Iz Afro-Bliskoistočnog centra, 19
Prilikom uspostavljanja Afričke unije (AU) u maju 2001., diskursi o ljudskoj sigurnosti i borbi protiv terorizma bili su sveprisutni kako na globalnom nivou tako i na kontinentu. U Africi, iskustvo sukoba u Sijera Leoneu i regionu Velikih jezera teško je opterećivalo ljude na kontinentu i novo telo. Novoformirana AU je stoga nastojala da uvede mjere koje bi poboljšale mir i sigurnost i osigurale ljudski razvoj, čak i dopuštajući mogućnost intervencije organizacije u državama članicama. Član XNUMX. Konstitutivnog akta AU navodi da intervencija u zemlji članici može biti odobrena od strane tijela u slučaju da vlada te zemlje izvrši ozbiljnu represiju nad njenim stanovništvom; eksplicitno je spomenuto sprječavanje ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida.
U roku od nekoliko mjeseci od stvaranja AU, Bombaški napadi na Svjetski trgovinski centar u septembru 2001 u New Yorku, što je dodatno stavilo imperativ na dnevni red AU. Kao rezultat toga, AU je u posljednjih deceniju i po usmjerila velike napore na borbu protiv terorizma (u nekim slučajevima na štetu stanovništva država članica). Koordinacija u borbi protiv terorizma je stoga poboljšana između država članica i, što je zabrinjavajuće, nastojalo se da se obuka, transfer vještina i direktno raspoređivanje trupa stranih sila – posebno SAD-a i Francuske – pozabave tim problemom, u određenoj mjeri. preuveličana pretnja. Ovo je opet nesvjesno dozvolilo miješanje stranih interesa sa interesima kontinenta, često dozvoljavajući stranim agendama da dominiraju.
Posljednjih nekoliko godina počeo je da se uspostavlja novi oblik strane uloge na kontinentu i upravo to želimo istaknuti kao izazov za Afričku uniju, kontinent u cjelini i odnose između afričkih država. Ovdje se pozivamo na fenomen stvaranja prednjih vojnih baza koje su domaćini raznih afričkih država, što, moglo bi se reći, za nas predstavlja izazov u smislu kontinentalnog suvereniteta.
Problem baza
Često promovirane od strane vojnih stratega kao smanjenje 'tiranije udaljenosti', baze za istureno raspoređivanje omogućavaju napredno raspoređivanje i trupa i opreme, omogućavajući brže vrijeme odgovora i skraćivanje udaljenosti, posebno u smislu potrebe za dopunom goriva. Ova strategija je u početku bila jača strana američke vojske – posebno nakon evropskog rata sredinom dvadesetog stoljeća ili Drugog svjetskog rata. Kako dokumentuje Nick Turse, Američke vojne baze (uključujući prednje operativne lokacije, kooperativne sigurnosne lokacije i nepredviđene lokacije) u Africi broje najmanje pedesetak. The Američka baza u Dijego Garsiji, na primjer, odigrao je ključnu ulogu u iračkoj invaziji 2003. godine, uz minimalna prava na prolazak/pristajanje potrebnih od drugih zemalja.
Američke baze, kompleksi, lučki objekti i bunkeri za gorivo nalaze se u trideset četiri afričke zemlje, uključujući regionalne hegemone Keniju, Etiopiju i Alžir. Pod maskom borbe protiv terorizma, i kroz zajednička partnerstva, Washington se infiltrirao u kontinentalne sigurnosne organizacije i promovirao ideju o uspostavljanju ureda za vezu na terenu. Američki vojni zvaničnici i kreatori politike vide kontinent kao bojno polje pune razmjere u nadmetanju protiv Kine, a promoviranjem regionalizma, američki zvaničnici uspješno zaobilaze kontinentalne institucije uključujući AU. Do danas, ovo još nije bio glavni faktor u međudržavnim sukobima na kontinentu, ali saradnja SAD-a je na neki način oblikovala zemlje partnere da podijele svoj stav o vanjskim pitanjima. Nadalje, SAD koriste ove baze za obavljanje aktivnosti na drugim kontinentima; dronovi koji rade iz baze Chadelley u Džibutiju raspoređeni su u Jemenu i Siriji, na primjer. To onda ubacuje afričke države u sukobe koji nisu povezani s njima, njihovim regijama ili kontinentom.
Mnoge druge države slijedile su američku strategiju – iako u manjem obimu, posebno kako se međunarodno rivalstvo među globalnim silama (ili aspirantskim globalnim silama) pojačavalo. Ovu strategiju jastučića ljiljana sada koriste SAD, Rusija, Kina, Francuskoj, pa čak i manjim zemljama kao npr Saudijska Arabija, UAE i Iran. Ovo će se vjerovatno intenzivirati, pogotovo jer je napredak u tehnologiji povećao efikasnost i djelotvornost podmornica, otežavajući tako korištenje brodova nosača kao sredstva za projekciju snage. Nadalje, napredak u odbrani od raketa i smanjenje troškova nabavke takve tehnologije značilo je da su letovi na duge udaljenosti, kao sredstvo strateškog podizanja, postali rizičniji; ravnoteža napada i odbrane na neki način favorizuje odbrambenu moć.
