Dok radim kampanja za ukidanje rata, korisno je i cijenjeno što je kolumnista jedne od najefikasnijih institucija za promicanje rata u svijetu, New York Times, u nedelju je naglas razmišljao o tome zašto se u svetskim ratovima još uvek vode.
Paul Krugman je s pravom ukazao na destruktivnu prirodu ratova čak i za njihove pobjednike. Zadivljujuće je predstavio uvide Normana Angella koji je shvatio da se rat ekonomski ne isplati prije više od jednog stoljeća. Ali Krugman nije otišao mnogo dalje od toga, njegov jedini prijedlog da objasni da su ratovi koje vode bogate nacije politička dobit za kreatore rata.
Robert Parry je istakao lažnost Krugmanovog pretvaranja da je Vladimir Putin uzrok nevolja u Ukrajini. Neko bi takođe mogao dovesti u pitanje Krugmanovu tvrdnju da je Džordž V. Buš zapravo „pobedio” na svom reizboru 2004. godine, s obzirom na ono što se dešavalo pri prebrojavanju glasova u Ohaju.
Da, zaista, mnogo budala će se okupiti oko svakog visokog funkcionera koji ratuje, i dobro je da Krugman to istakne. Ali jednostavno je bizarno za ekonomistu da se žali na cijenu (SAD) američkog rata protiv Iraka koja može dostići 1 bilion dolara, a nikada ne primijetiti da Sjedinjene Države troše otprilike 1 bilion dolara na pripreme za rat svake godine kroz osnovne rutinska vojna potrošnja — sama po sebi ekonomski destruktivna, kao i moralno i fizički destruktivna.
Šta pokreće potrošnju za koju je Ajzenhauer upozorio da će pokrenuti ratove? Profit, legalizirano mito i kultura koja traga za uzrocima rata prvenstveno među 95 posto čovječanstva koje ulaže dramatično manje u vođenje rata nego što to čine Sjedinjene Države.
Krugman odbacuje ekonomsku dobit kao relevantnu samo za unutrašnje ratove siromašnih zemalja, ali ne objašnjava zašto se američki ratovi koncentrišu u oblastima bogatim naftom. “Ožalošćen sam,” napisao je Alan Greenspan, “što je politički nezgodno priznati ono što svi znaju: rat u Iraku se uglavnom odnosi na naftu.” Kao što je Krugman bez sumnje svjestan, ne žale se zbog rasta cijena nafte svi, a visoka cijena oružja nije loša strana iz perspektive proizvođača oružja. Ratovi ne donose ekonomske koristi društvima, ali obogaćuju pojedince. Taj isti princip je ključan za objašnjenje ponašanja američke vlade u bilo kojoj oblasti osim rata; zašto bi rat bio drugačiji?
Nijedan konkretan rat, a svakako ne institucija u cjelini, nema jedno jednostavno objašnjenje. Ali svakako je istina da da je najveći izvoz Iraka brokoli ne bi bilo rata 2003. godine. Takođe je moguće da rata ne bi bilo da je ratno profiterstvo nezakonito i sprečeno. Također je moguće da američka kultura nije nagradila političare koji vode rat, i/ili New York Times pošteno izvještavao o ratu, i/ili je Kongres stekao naviku opoziva ratnih tvoraca, i/ili su kampanje bile javno finansirane, i/ili američka kultura slavila je nenasilje, a ne nasilje, rata ne bi bilo. Takođe je moguće da da su Džordž V. Buš i/ili Dik Čejni i još nekolicina drugih bili psihički zdraviji, rata ne bi bilo.
Trebali bismo biti oprezni u stvaranju pretpostavke da iza ratova uvijek postoje racionalni proračuni. Činjenica da ih nikada ne možemo sasvim pronaći, gotovo sigurno nije neuspjeh mašte, već nevoljkost da se prepozna iracionalno i zločesto ponašanje naših političkih funkcionera. Globalna dominacija, mačizam, sadizam i žudnja za moći značajno doprinose raspravama ratnih planera.
Ali šta čini rat uobičajenim u određenim društvima, a ne u drugim? Opsežna istraživanja sugeriraju da odgovor nema nikakve veze s ekonomskim pritiscima ili prirodnim okruženjem ili drugim bezličnim silama. Umjesto toga, odgovor je kulturno prihvaćanje. Kultura koja prihvata ili slavi rat će imati rat. Onaj koji rat prezire kao apsurdan i varvarski, spoznat će mir.
Ako Krugman i njegovi čitaoci počnu razmišljati o ratu kao pomalo arhaičnom, kao o nečemu što zahtijeva objašnjenje, to može biti samo dobra vijest za pokret za ukidanje ratovanja.
Sljedeći veliki skok mogao bi doći prije ako svi pokušamo na trenutak sagledati svijet iz perspektive nekoga izvan Sjedinjenih Država. Na kraju krajeva, ideja da SAD ne bi trebale bombardirati Irak zvuči samo kao poricanje da postoji velika kriza u Iraku koja zahtijeva brzu akciju, ljudima koji pretpostavljaju da krize zahtijevaju bombe za njihovo rješavanje — a većina tih ljudi, od strane nekih koincidencija, izgleda da živi u Sjedinjenim Državama.
