkim izborima u SAD-u 2016" (ABC).
"Ruski uticaj na predsedničke izbore 2016-a" (Intercept).
"Istraga koja je bila višestruka, kako bi se otkrio cijeli opseg ruskog miješanja izbora" (vrijeme).
"Rusko uplitanje u američke izbore" (CNN).
„Rusko uplitanje u predsjedničke izbore 2016-a“ (American Constitution Society).
"Ruski hakovanje u američkim izborima" (Business Standard). "
"Obama uzvraća udarac Rusiji zbog izbornog hakovanja", kažu u New York Times, ali šta je "izborno hakovanje"? Čini se da se njegova definicija jako razlikuje. A koji su to dokazi Rusije?
"Rusko uplitanje u izbore 2016 SAD" čak postoji kao činjenični događaj u Srbiji Wikipedia, ne kao navod ili teoriju. Ali činjenična priroda toga nije toliko izražena kao odbačena.
Bivši direktor CIA-e John Brennan, u istom kongresnom svjedočenju u kojem je on prihvatio principijelno stajalište "ja ne radim dokaze", svjedočio je da "činjenica da su Rusi pokušali da utiču na resurse i autoritet i moć, kao i na činjenicu da su Rusi pokušali su da utiču na te izbore kako volja američkog naroda ne bi bila realizovana tim izborima, smatram nečuvenom i nečim što moramo, sa svakim poslednjim unosom predanosti ovoj zemlji, da se odupremo i pokušamo da sprečimo da se spreči. Dalje nije bilo dokaza.
Aktivisti su čak planirali "demonstracije da se pozovu na hitne istrage o ruskom uplitanju u američke izbore." Oni izjavljuju da "svaki dan saznajemo više o ulozi ruskog državnog hakovanja i informacionog rata u 2016 izborima."Mart za istinu.)
Verovanje da je Rusija pomogla da se Trump stavi u Belu kuću je stalno raste u američkoj javnosti. Sve što se obično naziva činjenica će steći kredibilitet. Ljudi će pretpostaviti da je u nekom trenutku neko zapravo ustanovio da je to činjenica.
Čuvanje priče u vestima bez dokaza su članci o anketiranju, o mišljenjima poznatih ličnosti, io svim vrstama tangencijalno povezanih skandala, njihovih istraga i ometanja. Većina suštine većine članaka koji vode u odnosu na "ruski uticaj na izbore" je da zvaničnici Bele kuće imaju neku vrstu veze sa ruskom vladom, ili ruskim biznisom, ili samo Rusima. Kao da se istraga o iračkim tvrdnjama o oružju za masovno uništenje fokusira na ubistva Blackwatera ili je Scooter Libby uzimao lekcije na arapskom, ili je fotografiju Sadama Huseina i Donalda Rumsfelda rukovao iračanin.
Opšti trend udaljen od empirijskih dokaza opširno je primećen i diskutovan. Nema više javnih dokaza da je Seth Rich procurio demokratske e-poruke nego što ih je ukrala ruska vlada. Ipak, obe tvrdnje imaju strastvene vernike. Ipak, tvrdnje o Rusiji su jedinstvene u njihovom širokom širenju, širokom prihvaćanju i statusu kao nešto što se stalno naziva kao već uspostavljeno, stalno pojačano drugim ruskim pričama koje ništa ne dodaju centralnoj tvrdnji. Ovaj fenomen je, po mom mišljenju, jednako opasan kao i sve laži i izmišljotine koje izlaze iz rasističkog prava.