Ove baze, posebno one koje održavaju globalne sile, ometale su AU u implementaciji autohtonih kontinentalnih rješenja, posebno onih koja zahtijevaju inkluzivnost i posredovanje. Mali je značajan u tom pogledu, pogotovo jer je prisustvo francuskih trupa tamo stacioniranih za operaciju Barkhane omelo napore malijskog civilnog društva da uključi islamističku Ansar Dine (sada Grupu za zaštitu islama i muslimana) u politički proces, čime je produžio pobuna na severu. Slično, UAE baze u Somalilendupotaknuti i formalizirati fragmentaciju Somalije, sa negativnim regionalnim posljedicama. U narednim decenijama, problemi kao što su ovi će se pogoršati, jer zemlje poput Indije, Irana i Saudijske Arabije grade vojne baze u afričkim zemljama, i zato što su podregionalni mehanizmi koordinacije kao što je Multinacionalna zajednička operativna grupa u Bazen jezera Čad, koji je imao uspjeha, iskusniji je u suočavanju s prekograničnim pobunama. Važno je napomenuti da su ove inicijative često kontinentalni napori koje poduzimaju subregionalne države, često u suprotnosti s namjerama i programima globalnih sila.
Postoji velika potreba da Afrikanci budu zabrinuti zbog ovog razvoja i fokusiranja na stvaranje baza, zbog njihovog uticaja na stanovništvo različitih zemalja, i implikacija na državni i kontinentalni suverenitet. Diego Garcia, baza koja je postavila trend za ovaj fenomen u Africi, ilustruje prilično drastične potencijalne uticaje ovih pojava. Stanovništvo ostrva je svedeno na jedno bez prava i sloboda, a mnogi njegovi članovi su prisilno uklonjeni iz svojih domova i deportovani – većina na Mauricijus i Sejšele, bez prava na povratak. Nadalje, prisustvo baze osiguralo je da Afrička unija ima mali uticaj na ostrvo; i dalje se de facto vlada kao britanska teritorija.
Slično, 'globalni rat protiv terorizma', zajedno s usponom Kine, doveo je do toga da globalne sile žele da ponovo uđu ili ojačaju svoje prisustvo na kontinentu, sa negativnim posljedicama. I SAD i Francuska izgradile su nove baze u Africi, a Kina, UAE i Saudijska Arabija ih slijede. Pod krinkom borbe protiv terorizma, oni često imaju druge interese, kao što su francuske baze u Nigeru, koje su više pokušaj zaštite Francuski interesi oko ogromnih resursa uranijuma Nigera.
Prošle godine (2017.) Kina je završila izgradnju baze u Džibutiju, a Saudijska Arabija (2017.), Francuska, pa čak i Japan (čija je baza izgrađena 2011., a za koju postoje planovi za proširenje) održavaju baze u malom zemlja. I Iran i UAE koriste luku Assab u Eritreji (2015.) za upravljanje bazama, dok Turska (2017.)nadogradnja ostrva Suakin u Sudanu pod maskom očuvanja drevnih turskih relikvija. Značajno je da se rog Afrike nalazi u blizini moreuza Bab Al-Mandab i Hormuz, kroz koje prolazi preko dvadeset posto svjetske trgovine, a vojno je strateški jer omogućava kontrolu nad većim dijelom Indijskog okeana. Nadalje, važno je napomenuti da su skoro sve baze kojima nisu upravljale SAD i Francuska izgrađene nakon 2010. godine, što ilustruje da namjere koje stoje iza njih imaju sve veze sa projekcijom moći, a malo s borbom protiv terorizma. UAE baza u Assabu, takođe je značajno u tom pogledu; Abu Dhabi ga je koristio za slanje naoružanja i trupa iz UAE i drugih zemalja saudijske koalicije, za njihovu vojnu kampanju u Jemenu, što je dovelo do strašnih humanitarnih posljedica i vjerovatne fragmentacije te zemlje.
Osnove i suverenitet
Izgradnja ovih vojnih baza potkopala je i domaći i kontinentalni suverenitet. Baza UAE u somalijskoj luci Berbera (2016.), na primjer, najavljuje kraj projekta kojim se osigurava ujedinjena Somalija. Somaliland već posjeduje relativno jake sigurnosne snage; izgradnja baze i posljedična podrška UAE osigurat će da Mogadishu neće moći proširiti kontrolu nad Hargeisom. Ovo će vjerovatno dovesti do još više sukoba, posebno kada Puntland počne ponovno potvrđivati svoju autonomiju, i dok al-Shabab koristi ove razlike da poveća svoj utjecaj.
