Međunarodni mirovni biro
19. oktobar 2016. Masovna pokolja i ratni zločini kojima svjedočimo danas u Siriji zaslužuju najviši nivo angažmana građana: zahtijevaju posvećenost širom svijeta postizanju primirja i otvaranju procesa za postizanje političkog rješenja. Stvar ne može biti hitnija.
U svjetlu diskusija na svom Berlinskom kongresu (početkom oktobra), IPB predlaže sljedećih 6 elemenata mirovnog plana. To nije iscrpna strategija, ali nudi orijentaciju za djelovanje međunarodnog civilnog društva u narednim sedmicama i mjesecima, posebno za nas u zapadnim zemljama.
1. Ne čini štetu. Postoje ograničenja za ono što je svaka vlada – uključujući i najmoćniju SAD – zapravo sposobna učiniti. Ali kada akcije koje preduzimaju na terenu zapravo pogoršavaju situaciju, odgovor na te radnje mora biti zasnovan na Hipokratovoj zakletvi: prvo, ne čini štetu. To znači zaustavljanje zračnih napada sa svih strana, zaustavljanje uništavanja ljudi i gradova. Napad na bolnice i škole je ratni zločin. Čini se da su upravo sada u Alepu glavni krivci Asadov režim i Rusija. Međutim, SAD i neki od njihovih saveznika također imaju dugu evidenciju o zračnim napadima na civile – u njihovom slučaju u drugim dijelovima Sirije iu zemljama u rasponu od Afganistana preko Libije do Jemena. Svaka bomba je jedna previše – pogotovo zato što one zapravo teže jačanju ekstremističkih organizacija. Nadalje, nije riječ samo o napadima iz zraka. Kopnene borbe, obuka, snabdijevanje vanjskih vojnih snaga također moraju prestati.
2. Učinite stvarnim “bez čizama na zemlji”. Pozivamo na povlačenje svih trupa, uključujući specijalne snage, kao i na uklanjanje stranih aviona i dronova iz sirijskog zračnog prostora. Međutim, ne podržavamo poziv na zonu zabrane letova, što bi zahtijevalo zračne patrole članica Vijeća sigurnosti, što znači rizik od direktnog sukoba između SAD-a i Rusije. Ovo je posebno opasno u vrijeme kada se tenzije između njih povećavaju, a može dodatno intenzivirati borbe na terenu. Prisustvo američkih trupa pruža upravo ono što ISIS i druge ekstremističke organizacije žele: strane trupe na njihovoj teritoriji, dajući potencijalnim regrutima obnovljene dokaze o miješanju Zapada u muslimanske zemlje, kao i na hiljade novih meta. Ovo je identično cilju Al-Qaide prije 15 godina, koji je bio da isprovocira SAD da pošalju trupe na njihovu teritoriju kako bi se tamo borile protiv njih. Uz to, naš cilj nije da teren ostavimo otvorenim za Vladine snage. Namjera uklanjanja stranih snaga je deeskalacija sukoba i brzo otvaranje pregovora o političkom rješenju. Iako ovo naravno sadrži određeni element rizika za civile, isto tako postoje i trenutne politike koje dozvoljavaju nastavak masovnog pokolja.
3. Prestanite sa slanjem oružja. IPB vjeruje da treba poduzeti korake u pravcu punog embarga na oružje na svim stranama. Sirijske 'umjerene' koje snabdijeva SAD često su preplavljene (ili njihovi borci 2 prebjegnu u) ISIS, sirijska franšiza Al-Qaide ili druge ne baš umjerene milicije. Bilo da ovo oružje koriste ekstremisti ili navodno 'umjerene' vlade ili milicije koje podržavaju SAD, rezultat je sve više nasilja nad civilima. Zapadne vlade moraju prekinuti svoju praksu ignoriranja kršenja ljudskih prava i međunarodnog prava počinjena njihovim oružjem i od strane njihovih saveznika. Tek tada će imati kredibilitet da potaknu Iran i Rusiju da prekinu vlastito naoružavanje sirijskog režima. SAD bi, ako bi to odlučile, mogle odmah zaustaviti isporuke oružja Saudijskoj Arabiji, UAE, Kataru i drugim zemljama koje idu u Siriju uvođenjem ograničenja za krajnje korisnike, pod prijetnjom gubitka svakog budućeg pristupa američkom oružju. Iako je istina da bi glasanje Vijeća sigurnosti za zabranu prodaje oružja gotovo sigurno bilo uloženo vetom od strane jedne ili druge strane, važan put za provedbu otvorio se stupanjem na snagu Ugovora o trgovini oružjem. Osim toga, jednostrane zabrane prometa oružja mogle bi i trebale biti odmah stavljene na snagu.
