Christopher Black i Graeme MacQueen, januar 4, 2018
od The Star
Donald Trump je sada obavestio svet da ima veće nuklearno dugme od lidera Severne Koreje. Bilo bi smiješno da životi milijuna ljudi nisu u pitanju.
Trump ne vrednuje, ili ne razume, diplomatiju. Možda naša zemlja može bolje? Sa srećnim iznenađenjem smo saznali na novoj 28, 2017 da je naša vlada će biti domaćin diplomatske inicijative. Uzbuđeno, mnogi od nas su pročešljali naše izvore vijesti za ciljeve i detalje ovog skupa. Do sada su plodovi našeg rada bili oskudni. Šta će se zapravo desiti u Vankuveru od januara 16?
Odluka za diplomaciju umjesto vojne sile je svakako dobra stvar. I bilo je ohrabrujuće čitati o tome kako Kanada može lakše zaraditi povjerenje Sjeverne Koreje od SAD-a. Trudeauova sugestija da su kanadski odnosi sa Kubom mogli da nam daju kanal kroz koji ćemo razgovarati sa Severnom Korejom.
Ali sastanak u Vankuveru ima i uznemirujuće karakteristike.
Prvo, kanadski partner u organizaciji skupa su Sjedinjene Države, neumoljivi neprijatelj Severne Koreje. Trump i njegov sekretar za odbranu nedavno su pretili da će počiniti genocid nad DLRK.
Drugo, većina zemalja koje su zastupljene u Vankuveru su one koje su poslale trupe u Korejski rat da se bore protiv Severne Koreje. Možda Severnokorejci ne vide ovaj sastanak kao korak u formiranju Koalicije Voljnih, slično onome što je prethodilo invaziji na Irak u 2003-u?
Treće, čini se da Severna Koreja neće imati portparola u Vankuveru. Ali sadašnja kriza je manifestacija suštinskog konflikta i kako se taj konflikt može riješiti bez konsultacija s jednim od glavnih antagonista? Hoće li to biti kao Bonski proces 2001-a koji je riješio afganistanski sukob bez savjetovanja s Talibanima? To nije dobro ispalo.
Kada ministar vanjskih poslova Chrystia Freeland govori o predstojećem sastanku, ona ističe svoju diplomatsku prirodu, ali je američki državni sekretar, Rex Tillerson, okarakterizirao to kao sredstvo za povećanje pritiska na Sjevernu Koreju.
Pritisak? Vijeće sigurnosti UN-a već sada stavlja takav ekstremni pritisak na Sjevernu Koreju da je njezino postojanje kao industrijalizirane zemlje ugroženo i da se njezini ljudi mogu suočiti sa izgladnjivanjem. Koja bi država mogla da preživi 90 postotak smanjenja svojih zaliha nafte?
Ali ako se povećani pritisak ne može smatrati “boljom idejom”, šta bi?
Evo četiri ideje. Vjerujemo da oni nude jedinu realnu nadu u pravi mir.
- Prestani da vređaš Severnu Koreju. Zanemarite ko ima veće nuklearno dugme. Tretirati rukovodstvo zemlje kao razumnu, racionalnu i sposobnu da bude partner u mirovnom procesu.
- Postepeno gradite povjerenje i povjerenje kroz pozitivne akcije. Nije neophodno da sva takva akcija bude ekonomska, ali svakako treba da se oslobodi trenutnog ekonomskog pritiska. Serija simboličkih razmjena, umjetničkih i atletskih, trebala bi biti dio plana.
- Shvatite da Severna Koreja ima valjane bezbednosne probleme i da želja za nuklearnim zastrašivanjem raste iz ovih briga. Zapamtite da je zemlja prošla kroz razarajući rat, da je pretrpjela višekratne provokacije i prijetnje, te da je pretrpjela ciljanje američkog nuklearnog oružja više od 65 godina.
- Započeti ozbiljan rad na postizanju trajnog mirovnog sporazuma koji će zamijeniti sporazum o prekidu vatre 1953-a. SAD moraju biti potpisnice ovog ugovora.
Ako mi Kanađani smatramo da će trajni mir sa Sjevernom Korejom biti postignut vrijeđanjem i izgladnjivanjem stanovništva te opkoljene zemlje, mi smo glupi i bezdušni, kao oni koji vjeruju u bombe.
A ako u Vankuveru ne možemo učiniti ništa bolje nego govoriti o “povećanju pritiska” na Sjevernu Koreju, svijet nam možda nikada neće oprostiti što propustimo našu priliku.
~~~~~~~~~
Christopher Black je međunarodni pravnik za krivična djela na listi branitelja Međunarodnog krivičnog suda. Graeme MacQueen je bivši direktor Centra za mirovne studije na Univerzitetu McMaster i bio je uključen u inicijative za izgradnju mira u pet zona sukoba.
