The Red Scare

Slika: senator Joseph McCarthy, imenjak makartizma. Zasluge: United Press Library of Congress

Alice Slater, U Depth NewsApril 3, 2022

NJUJORK (IDN) — Godine 1954. pohađao sam Queens College tokom godina prije nego što se senator Joseph McCarthy konačno susreo sa odgovorom na saslušanjima Army-McCarthy nakon što je godinama terorizirao Amerikance optužbama za nelojalne komuniste, mašući listama građana s crne liste, prijeteći njihovim životima, njihovo zaposlenje, njihovu sposobnost da funkcionišu u društvu zbog svojih političkih opredeljenja.

U kafeteriji na fakultetu razgovarali smo o politici kada mi je jedan student gurnuo žuti pamflet u ruke. “Ovdje bi trebao pročitati ovo.” Bacio sam pogled na naslov. Srce mi je poskočilo kada sam ugledao riječi „Komunistička partija Amerike“. Na brzinu sam ga neotvorenog strpao u torbu za knjige, otišao autobusom kući, odvezao se liftom do 8. sprata, otišao direktno do spalionice i bacio pamflet niz padobran, nepročitanog, pre nego što sam ušao u svoj stan. Sigurno nisam namjeravao da budem uhvaćen na djelu. Crveni me je uplašio.

Prvi tračak „druge strane priče“ o komunizmu imao sam 1968. godine, živeći u Massapekui na Long Ajlendu, kao domaćica u predgrađu, gledajući Voltera Kronkajta kako izveštava o Vijetnamskom ratu. Vodio je stari film vijesti o vitkom, dječačkom susretu Ho Ši Mina s Woodrowom Wilsonom 1919., na kraju Prvog svjetskog rata, tražeći pomoć SAD-a da okonča brutalnu francusku kolonijalnu okupaciju Vijetnama. Cronkite je izvijestio kako je Ho čak modelirao vijetnamski ustav prema našem. Wilson ga je odbio i Sovjeti su bili više nego sretni da pomognu. Tako je Vijetnam postao komunistički. Godinama kasnije, gledao sam film Indochine, dramatizirajući okrutno francusko porobljavanje vijetnamskih radnika na plantažama kaučuka.

Kasnije tog dana, večernje vijesti su prikazale gomilu studenata na Kolumbiji kako se pobuni u kampusu, zabarikadira dekana univerziteta u njegovoj kancelariji, uzvikujući antiratne slogane i psujući poslovne i akademske veze Kolumbije s Pentagonom. Nisu hteli da budu pozvani u nemoralni rat u Vijetnamu! Bio sam prestravljen. Kako se ovaj potpuni haos i nered dešavaju upravo ovdje na Univerzitetu Kolumbija u New Yorku?

Ovo je bio kraj mog svijeta kakvog sam ga poznavao! Upravo sam napunio tridesetu i studenti su imali slogan „Ne vjeruj nikome starijem od trideset godina“. Okrenula sam se svom mužu: „Šta je stvar sa ovom decom? Zar ne znaju da je ovo Amerika? Zar ne znaju da mi imamo politički proces? Bolje da uradim nešto po tom pitanju!” Već sljedeće noći, Demokratski klub je imao debatu u srednjoj školi Massapequa između jastrebova i golubova o Vijetnamskom ratu. Otišao sam na sastanak, prepun pravedne sigurnosti u nemoralni stav koji smo zauzeli i pridružio se golubovima gdje smo organizirali kampanju Eugenea McCarthyja na Long Islandu za demokratsku predsjedničku nominaciju za okončanje rata.