4. Graditi diplomatska, a ne vojna partnerstva. Vrijeme je da se diplomatija premjesti u centar pozornice, a ne samo kao sporedna linija vojnih akcija. Diplomatija velikih sila koju beskonačno gledamo na našim TV ekranima mora biti usklađena sa sirijskom diplomacijom. Na kraju to znači da svi uključeni moraju biti za stolom: sirijski režim; civilno društvo unutar Sirije uključujući nenasilne aktiviste, žene, mlade ljude, interno raseljene i izbjeglice prisiljene na bijeg iz Sirije (Sirijske, Iračanke i Palestince); sirijski Kurdi, kršćani, Druzi i druge manjine, kao i suniti, šiiti i alaviti; naoružani pobunjenici; spoljna opozicija i regionalni i globalni igrači – SAD, Rusija, Evropska unija, Iran, Saudijska Arabija, UAE, Katar, Turska, Jordan, Liban i šire. Možda težak zadatak; ali će dugoročno uključivanje biti efikasnije od isključivanja. U međuvremenu, Kerry i Lavrov bi dobro učinili da stave na sto hitne planove za povlačenje vlastitih vojnih snaga. Tenzije između dva nuklearno naoružana diva već su previsoke. Rješavanje Sirije mogao bi – samo moguće – biti projekt koji će ih konačno naučiti lekciju mira. Ne postoji vojno rješenje. Rusija, kao i drugi igrači, ima svoje jasne geostrateške interese. To s pravom ukazuje na dvostruke standarde zapadnih političara i njihovih medijskih pristalica koji su evidentni kada pogledamo njihove postupke (direktne ili indirektne) u podsticanju neprijateljstava u cijelom regionu. Ali i Rusija ima civilnu krv na rukama i ne može se smatrati nezainteresovanim promoterom mira. Zbog toga je potrebno okupiti širu grupu država. Potraga za širim diplomatskim rješenjima u Ujedinjenim narodima koja pokrivaju i ISIS i građanski rat u Siriji, kratkoročno gledano, znači veću podršku naporima u pregovorima o lokalnim prekidima vatre, omogućavanju humanitarne pomoći i evakuacije civila iz opkoljenih područja. Ono što nije potrebno je još jedna Koalicija voljnih; umjesto toga, trebali bismo rano započeti Koaliciju obnove.
5. Povećati ekonomski pritisak na ISIS ‐ i sve druge oružane grupe. Islamska država je poseban slučaj i predstavlja posebno smrtonosnu prijetnju. Zaista se mora vratiti; ali brutalna protivsila, kakvu sada vidimo u napadu na granicu na Mosul, teško da će pružiti zadovoljavajuće dugoročno rješenje. Ne uspijeva ući u korijene problema i dijelimo strahove zvaničnika UN-a da bi to moglo izazvati ogromnu humanitarnu katastrofu. Umjesto toga, Zapad mora više raditi na suzbijanju tokova finansiranja ISIS-a, posebno sprečavanjem naftnih kompanija, a posebno turskih posrednika, da trguju 'krvnim uljem'. Bombardovanje konvoja kamiona za naftu ima ozbiljan uticaj na životnu sredinu, kao i na ljude; bilo bi efikasnije onemogućiti prodaju nafte ISIS-a. 3 Štaviše, Vašington bi trebalo da se obračuna sa podrškom svojih saveznika oružanim frakcijama, uključujući Al Kaidu i ISIS. Većina analitičara se slaže da veliki dio finansiranja ISIS-a i drugih oružanih grupa dolazi iz Saudijske Arabije; bilo da dolazi iz zvaničnih ili nezvaničnih izvora, Kraljevina sigurno ima dovoljno kontrole nad svojim stanovništvom da okonča tu praksu.
