Kratak odgovor: SAD i NATO vjeruju da nuklearni rat nije samo pobjednički, već se može voditi kao konvencionalni rat
Javnost se sada mora boriti ne samo s "alternativnim činjenicama" Trampove administracije, već i s neprijavljenim činjenicama o tome što se događa s nuklearnim oružjem.
Možda ne znate da se trenutno većina svjetskih nacija sastaje u UN-u od četvrtka (15. juna) kako bi se razvile plan za eliminisanje nuklearnog oružja i da se konačno riješe humanitarne posljedice nuklearnog rata. Skup je uslijedio nakon niza međunarodnih sastanaka koji su počeli u 2014-u u Beču radi rješavanja eskalacije prijetnje.
Veliki broj nedavnih pomjeranja u svijetu opet izaziva veliku zabrinutost: pojačane napetosti oko rusko-ukrajinske granice (gdje su stacionirane NATO trupe) i instaliranje raketne odbrane u Južnoj Koreji kao odgovor na lansiranje nuklearnih raketa Sjeverne Koreje.
Generalna skupština UN-a odobrila je u oktobru prošle godine rezoluciju o pokretanju pregovora o sporazumu koji bi zamijenio Ugovor o neširenju (NPT) i pozvao na ukidanje nuklearnog oružja.
Prijedlog je usvojila država članica UN-a 113; 35, uključujući Kanadu, glasao je protiv njega; 13 se uzdržao nakon što su SAD pritisnule članice NATO-a da ne učestvuju u završnim pregovorima, koji će se nastaviti do juna 7-a u New Yorku.
Na početku, Kanada je objasnila svoje nesudjelovanje tvrdeći da će vjerovatnoća da će se države članice dogovoriti ako je fokus bio na specifičnom problemu prekida trgovine fisualnim materijalom koji se koristi za proizvodnju oružja. U stvari, nijedna država koja posjeduje nuklearno oružje ne sudjeluje u raspravama. Kanadska ministrica vanjskih poslova Chrystia Freeland tvrdi da je „pregovaranje o zabrani nuklearnog oružja bez učešća država koje posjeduju nuklearno oružje sigurno biti neučinkovito“.
Ali bilo je decenija zadirkivanja pojedinosti detalja o nuklearnoj zabrani, i stvari su otišle unazad, ako ništa drugo.
Stručnjaci poput MIT naučnika Teodora Postola pišu da članice SAD i NATO-a vjeruju da je nuklearni rat moguće dobiti i da se može voditi kao konvencionalni rat.
Trenutno, devet najvećih nuklearnih država zajedno posjeduju približno 15,395 oružje, pri čemu SAD i Rusija čine više od 93 posto tog ukupnog broja.
Nuklearne bombe iz Hirošime i Nagasakija, male u poređenju sa modernim arsenalima, ubile su ljude 250,000 i 70,000.
Eksplozivna snaga bombe u Hirošimi iznosila je 15 do 16 kilotona TNT-a, dok su današnje bombe u rasponu od 100 do 550 kilotona (do 34 puta više smrtonosnih).
Za poređenje, prinos najveće ne-nuklearne bombe na planeti, MOAB (Massive Ordnance Air Blast) koji je upravo pao na Afganistan, je mali dio veličine, samo 0.011 kilotona.
Kada je hladni rat završio oko 1991. godine, mnogi su vjerovali da je nuklearna prijetnja gotova. Zastrašujuće je i tragično smatrati da su tada sve nuklearne zalihe mogle biti demontirane. Umjesto toga, militarizirane ekonomske sile odvele su svijet u suprotnom smjeru.
Tišina je strategija. NATO ne otkriva detalje o svom nuklearnom oružju, iako su države članice potpisale obavezu transparentnosti u 2000-u. Nedostatak izvještavanja ostavlja globalnu javnost u velikoj mjeri nesvjesnim da zemlje ostaju na visokoj pripravnosti, spremne za pokretanje u roku od nekoliko minuta podmornice koje su sposobne nositi onoliko 144 nuklearnih bojevih glava lutaju okeanima.
Čak bi i nuklearni rat manjih razmjera između dvije zemlje poput Indije i Pakistana, koji je uključivao 100 nuklearnih bombi veličine Hirošime, doveo do "nuklearne zime" i vjerovatnog ljudskog izumiranja.
Na Bliskom istoku, Izrael, koji nije potpisao Ugovor o neširenju i zbog toga nije podložan nikakvim propisima i inspekcijama, zadržao je dvosmislenost u vezi svog nuklearnog programa, ali se zloslutno poziva na svoju Samsonovu opciju - naime, da će Izrael koristiti nuklearni atom oružje, čak i ako to znači samouništenje.
Suprotno tome, mnogo se fokusira na iranski nuklearni program iako je Iran potpisao NPT i inspektore UN-a (i Izraelski Mossad) su izjavili da Iran nema program nuklearnog naoružanja.
Kanada ima svoju istoriju sa nuklearnim oružjem.
Dobitnik Nobelove nagrade za mir Lester B. Pearson promovirao je "mirni" atom dok je gurao reaktore CANDU i prodaju uranijuma u SAD i UK znajući da se koriste za nuklearno oružje. Velik dio urana dolazio je iz Pearsonovog izbornog jahanja u jezeru Elliot. Članovi prve nacije rijeke Serpent koji su radili na rudnicima urana nisu bili obaviješteni o opasnostima od zračenja, a mnogi su umrli od raka.
Šta se može učiniti u vezi ovog ludila? Kanađani mogu početi tako što će reći ne Investicija kanadskog penzijskog plana u iznosu od 451 milion dolara u 14 korporacijama za nuklearno oružje.
Judith Deutsch je bivši predsjednik Science for Peace.
