od Neda Dobosa, Prevodilac, April 25, 2022
Izraz “da ne zaboravimo” izražava moralni sud da je neodgovorno – ako ne i za osudu – dozvoliti da prošli ratovi izblijede iz kolektivnog sjećanja. Poznati argument za ovu dužnost pamćenja je uhvaćen dosjekom „oni koji zaborave istoriju suđeni su da je ponove“. Moramo se povremeno podsjećati na strahote rata kako bismo učinili sve što je u našoj moći da ga u budućnosti izbjegnemo.
Problem je u tome što istraživanja sugerišu da bi moglo biti tačno suprotno.
Jedan nedavna studija ispitali su efekte mračnog “zdravog” sećanja (ne one vrste koja slavi, veliča ili sanizira rat). Rezultati su bili kontraintuitivni: čak i ovaj oblik komemoracije učinio je učesnike pozitivnijim nastrojenim prema ratu, bez obzira na osjećaj užasa i tuge koje su izazvale komemorativne aktivnosti.
Dio objašnjenja je da razmišljanje o patnjama pripadnika oružanih snaga izaziva divljenje prema njima. Tuga tako ustupa mjesto ponosu, a time averzivne emocije koje su prvobitno izazvane komemoracijom bivaju zamijenjene pozitivnijim afektivnim stanjima koja povećavaju percipiranu vrijednost rata i javno prihvaćanje rata kao instrumenta politike.
Šta je sa idejom da komemoracija obnavlja uvažavanje mira koji trenutno uživa i institucionalnih struktura koje ga podržavaju? Kraljica Elizabeta II je gestikulirala prema ovoj navodnoj prednosti komemorativnih rituala 2004. godine kada je predložio da „sjećajući se užasnih stradanja u ratu s obje strane, prepoznajemo koliko je dragocjen mir koji smo izgradili u Evropi od 1945. godine”.
Prema ovom mišljenju, komemoracija je poput izgovaranja milosti prije jela. “Hvala ti, Gospode, za ovu hranu u svijetu u kojem mnogi poznaju samo glad.” Okrećemo svoje misli siromaštvu i neimaštini, ali samo da bolje cijenimo ono što imamo pred sobom i da to nikada ne uzimamo zdravo za gotovo.
Nema dokaza da ni komemoracija rata obavlja ovu funkciju.
Evropska unija je 2012. godine dobila Nobelovu nagradu za mir za doprinos „postizanju mira i pomirenja, većina Amerikanaca smatra da su njihove vojne operacije u posljednjih 20 godina strašne neuspjehe. demokratija i ljudska prava u Evropi”. Teško je zamisliti dostojnijeg dobitnika nagrade. Olakšavanjem saradnje i nenasilnog rješavanja sukoba među državama članicama, EU zaslužuje veliku zaslugu za smirivanje onoga što je nekada davno bilo arena beskonačnih sukoba.
Moglo bi se, dakle, očekivati da će podsjećanje na strahote Drugog svjetskog rata povećati podršku javnosti EU i projektu evropskih integracija uopšte. Ali nije. Istraživanje objavljeno u Journal of Common Market Studies pokazuje da podsjećanje Evropljana na razaranja ratnih godina malo povećava njihovu podršku institucijama koje su očuvale mir od tog vremena.
Da stvar bude još gora, sada izgleda kao da zahvalnost – dominantna emocija koju gaje komemorativne aktivnosti – može spriječiti nepristrasne procjene onoga što naše oružane snage jesu, a šta nisu sposobne postići. Uzmite u obzir sljedeće.
Većina Amerikanaca smatra da su njihove vojne operacije u posljednjih 20 godina okrutne neuspjehe. Ipak, većina Amerikanaca i dalje izražava više povjerenja u efikasnost vojske nego bilo koje druge društvene institucije. Čini se da su predviđanja budućeg učinka odvojena od procjena prošlih učinaka. David Burbach Američkog mornaričkog ratnog koledža sugerira da su civili postali nevoljni da priznaju – čak i sebi – nedostatak vjere u trupe iz straha da će izgledati i/ili se osjećati kao nezahvalni. Zahvalnost za ono što je vojno osoblje učinilo dovodi do tvrdoglavo naduvane javne procjene
o tome šta mogu da urade.
Ono što ovo čini zabrinjavajućim je to što pretjerano samopouzdanje ima tendenciju da rađa pretjeranu upotrebu. Naravno, države će biti manje sklone upotrebi vojne sile, a njihovi građani će biti manje skloni da je podrže, pri čemu se neuspeh smatra verovatnim ishodom. Međutim, ako zahvalnost izolira povjerenje javnosti u oružane snage od nepotvrđivanja informacija, onda ovo ograničenje upotrebe vojne sile postaje efektivno sporno.
Ovo nam pomaže da shvatimo zašto bi Vladimir Putin pozvao “Veliki otadžbinski rat” protiv nacističke Njemačke kako bi prikupio podršku javnosti za svoju invaziju na Ukrajinu. Daleko od toga da ruski narod ustukne pri pomisli na još jedan rat, čini se da je sjećanje na rat samo povećalo apetit za ovu „specijalnu vojnu operaciju“. Ovo nije iznenađujuće u svjetlu onoga što se sada zna o psihološkim efektima komemoracije rata.
Ništa od ovoga nije zamišljeno kao uvjerljiv argument protiv komemoracije rata, ali dovodi u sumnju ideju da su ljudi moralno obavezni da je prakticiraju. Ohrabrujuće je vjerovati da performativnim prisjećanjem na prošle ratove pomažemo u smanjenju rizika od budućih ratova. Nažalost, dostupni dokazi upućuju na to da bi ovo mogao biti slučaj priželjkivanja.