McCarthy je izgubio svoju kandidaturu 1968. u Čikagu i mi smo formirali Novu demokratsku koaliciju širom zemlje – idući od vrata do vrata bez ikakvog interneta i zapravo osvojili demokratsku nominaciju za Georgea McGoverna 1972. u kampanji koja je šokirala establišment! Ovo je bila moja prva bolna lekcija o tome koliko su mejnstrim mediji pristrasni protiv antiratnog pokreta. Nikada nisu napisali ništa pozitivno o McGovernovom programu za okončanje rata, pravima žena, gej pravima, građanskim pravima. Progonili su ga zbog nominacije senatora Thomasa Eagletona za potpredsjednika, koji je godinama ranije bio hospitaliziran zbog manične depresije. Konačno ga je morao zamijeniti na listiću sa Sargentom Shriverom. Osvojio je samo Massachusetts i Washington, DC. Nakon toga, šefovi Demokratske stranke stvorili su čitav niz „superdelegata“ kako bi kontrolisali ko će dobiti nominaciju i spriječiti da se takva vanredna pobjeda na lokalnom nivou više nikada ne ponovi!

1989. godine, pošto sam postao advokat nakon što su moja djeca odrasla, volontirao sam u Savezu pravnika za kontrolu nuklearnog naoružanja i posjetio Sovjetski Savez, sa delegacijom njujorškog profesionalnog okruglog stola. Bilo je to potresno vrijeme za posjetu Rusiji. Gorbačov je tek počeo da sprovodi svoju novu politiku peristrojka i glasnost—rekonstrukcija i otvorenost. Ruski narod je bio upućen od komunističke države da eksperimentiše sa demokratijom. Plakati su visili po prodavnicama i vratima uz i niz ulice Moskve proklamujući demokratiju...demokratija— pozivajući ljude da glasaju.

Naša njujorška delegacija posjetila je časopis Novasty—istina—gde su pisci to objasnili pod perestrojka, nedavno su glasali za izbor svojih urednika. U fabrici traktora u Sversku, 40 milja od Moskve, našu delegaciju u sali za konferencije u fabrici su pitali da li više volimo da počnemo sa pitanjima ili da čujemo govor. Dok smo digli ruke da glasamo, prisutni lokalni građani počeli su šaputati i cvrkutati „Demokratija! Demokratija”! Oči su mi se napunile suzama zbog iznenađenja i čuđenja koje je naše neobavezno podizanje ruku izazvalo kod naših ruskih domaćina.

Bolna, goruća vizija groblja masovnih, neobeleženih grobova u Lenjingradu me još uvek proganja. Hitlerova opsada Lenjingrada dovela je do skoro milion mrtvih Rusa. Činilo se da su na svakom uglu ulice spomen statuti odali počast nekom dijelu od 27 miliona Rusa koji su poginuli u nacističkim napadima. Toliko muškaraca preko šezdeset. pored kojih sam prolazio ulicama Moskve i Lenjingrada, grudi su im bili ukrašeni vojnim medaljama iz onoga što su Rusi zvali Veliki rat. Kakve su batine uzeli od nacista – i koliko istaknutu ulogu to još uvijek igra u njihovoj kulturi danas dok se tragični ukrajinski haos odvija.

U jednom trenutku, moj vodič je upitao: “Zašto nam vi Amerikanci ne vjerujete?” “Zašto ti ne vjerujemo?” Uzviknuo sam: „Šta je s tim Mađarska? O čemu Čehoslovačka?” Pogledao me je s bolnim izrazom lica: „Ali morali smo da zaštitimo naše granice od Nemačke!“ Pogledala sam u njegove vodene plave oči i čula žarku iskrenost u njegovom glasu. U tom trenutku sam se osjećao izdanim od strane moje vlade i godina stalnog straha od komunističke prijetnje. Rusi su bili u odbrambenom položaju dok su gradili svoju vojnu moć. Koristili su istočnu Evropu kao tampon protiv bilo kakvog ponavljanja ratnih razaranja koje su doživjeli od strane Njemačke. Čak je i Napoleon izvršio invaziju pravo na Moskvu u prethodnom veku!

Jasno je da nepristojnim širenjem NATO-a ponovo stvaramo lošu volju i mržnju, uprkos Reganovim obećanjima Gorbačovu da se neće širiti „jedan inč na istok“ Njemačke, a da pritom zadrži nuklearno oružje u pet zemalja NATO-a, plasirajući projektila u Rumuniji i Poljskoj i igranje ratnih igara, uključujući nuklearne ratne igre, na ruskim granicama. Nije ni čudo što je naše odbijanje da Ukrajini uskratimo članstvo u NATO-u naišlo na trenutni strašni nasilni napad i invazija Rusije.