6. Povećati humanitarne doprinose za izbjeglice i proširiti obaveze preseljenja. Zapadne sile moraju masovno povećati svoje humanitarne doprinose agencijama Ujedinjenih naroda za milione izbjeglica i interno raseljenih ljudi kako unutar tako i koji bježe iz Sirije i Iraka. Novac je očajnički potreban kako unutar Sirije tako iu okolnim zemljama. SAD i EU su obećale značajna sredstva, ali veliki dio njih zapravo nije stavljen na raspolaganje agencijama, a više mora biti obećano i isporučeno. Ali kriza nije samo finansijska. IPB tvrdi da bismo izbjeglicama trebali mnogo šire otvoriti vrata zapadnih zemalja. Neprihvatljivo je da Njemačka uzima 800,000, dok druge zemlje – uključujući i one koje su promovirale rat u Iraku na prvom mjestu – prihvataju samo nekoliko hiljada, a neke, poput Mađarske, odlučno odbijaju koncept međuevropske solidarnosti i dijeljenja. Akcija koju predlažemo nije samo ona koju zahtijeva normalna ljudska solidarnost. To je naša zakonska obaveza kao potpisnica Konvencije o izbjeglicama. Iako prepoznajemo političku teškoću takve pozicije s obzirom na trenutno raspoloženje javnosti, odgovori bogatih zapadnih zemalja su jednostavno neadekvatni. Mogu se poduzeti konkretne mjere: na primjer, treba uspostaviti humanitarne koridore (sa organiziranim transportom), kako ljudi koji bježe od rata ne bi morali ponovo riskirati svoje živote na Mediteranu. Zima brzo dolazi i vidjet ćemo još mnogo tragičnih smrtnih slučajeva ako se brzo ne usvoji nova politika.
ZAKLJUČAK: Sirija je teška. Svi znaju da je političko rješenje izuzetno izazovno i da će mu trebati dosta vremena da se riješi. Ipak, upravo kada je situacija najozbiljnija, potrebno je nastaviti pregovore. Činjenica da su neki od sagovornika počinili neprihvatljiva djela nije razlog za odustajanje od razgovora.
Pozivamo na lokalne i regionalne prekide vatre, humanitarne pauze i bilo koja druga sredstva koja omogućavaju spasilačkim službama da dođu do civilnog stanovništva. U međuvremenu, pozivamo na hitnu promjenu ključnih politika, kao što je uvođenje embarga na oružje na sve strane i uklanjanje stranih snaga iz zone borbe. Također pozivamo na reviziju svih sankcija protiv Sirije, od kojih neke teže kažnjavanju civilnog stanovništva.
Na kraju, pozivamo naše kolege u pokretima civilnog društva na svim kontinentima da održe i pojačaju svoju mobilizaciju. Političari i diplomate moraju znati da svjetsko mnijenje želi akciju i da neće tolerisati dalje produženje ovog užasnog pokolja. Pobjeda u ratu (bilo koje strane) sada nije opcija. Ono što je važno je da se završi.
Jedan odgovor
Mislim da je ovakva diskusija u suštini besmislena kada se ne priznaje da je rat u Siriji prvenstveno proxy rat. Ova strašna činjenica dramatično mijenja dinamiku i značenje svega, ponekad čak dajući stvarima suprotno značenje. To vidimo, na primjer, kada se Rusija i Sirija dogovore o prekidu vatre sa SAD-om i njihovim saveznicima, samo da bi otkrili da SAD i saveznici koriste primirje za pojačanje i ponovno naoružavanje, kako bi udvostručili svoj napad. Sirija je, kao i većina ratova u našem svijetu, proxy rat. Ignoriranje ovoga pokvari vaš unos.
Drugo, nije od pomoći pretvarati se da ne postoji razlika između agresora i branioca. To nije etički ispravno, a nije ni pragmatično. Kako možete zaustaviti vatru ako odbijate da prepoznate ko poliva vatru benzinom, a ko pokušava da ugasi vatru? Ko je započeo, nije samo pitanje za djecu s igrališta koja pokušavaju okriviti jedni druge za svađu. Često je to suštinsko pitanje. Nije poenta tražiti nekoga da kazni. Poenta je pokušati razumjeti djelovanje u situaciji.