Štaviše, baza Assab u UAE, zajedno sa trenutnom blokadom Katara, zaprijetila je da će ponovo zapaliti Granični sukob Eritreje i Džibutija, budući da je odluka Džibutija da prekine veze s Katarom u svjetlu bliskih odnosa s Rijadom dovela do toga da Doha povlači svoje mirovne snage (2017.); dok je podrška Emirata Eritreji ohrabrila Asmaru da prerasporedi svoje trupe na sporna ostrva Doumeira, za koja UN označavaju da pripadaju Džibutiju.
Nadalje, ova utrka za stvaranjem baza (zajedno s drugim geopolitičkim programima) dovela je do toga da strane zemlje često podržavaju afričke moćnike (nije iznenađujuće, s obzirom na to da su neke od ovih stranih država same po sebi diktature), čime se omogućava zloupotreba ljudskih prava i usporavaju kontinentalni napori na pronalaženje rješenja. Trenutna libijska nesreća, na primjer, dovela je do toga da zemlje poput Egipta i Rusije podržavaju generala Khalifu Haftara, koji je obećao osnovna prava u slučaju njegove pobjede. Ovo bi trebalo biti od velike zabrinutosti jer podriva inicijative AU i susjedstva koje pokušavaju riješiti sukob.
AU i baze
Ovaj trend prijeti da u budućnosti naruši ionako oslabljeni suverenitet Afričke unije, pogotovo jer direktan utjecaj stranih sila, u obliku ovih baza đurđevka, prijeti da inspiriše još međudržavnih sukoba. Tenzije su već porasle u Etiopiji kao odgovor na to što Eritreja ugošćuje brojne baze, dok su obje zemlje izrazile svojeopozicija u bazu Berbera u Somalilandu. Posljedično unapređenje naoružanja u ovim državama osigurat će da međudržavni sukobi, poput onih između Etiopije i Eritreje, postanu nesigurniji i razvodniće sposobnost AU da ubijedi države da pregovaraju jedna s drugom. Zabrinjavajuće je to što su osnovna prava često povezana s paketima ugovora o naoružanju vrijednim više milijardi dolara. Ovo ne samo da će osigurati da prekogranični međudržavni sukobi, poput onih između Etiopije i Eritreje, slijede nasilniji i destruktivniji put, već će i režimi ponovo moći nasilno suzbiti neslaganje unutar svog stanovništva. Ova 'autoritarna nadogradnja' bila je glavni faktor koji je izazvao problem militantnosti s kojim se AU suočavala od svog početka.
Osim toga, kao što se može primijetiti s korištenjem baze Assab od strane UAE za raspoređivanje trupa u Jemen, Afrika se sve više koristi kao polazno tlo za raspoređivanje trupa u druge arene sukoba. Primjetno, UAE su 2015. nastojale jaka ruka Džibuti će dozvoliti zrakoplovima Emirata i koalicije korištenje svoje teritorije kao baze za jemensku operaciju. Džibuti i Abu Dabi su nakon toga prekinuli diplomatske odnose, ali su UAE našli voljnu zamjenu u Eritreji.
AU će morati da poveća svoj kapacitet (izazov u opštem smislu) kako bi se jače fokusirala na sprečavanje eksploatacije u inostranstvu i međudržavnih sukoba – kritičnijih pretnji od terorizma. Institucija je imala mnogo uspjeha u borbi protiv militantnosti nedržavnih aktera, posebno u oblasti promocije podregionalne državne koordinacije. Zajednička multinacionalna radna grupa između država sliva jezera Čad i G5 Sahela (Mali, Niger, Burkina Faso, Mauritanija, Čad) dobrodošli su koraci u osiguravanju susjedskih rješenja za prekograničnu militantnost, iako ih još uvijek treba povezati s većim fokusom na inkluzivnosti. Čak i sa G5 Sahelom, koji je pokrenuo koordinaciju između pet odgovarajućih sahelskih država, francusko održavanje prednjih baza za raspoređivanje u ovim zemljama osiguralo je da Pariz ima veliki uticaj na formiranje, strukturu i ciljeve snaga. Ovo ima, i imaće strašne posljedice, posebno za Mali, jer je GSIM isključen iz pregovora, osiguravajući da nestabilnost na sjeveru ostane trajna. Partnerstvo Liptako-Gourma koridora između Malija, Nigera i Burkine Faso dat će bolje rezultate jer Francuzi nisu formalno uključeni u njega i zato što se više odnosi na sigurnost granica nego na domaću državnu politiku.
Međutim, ovakva partnerstva će biti teško pokrenuti u budućim sukobima na koje utiču spoljne sile, a koji uključuju sub-regionalne hegemone. Ovo posebno zato što će, za razliku od ovih zajedničkih snaga, regionalne organizacije biti paralizovane ako su zaraćene strane subregionalne sile. AU će morati da poboljša svoj kapacitet posredovanja i prinude ili rizikuje da bude po strani, kao što je slučaj u Libiji. Čak i u Burundiju, gdje su glavne kontinentalne sile savjetovale protiv trećeg mandata Pjera Nkurunzize, njegov režim i dalje djeluje, uprkos prijetnjama i sankcijama AU.