Nikada se u nemilosrdnom medijskom napadu na Putina i Rusiju ne spominje da je u jednom trenutku Putin, očajavajući što će ikada moći zaustaviti širenje NATO-a na istok, pitao Clintona može li Rusija ući u NATO. Ali on je odbijen kao i drugi ruski prijedlozi SAD-u da pregovara o eliminaciji nuklearnog oružja u zamjenu za odustajanje od projektila u Rumuniji, da se vrati na ABM sporazum i INF ugovor, da zabrani sajber rat i pregovara o sporazumu zabraniti oružje u svemiru.

U crtanom filmu Matta Wuerkera ujak Sam je na kauču psihijatra i uplašeno drži projektil i kaže: „Ne razumijem – imam 1800 nuklearnih projektila, 283 bojna broda, 940 aviona. Trošim više na svoju vojsku nego sljedećih 12 nacija zajedno. Zašto se osjećam tako nesigurno!” Psihijatar odgovara: „To je jednostavno. Imate vojno-industrijski kompleks!”

Šta je rešenje? Svijet bi trebao uputiti poziv na zdrav razum!! 

Poziv na Globalni mirovni moratorij

POZIV NA GLOBALNI PRIMIRJE I MORATORIJUM na bilo kakvu novu proizvodnju oružja – ni na jedan metak više – uključujući i posebno nuklearno oružje, neka rđa u miru!

ZAMRZNUTI svu proizvodnju oružja i proizvodnju fosilnih, nuklearnih i biomasnih goriva, na način na koji su se nacije spremale za Drugi svjetski rat i zaustavile većinu domaće proizvodnje za proizvodnju oružja i korištenje tih resursa za spas planete od katastrofalnog klimatskog uništenja;

USPOSTAVITI globalni trogodišnji program pada vjetrenjača, solarnih panela, hidroturbina, geotermalne, efikasnosti, zelene energije vodika, sa stotinama miliona radnih mjesta širom svijeta, i pokrijte svijet solarnim panelima, vjetrenjačama, vodenim turbinama, geotermalnom proizvodnjom biljke;

ZAPOČNITE GLOBALNI PROGRAM održive poljoprivrede – posadite još desetine miliona stabala, postavite vrtove na krovovima svake zgrade i gradske povrtnjake na svakoj ulici;

SVI ZAJEDNO RADE ŠIROM GLOBUSA kako bi spasili Majku Zemlju od nuklearnog rata i katastrofalne klimatske devastacije!

 

Pisac je član odbora World Beyond War, Globalna mreža protiv oružja i nuklearne energije u svemiru. Ona je također predstavnica UN NVO-a za Fondacija za mir nuklearnog doba.

Jedan odgovor

  1. Ovu objavu dijelim na Facebooku s ovim komentarom: Ako ćemo ikada prijeći dalje od rata, samoispitivanje naše pristrasnosti, kako lične tako i kolektivne, je temeljna praksa, što znači svakodnevno, disciplinovano preispitivanje naših pretpostavki i uvjerenja — svakodnevno, čak i po satu, puštajući svoju sigurnost u to ko je naš neprijatelj, šta motiviše njihovo ponašanje i koje su mogućnosti za prijateljsku saradnju.

Ostavite odgovor

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena *

Vezani članci

Naša teorija promjene

Kako okončati rat

Move for Peace Challenge
Antiwar Events
Pomozite nam da rastemo

Mali donatori nas vode dalje

Ako odaberete da dajete stalni doprinos od najmanje 15 USD mjesečno, možete odabrati poklon zahvale. Zahvaljujemo se našim stalnim donatorima na našoj web stranici.

Ovo je vaša prilika da ponovo zamislite a world beyond war
WBW Shop
Prevedi na bilo koji jezik